Visoko na brdu koje gleda na azurno more na jednom malom mediteranskom ostrvu dva mišićava muškarca naporno rade na suncu u vinogradu koji je upravo proizveo vino od 50 eura namijenjeno najboljim restoranima.
Ovo nije ekskluzivna vinarija, niti zabačeno skrovište za bogate, uprkos svojoj mirnoj ljepoti. Ovo je prebivalište muškaraca poslatih da na ostrvu koje je ime dobilo po čudovišnim sestrama iz grčke mitologije sa zmijama umjesto kose, odsluže duge kazne za neka od najbrutalnijih krivičnih djela u Italiji.
Gorgona, najmanje ostrvo Toskanskog arhipelaga, mjesto je projekta za rehabilitaciju najokorelijih kriminalaca kroz poljoprivredu.
Na ovom ostrvu, koje je 1.500 godina bilo izolovano utočište za monahe, a od 1869. kaznena kolonija, upravo je proizvedeno 2.700 boca bijelog vina Gorgone uz pomoć 700 godina stare italijanske vinarske dinastije. Među kupcima je i jedan restoran sa tri Mišlinove zvijezde iz Firence.
Četrdeset zatvorenika na Gorgoni, od kojih su mnogi osuđeni zbog svirepih ubistva, takođe proizvode visokokvalitetnu svinjetinu, povrće, živinu, masline i sir.
Dvojica koji rade na brdu služe dugogodišnje zatvorske kazne zbog ubistava i dobili su premještaj na Gorgonu nakon mnogo godina provedenih po drugim zatvorima.
U zatvoru na Gorgoni smješteno je 40 osuđenika
Za odlazak na ovo ostrvo postoji dugačka lista čekanja, pošto je ovo izuzetno povoljna lokacija u poređenju sa većinom italijanskih hronično pretrpanih zatvora. Za razliku od njih, na Gorgoni je popunjeno samo pola kapaciteta.
„Kada ustanem ovdje ujutru, šokira me mir. Ovdje vas vrijeme ne opterećuje. Ovdje je drugačiji mentalitet“, ispričao je jedan od njih, Brajan Baldisin, istetovirani mišićavi 30-godišnjak iz sjeverne regije Veneto.
Njegov drug Frančesko Papa (30) sa Sicilije se složio: „Ovdje je drugačije. Napolju ste i slobodni ste. Ja vozim traktor. Radim. Izgledate kao normalna osoba. Na drugim mjestima ste zatvoreni po 23 sata dnevno.“
Smatra se da je nemoguće pobjeći sa Gorgone, koja je 37 kilometara udaljena od luke Livorno, mada jedan zatvorenik jeste nestao i nikada nije pronađen.
Jedino plovilo kome je dozvoljeno da se približi stjenovitoj obali je trajekt koji jednom nedjeljno dovozi članove porodica zatvorenika u posjetu. Čak ni njemu nije dozvoljeno da pristane, nego se putnici do ostrva prebacuju policijskim čamcima.
Zatvorenike zaključavaju samo noću.
„Kada sam stigao i kada sam izašao iz čamca, prvo sam se osvrnuo oko sebe da nađem čuvara. Onda su mi rekli: 'Hajde, briši'. Bio sam zapanjen“, ispričao je Umberto Princi (41), ubica osuđen na 22 godine zatvora.
Na Gorgonu je došao nakon što je dosta godina proveo u pet različitih zatvora. Još mu je ostalo da odsluži 3 godine.
I zatvorenici i stražari snažno podržavaju režim rehabilitacije i kažu da bi se tako nešto moglo primjenjivati i drugdje.
„Šta postiže zatvor? Zatvori poput Gorgone vas mogu popraviti. Ali druge institucije u kojima ste zatvoreni po 22 sata u ćeliji vam samo čine gore i to je to“, smatra Princi. „Krici očaja koje tamo čujete ostaće vam zauvijek u glavi.“
„Ja imam sreće. Ali postoje hiljade i hiljade drugih koji nemaju ovakvu priliku nego ih zatvaraju, oni ne shvataju zašto i kada izađu ponovo počine krivično djelo.“
U brdu iznad vinograda, Sicilijanac Benedeto Ćeraulo (55) radi među policama ovčijih i kravljih sireva uključujući i izvanrednu laganu rikotu.
Ćeraulo je osuđen 1998. jer je bio izvršilac u jednom od najosjetljivijih zločina u Italiji, ubistvu Mauricija Gučija, posljednjeg člana familije koja je osnovala modnu imperiju, po naređenju njegove bivše žene.
„Šta postiže zatvor? Zatvori poput Gorgone vas mogu popraviti. Ali druge institucije u kojima ste zatvoreni po 22 sata u ćeliji vam samo čine gore i to je to“, smatra Princi. „Krici očaja koje tamo čujete ostaće vam zauvijek u glavi.“
Ćeraulo, koji stalno tvrdi da je nevin, dobio je premještaj na Gorgonu prije godinu. „Ovdje je dobar život. Ovdje ste slobodni. Imate priliku da učite. Mislim da sam imao sreće“, kazao je. „U drugim zatvorima je užasno. Živite u kavezima kao divlji psi. To nije za ljude. Ako je zaključana u ćeliji i lišena osnovnih stvari, poput privatnosti, osoba postane gora. Odavde mogu da vidim more, da prošetam. Vrijeme prolazi.“
Nedaleko od njega, kineski imigrant Jin Žao Li radi u ogromnom plasteniku gdje se uzgajaju krompir, tikvice, patlidžan i paprike. Osuđen je prije 14 godina jer je ubio suprugu i treba da izađe za godinu. „Dobro je ovdje“, kaže.
Prva loza na Gorgoni zasađena je 1999, ali je kasnije napuštena. Vinograd je očistio i ponovo podigao 2009. sada već oslobođeni zatvorenik sa Sicilije koji je kod kuće uzgajao lozu, a pomagali su mu Princi i Papa.
Porodična vinska imperija „Freskobaldi“ stupila je na scenu u ljeto 2012. nakon što su zatvorske vlasti tražile od lokalnih kompanija da investiraju u ovaj poljoprivredni program. Kompanija je poslala stručnjake da unaprijede uzgoj i berbu grožđa.
Lamberto Freskobaldi, predstavnik tridesete generacije proizvođača vina, potpredsjednik kompanije i šef proizvodnje, objasnio je da vinograd površine od jednog hektra ima idealnu poziciju – izložen jutarnjem suncu i zasađen na mineralima bogatom tlu.
Freskobaldijevi, koji su nekada bili bankari, a onda u srednjem vijeku počeli da snabdijevaju vinom engleske kraljeve, isplaćuju zarade osuđenicima, a onda prodaju vino.
Trebalo bi da od ove investicije budu na pozitivnoj nuli, kaže Freskobaldi (49), mada za kompaniju sa godišnjim obrtom od 80 miliona eura, ovo i nije nešto što je namijenjeno da donese veliki profit.
Kada su ga pitali šta je pomislio kada je prvi put probao vino sa Gorgone, Freskobaldi je odgovorio: „Krenule su mi suze. Vino me je natjeralo da razmišljam o svim ljudima sa ostrva koji ne mogu da dođu i odu kao ja.“
Benedeto Ćeraulo među policama sa sirom
Upravnica Gorgone Marija Gracija Đampikolo, koja je poznata po naprednim metodama, takođe vodi zatvor unutar tvrđave Mediči u toskanskom gradu Voltera. Tamošnji zatvorenici svake godine prave „Večeru zatvorskih ptica“ uz pomoć lokalnih kuvara.
Ona je vodeći zagovarač uključivanja zatvorenika u rad kroz veze koje uspostavlja sa spoljnim kompanijama. „Potrebne su nam stvarne mogućnosti da zatvorenike ponovo uklopimo u društvo... Ako je jedini odgovor zatvor, on će uvijek biti pogrešan“, kazala je.
Jedina stanovnica ostrva
Gorgona, koja se nalazi u arhipelagu koji uključuje Elbu na koju je bio protjeran Napoleon i ostrvo iz romana Aleksandra Dime „Grof Monte Kristo“, ima samo jednog stalnog stanovnika – 86-godišnju Luizu Ćiti-Korsini, sićušnu ženu koja u kući iznad luke živi sa mačkom koju zove I Ti (ET).
Oko 50 nekadašnjih stanovnika periodično posjećuju svoje kuće, uglavnom ljeti. Ćiti-Korsini provodi vrijeme pletući i čitajući.
„Uopšte se ne osjećam usamljeno. Moja mačka je uvijek uz mene“, kazala je novinarima koji su je nedavno posjetili. Negdje 1960-ih se zamalo nije udavila kada ju je klizište blata povuklo sa prozora i izbacilo u luci. Za zatvorenike kaže da su „veoma učtivi“.
Kada su je pitali plaši li se, uzvratila je: „Plašim li se čega?“ „Izuzetno mi je dobro ovdje... vazduh je fantastičan.“
Prevod: Danka Vraneš Redžić
Galerija
Bonus video:
