Moji preci su se rađali, živjeli i umirali u gradu na Neretvi – u gradu Mostaru.
Iako je uvijek bio i ostao na istom mjestu – na jugu Evrope, grad Mostar se često „selio“ iz jedne u drugu državu – kroz vjekove i kroz stoljeća, ne postajući pri tom ni islamski, ni katolički ni pravoslavni.
Ne postajući nikad stran svojim stanovnicima – Mostar je uvijek ostajao „samo“ mostarski!
U Neretvanjskoj kotlini živjeli su ljudi od davnina.
Od mlađeg kamenog doba (zelena pećina iznad vrela rijeke Bune), preko mlađeg i starijeg gvozdenog doba (ilirski grobovi), perioda Rimskog carstva (ostaci rimskog grada u Baćevićima i rimskih naselja u Cimu i Bijelom Polju), vremena seobe naroda (antička bazilika u Cimu), vremena dolaska Slovena (mnoge srednjovjekovne nekropole) pa sve do današnjih „slavnih“ dana BiH i grada Mostara.
Kad je Osmanlijsko carstvo zauzelo ovaj prostor (period 1466-1468), izvršen je i prvi popis stanovnika (period 1475-1477). Ovaj stari turski zapis – prvi „popis“ stanovništva (Pazar) Mostara – je dokumentovao stanovništvo, koje je ostalo na svojim posjedima i nije pobjeglo pred nastupajućim osvajačem.
Građani dobili informativni materijal o popisu: Jablanica (FOTO: Rojters)
Turski zapis govori da je tada ovo malo ljudsko naselje, pored drvenog mosta na lancima, imalo 19 kuća (porodica/obitelji) i jednog neoženjenog čovjeka. Međutim, do dana današnjeg se istoričari/povijesničari prepiru, da li je tada u Mostaru stvarno bilo samo 19 porodica/obitelji ili ih je ipak bilo „čak“ 20?
Da li je ovdje riječ o prvoj manipulaciji pri popisu stanovništva u istoriji/povijesti BiH? Ili se možda ipak radi o grešci u sabiranju? Ili se možda radi o grešci prevodioca Ahmeda S. Aličića? Ili je greška možda ipak nastala prilikom štampanja?
Jedino se oko jednog neoženjenog čovjeka tadašnjeg Mostara, niko, nikada nije dvoumio.
Oko jednog neoženjenog čovjeka nikada nije bilo niti jednog povijesno-istorijskog spora! Da li se ovaj mostarski neženja kasnije ipak oženio, o tome nažalost ne postoje pouzdani podaci, tako da će ovaj stanovnik Mostara u istoriji/povijesti ostati popisan kao čovjek, koji nije oženjen.
„Ostajte ovdje“
Mostar se sa oko 16.000 stanovnika „preselio“ 1878. godine u „evropsku kuću“ – Austro-Ugarsku.
Mnogi Muslimani (danas nakon dužeg vremena – kažemo Bošnjaci) su u toku četiri decenije austrougarske uprave isprodavali svoju imovinu u rodnom gradu Mostaru i otišli u daleku Tursku, da tamo u dalekom, stranom svijetu potraže sreću i novu domovinu.
Veliki pobornik ljubavi i bratstva među Muslimanima, Hrvatima i Srbima – mostarski pjesnik Aleksa Šantić, objavljuje 1896. svoju pjesmu „Ostajte ovdje”, obraćajući se Bošnjacima-Muslimanima, koji napuštaju rodni kraj i odlaze u tuđi svijet.
„Od svoje majke ko će naći bolju?! A majka vaša zemlja vam je ova; Bacite pogled po kršu i polju, svuda su groblja vaših pradjedova .“
Z av r šetkom Prvog svjetskog rata, Mostar se „seli“ u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a poslije uvođenja šestojanuarske diktature, Mostar se „seli“ u Kraljevinu Jugoslaviju.
Godine 1941, Mostar se sa oko 18.000 stanovnika „preselio“ u fašizam – u NDH (dio italijanske okupacione zone). To „preseljenje“ grada Mostara je bio i jedini razlog brže „seobe“ mojih djedova (ostale članove familije da i ne pominjem) pod crnu zemlju.
Moj djed Vaso nije imao „sreće“ kao moj djed Milan, koga su ustaše „preselile“ pod mostarsku zemlju. Moj djed Vaso se iz Mostara „preselio“ pod zemlju koncentracionog logora „Jasenovac “.
Popis u BiH nije u potpunosti u skladu sa standardima EU (FOTO: Rojters)
U narodnooslobodilačkoj borbi (1941-1945) je učestvovalo blizu 6.000 Mostaraca (svaki treći stanovnik Mostara). Mostar je u Drugom svjetskom ratu, u borbi protiv fašizma, dao preko 700 palih boraca (uglavnom mladića i djevojaka) i preko hiljadu žr tava fašističkog terora. Mostar se nikad nije predao fašizmu!
Mostar od fašizma nisu oslobodili ni Rusi ni Amerikanci, a o Englezima i Francuzima da i ne govorimo. Mostar su od fašizma oslobodili naši djedovi, bake/nene, naši očevi i majke. Mostar se, nakon pobjede nad fašizmom, 1945. „seli“ u Socijalisticku Federativnu Republiku Jugoslaviju, a Bosna i Hercegovina postaje jedna od njenih 6 ravnopravnih republika.
U tom i takvom Mostaru, u toj i takvoj Bosni i Hercegovini, u toj i takvoj Jugoslaviji sam se ja (sin Jelene i Aleksandra) polovinom 1960-ih godina XX vijeka rodio.
„SEOBE“ 1990-ih
Nakon raspada SFRJ, Mostar se „seli“ u državu Bosnu i Hercegovinu, koja je proizašla iz Republike BiH.
Mostar se „seli“ u „prvi“ a nakon toga i u „drug i“ rat. Groblja Mostara se između 1992-1995. pune onima koji se „sele“ u vječna počivališta. Oko 35.000 Mostaraca se „seli“ iz Mostara u neke druge države . Stihove „Ostajte ovdje“, po uzoru na Šantića, niko više ne pjeva ni Bošnjacima, ni Srbima, ni Hrvatima, ni svima ostalima, koji napuštaju rodni kraj i odlaze u tuđi svijet.
Jedan dio grada Mostara se 1993. godine kratko „seli“ u samozvanu „Hrvatsku Republiku Herceg–Bosnu“.
Međutim, ovaj dio Mostara se 1996. de jure i nakon 2000. de facto „seli“ nazad u „jedinst veni“ Mostar. Moji roditelji su živjeli u Mostaru za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, za vrijeme NDH, za vrijeme SFRJ i za vrijeme države BiH.
Oni se „sele“ u mostarsku zemlju početkom XXI vijeka, a sahranjeni su na mostarskom pravoslavnom groblju „Bjelušine“.
Otuda „selidbi“ (kažu) više nema. Grad Mostar se (još) nije preselio u Saveznu Republiku Njemačku, ali sam se ja 1992. „dobrovoljno preselio“ u Dojčland.
Grad Mostar je i dalje ostao u državi Bosni i Hercegovini – državi u kojoj samo zbog korupcije dnevno „nestaje“ najmanje 4 miliona KM (2 miliona eura). U državi Bosni i Hercegovini je 01.10.2013. startovao (vrlo skup) popis STANOVNIŠTVA.
Da, dobro ste pročitali: popis stanovništva, a ne popis: Bošnjaka, Srba, Hrvata, vjernika, nevjernika i ostalih! Ne popis: ovih, onih, naših, vaših, njihovih – nego popis stanovnika male evropske zemlje BiH.
A stanovnici ove zemlje su svi: i prvi i drugi i treći i peti i deseti – ukratko svi njeni ljudi! Jedno je sigurno, stanovnika/ državljana BiH je svakim danom sve manje i manje. Sve je manje i onih prvih i onih drugih i onih petih, sve je manje čak i onih desetih.
Nakon 20-ak godina kriminalno–državno–r ušilačke vladavine desničarskih, nacionalističkih i nacionalnih stranaka, sve je manje DRŽAVLJANA BiH – sve je manje LJUDI u državi Bosni i Hercegovini!
Popis u Njemačkoj
U mojoj novoj domovini – Njemačkoj, takođe je 2011. sproveden popis stanovništva (pod nazivom „Zensus“ 2011) – po prvi put u okviru zajedničkog popisa stanovništva svih zemalja članica EU.
Zadnji popis stanovništva Savezne Republike Njemačke je održan daleke 1987. godine (u vrijeme kada je Njemačka još uvijek bila podijeljena). U Istočnoj Njemačkoj je zadnji popis održan 1981. godine.
I tako je ujedinjena Njemačka, tek nakon što je riješila najvažnije probleme u privredi, državi i društvu, tek 26 godina nakon sprovođenja zadnjeg popisa, zajedno sa ostalim članicama EU, popisala svoje stanovništvo .
Pitanje o izražavanju etničke pripadnosti nije uvršteno u zajedničke EU kriterijume. To znači da je npr. Njemac (u slučaju da posjeduje njemačko državljanstvo) mogao (na sreću) da bude popisan „samo“ kao Njemac (iako je npr. porijeklom iz Poljske)
(NE)jedinstvena Bosna i Hercegovina, nakon što nije riješila niti jedan od važnih problema u privredi, nakon što nije riješila niti jedan od važnih problema u državi i dr uštvu – 22 godine nakon sprovođenja zadnjeg popisa (četiri godine brže od Njemačke) - počela je sa popisom stanovništva, koji NIJE u potpunosti u skladu sa standardima EU (pitanja o izražavanju etničke pripadnosti, jezika i religije su uvrštena od strane vlasti BiH).
Povodom popisa stanovništva, koji je 2011. sproveden u cijeloj EU, definisani su zajednički kriterijumi, koji su obavezujući za sve zemlje članice. Sakupljeni su podaci na primjer o: državljanstvu, mjestu stanovanja, polu, starosti, bračnom/porodičnom statusu, stepenu obrazovanja, površini stana itd.
Pitanje o vjeroispovijesti – pripadnosti religijskim zajednicama – je definisano kao SLOBODNO pitanje, na koje građani nisu bili obavezni da odgovore, u slučaju da na to pitanje nisu željeli da odgovore.
Pitanje o izražavanju etničke pripadnosti nije uvršteno u zajedničke EU kriterijume. To znači da je npr. Njemac (u slučaju da posjeduje njemačko državljanstvo) mogao (na sreću) da bude popisan „samo“ kao Njemac (iako je npr. porijeklom iz Poljske). Svaki Njemac može da se osjeća i kao Poljak i kao Ukrajinac i kao Turčin i kao Palestinac, ali to je (na sreću) njegova privatna stvar.
Njemac može da bude i da se osjeća i kao homoseksualac, ali i to je njegova privatna stvar. Statistiku u okviru popisa stanovništva interesuje „samo“, da li ovaj Njemac (bio on homoseksualac ili trčao za svakom ženskom suknjom) posjeduje njemačko državljanstvo – da li je ovaj Njemac državljanin BRD (Savezne Republike Njemačke).
Ako je ovaj Njemac 2011. bio državljanin Njemačke – on je bio popisan, a biće i u budućnosti statistički vođen „sam o“ kao Njemac.
Privatna stvar
U slučaju, da se u Njemačkoj prilikom popisa 2011. radilo o nekom stranom državljaninu – na primjer o državljanin BiH, primjenjivala se analogno ista procedura.
Ovaj državljanin BiH (koji živi u Njemačkoj), imao je pravo da se osjeća kao potomak Envera Marića, imao je pravo da se osjeća kao potomak Franje Vladića, a imao je pravo da se osjeća i kao potomak Duška Bajevića, ali to je (na sreću) bila i ostala njegova privatna stvar.
DRAGI MOJI, NE BRINITE – JA SAM JOŠ UVIJEK „SAMO“ DRŽAVLJANIN BIH! JA SAM JOŠ UVIJEK U MOJOJ DOMOVINI, „SAMO“ KAO I SVI OSTALI!
Ovaj građanin BiH u Njemačkoj, imao je pravo da se osjeća kao homoseksualac ili kao najveći ženskaroš svih vremena. Ovaj građanin BiH u Njemačkoj, imao je pravo da navija i za „Velež“ i za „Zrinjski“ i za „Dinam o“ i za „Crvenu zvezdu“, ali to je (na sreću) njegova privatna stvar.
Ako je ovaj građanin BiH u Njemačkoj 2011. posjedovao državljanstvo BiH – on je bio popisan, a biće i u budućnosti statistički vođen „samo“ kao državljanin BiH. Ni više ni manje! Ni gore, ni dolje… Ni okolo kole – pa na mala vrata… „Samo“ kao državljanin BiH!
Po što imam tu sreću da živim u XX vijeku, a ne u vrijeme: kada su „vještice“ spaljivane na lomači, a ne u vrijeme kada su ljudi razapinjani na krstove ili nabijani na kolac, a ne u vrijeme kada su četnici i ustaše klali i proganjali nedužne civile, zahtijevam, ako baš želite da me popišete, da to učinite u skladu sa zajedničkim kriterijumima EU: ZAHTIJEVAM DA BUDEM „SAMO“ DRŽAVLJANIN BiH! Da li bi se to dopalo mome djedu Milanu, mojoj baki Nataliji, mojim roditeljima?
Ne znam, niti mogu da ih upitam! Mogu samo da im pišem na onaj svijet… DRAGI MOJI, NE BRINITE – JA SAM JOŠ UVIJEK „SAMO“ DRŽAVLJANIN BIH! JA SAM JOŠ UVIJEK U MOJOJ DOMOVINI, „SAMO“ KAO I SVI OSTALI! Sve drugo je (na sreću) samo moja privatna stvar!
Galerija
Bonus video:
