Rusija je aktivno radila na tome da spiječi prozapadnu tranziciju Crne Gore i Makedonije, ponekad na dramatičan i nasilan način, i nema sumnje da će nastaviti da se miješa u unutrašnje stvari tih država.
Međutim, meta sljedećeg ruskog gambita na Balkanu - možda i najsnažnijeg do sada - je u strateškom centru regiona: Bosna i Hercegovina, piše politikolog Jasmin Mujanović u američkom časopisu „Forin afers“.
Nakon dvije godine krize, Makedonija je u junu dobila novu vladu, reformističku koaliciju lijevog centra, posvećenu ponovnom pokretanju integracije zemlje u EU i NATO. Istog mjeseca, podsjeća Mujanović, Crna Gora je postala najnovija članica NATO, nakon burnog pristupnog procesa koji je trajao skoro deceniju. Ovi događaji su dobra vijest za ukupnu stabilnost zapadnog Balkana, ali su i veliki udarci za regionalne aspiracije Rusije, koja se nada da će države bivše Jugoslavije koje još uvijek nisu uključene, ostati „neutralne“ - izvan EU i NATO.
U analizi piše da će ruski plan za BiH oblikovati dva glavna faktora. Prvi je dugogodišnji odnos Kremlja sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom. Drugi, alarmantniji faktor je nova veza između Moskve i Dragana Čovića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH i šefa Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH), ogranka Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), sadašnje vladajuće partije u Zagrebu.
"Cilj Rusije je jednostavan: zadržati BiH izvan NATO i EU. Moskva želi da osigura da ta država ostane etnički podijeljeni beznadežan slučaj u srcu Balkana. U skladu sa tim, Rusija nastoji da sklopi savez sa Dodikom i Čovićem, koji su najzaslužniji za etničke podjele i nefunkcionalnost u Bosni", piše u članku "Forin afersa".
Mujanović opisuje Dodika kao glavnog čovjeka Rusije u regionu.
"Čak i više od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, dugogodišnjeg saveznika Kremlja, Dodik je balkanski lider koji najglasnije zagovara ruske interese i izražava čvrsto protivljenje NATO, EU, i posebno uticaju SAD na Balkana".
Dodaje da je Dodik tokom protekle tri godine često posjećivao Moskvu i, "što je ekonomska situacija postajala gora u njegovom neliberalnom pašaluku, to je otvorenije lobirao za rusku finansijsku podršku". Kao primjer se navodi da je nedavna ruska otplata duga Bosni u vrijednosti od 125 miliona dolara, prvenstveno poslužila kao spas Dodiku, kojeg je vlada SAD u januaru kaznila zbog sprovođenja neustavnog referenduma krajem 2016. godine.
Mujanović kaže da je Čović "znatno mutnija figura" i da ga je teško odvojiti od njegovih mecena u Zagrebu.
"Kao i nacionalisti u Srbiji, hrvatska vladajuća stranka HDZ nikada nije sasvim odustala od iredentističkih težnji u većinski hrvatskim djelovima Bosne. Njena sestrinska partija, HDZ BiH, zapravo često djeluje kao instrument Zagreba za izražavanje najekstremnijih nacionalističkih stavova, ali tako da se ne stekne utisak da se direktno miješa u unutrašnja pitanja BiH. Međutim, karijere istaknutih portparola HDZ-a BiH, kao što je Božo Ljubić, člana hrvatskog parlamenta, predsjednika Hrvatskog narodnog sabora Bi H i bivšeg člana parlamenta BiH, jasno pokazuju vezu između dva krila HDZ-a", tvrdi Mujanović.
Ističe da je postjugoslovenska Hrvatska, uprkos svojim iredentističkim tendencijama, istorijski bila sumnjičava prema prisustvu Moskve na Balkanu.
"Na kraju krajeva, Rusija je glavni međunarodni podržavalac hrvatskog glavnog rivala, Srbije, a taj odnos datira iz vremena bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića. Zato Zagreb tradicionalno gravitira prema Briselu i Vašingtonu”.
Autor podsjeća da je hrvatsko-srbijanska netrpeljivost prerasla čak u manji rat preko posrednika, kada su se srpski ekstremisti borili za Rusiju u sukobu u Donbasu, a hrvatski radikali bili na strani Ukrajine.
Međutim, u Bosni, ova regionalna dinamika se uvijek odvijala drugačije. Tokom 1990-ih, Zagreb i Beograd zajedno su radili na podjeli svog manjeg susjeda, i kroz prećutnu vojnu koordinaciju protiv Sarajeva i preko eksplicitnih dogovora poput neuspješnog sporazuma u Gracu 1992. godine. Ta saradnja je preživjela u obliku dugogodišnjeg saveza između Dodika i Čovića, koji su postali čvrsti prijatelji u zemlji poznatoj po naizgled stalnim međuetničkim sukobima, navodi se.
Mujanović u analizi podsjeća da je, usred hrvatske ekonomske krize, ruski ambasador u BiH Petar Ivancov 24. avgusta počeo da zagovara tzv. hrvatsko pitanje. Rekao da je ono "stvarnost…koja se ne može ignorisati i za koje se mora naći rješenje". Mujanović kaže da njegove riječi podsjećaju na retoriku i hrvatskog i bosanskohercegovačkog HDZ u vezi sa navodnom potrebom za dodatnom etničkom fragmentacijom u BiH, koja bi branila položaj hrvatske zajednice u zemlji.
Eksplicitno govoreći o "hrvatskom pitanju", Ivancov je iskoristio pojam HDZ-a, koji se odbacuje ne samo u Sarajevu, nego i u Briselu.
Ivancov je to izjavio istog dana kada je razgovarao sa Dodikom u Banjaluci. Ambasador je obećao da će Rusija podržati pokušaje Republike Srpske da se odupre nedavnoj odluci Ustavnog suda BiH koji je utvrdio da sva vojna imovina pripada bosanskoj državi. Mujanović, ekspert za jugoistočnu Evropu, kaže da je ovo pitanje ključno za težnje BiH da postane članica NATO, s obzirom na to da je Alijansa od Sarajeva tražila da u potpunosti uknjiži vojnu imovinu u zemlji da bi se nastavio rad ne njenoj kandidaturi.
U članku uglednog američkog časopisa se navodi da je izgled BiH kao članice NATO anatema za Banjaluku i Moskvu, i da će one će učiniti sve što mogu da to spriječe. "Tako je, u jednom danu, Rusija postala zagovornik i hrvatske i srpske nacionalističke politike u Bosni”, kaže Mujanović.
"U izgradnji ove koalicije haosa, Kremlj se okreće i prema opštim izborima u BiH 2018. godine. Moskvu posebno brine to što vidi da istinski reformski savez poprima oblik", stoji u analizi.
Građanske i lijeve stranke BiH se kreću se ka formiranju koalicije, što im odavno ne uspijeva. Istovremeno, opozicione snage u Republici Srpskoj i hrvatski konkurenti HDZ-u konsoliduju redove.
Mujanović ističe da će, zbog sistema etničkih kvota u Bosni, stranke koje nisu zasnovane na etničkom principu teško pretočiti osvojene glasove u mjesta u vlasti. Dodaje da, međutim, nije potrebna ubjedljiva pobjeda za postepenu promjenu. Kaže da nekoliko strateških pobjeda opozicionih snaga poput poraza koji je Mladen Ivanić 2014. zadao Dodikovom kandidatu za srpskog člana Predsjedništva, mogu stvoriti priliku. Tako je zemlja i uspjela da konačno preda kandidaturu za članstvo u EU.
Ako se 2018. godine desi slična relativna pobjeda opozicije, onda će BiH, poput Makedonije, brzo obnoviti kandidaturu za pridruživanje NATO, što je i lakši i važniji projekat od ulaska u EU, smatra Mujanović. Za Sarajevo, članstvo u NATO znači garanciju suvereniteta i teritorijalnog integriteta, ističe on.
"I dok u SAD i Evropi raste zabrinutost zbog Rusije, oboje bi mogli biti od pomoći u vođenju BiH kroz proces pridruživanja".
Rusija će, međutim, smatrati da ne može dopustiti da joj BiH isklizne iz ruku, navodi politikolog i dodaje da će čak i sve dublji ruski korijeni u Srbiji biti uveliko beskorisni, ako Moskva izgubi kontrolu nad ranjenim centrom Balkana.
"U svakom slučaju, sljedeća godina biće prekretnica za planove Rusije u regionu. Ako saveznici Moskve u BiH ostanu na vlasti i poslije izbora 2018, Rusija će se vjerovatno povući u sjenku, jer će cilj zadržavanja Bosne izvan NATO i EU još jednom biti osiguran. Ali, ako kombinacija reformskih snaga napravi proboj, Moskva će biti prisiljena da odgovori svim neophodnim sredstvima", zaključuje Mujanović.
Hrvatska se nalazi na ivici najgore političke i ekonomske krize od sticanja nezavisnosti
Mujanović kaže da apsolutna Dodikova kontrola u RS služi Čoviću kao šablon za njegovu težnju da uspostavi „treći entitet” u BiH - navodno monoetničku pokrajinu u Hercegovini, kojom bi dominirali Hrvati. Dodik, sa druge strane, vidi Čovića kao saveznika u nastojanju da podrije pokušaje bosanske državne vlade (i njenih pristalica u Briselu i Vašingtonu) da stvori jednostavniju i racionalnu državnu administraciju, koja danas ima 14 različitih lokalnih vlada na manje od četiri miliona ljudi.
U analizi se navodi da je to situacija u koju se Rusija iznenada umiješala, kao vatreni zagovornik onoga što HDZ BiH naziva „hrvatskim samopredjeljenjem“, tj. hrvatskog nacionalizma u Bosni. Međutim, šta se desilo sa deklarativnim protivljenjem Zagreba operacijama Moskve na Balkanu, pita se Mujanović.
Prema njegovom mišljenju, Hrvatska je daleko od toga da je stub regionalne stabilnosti i nalazi se "na ivici najgore političke i ekonomske krize od sticanja nezavisnosti".
Podsjeća se da je Agrokor, jedna od najvećih kompanija na zapadnom Balkanu i kičma hrvatske ekonomije, na ivici kolapsa.
"Ako on propadne, apsolutno će desetkovati i državi region kao cjelinu", upozorava Mujanović.
On dodaje da iz prikrajka čeka ruska Sberbanka, koja se pokazala kao najagresivniji kreditor Agrokora. Drugim riječima, objašnjava autor, Moskva će zgrabiti veliki dio hrvatske ekonomije samo jednim potezom - i Zagreb to zna.
"Stoga, umjesto da služi kao brana od ruskog uticaja na Balkanu, Hrvatska će postati sljedeća domina Rusija koja će pasti".
Bonus video:
