Prije nešto manje od godinu, Margaret Valseči odlučila je da donira organe svog sina Stefana, koji je slučajno pao sa balkona i poginuo. Bila je to odluka koja je spasila život 26-godišnjeg Bobija Dohertija iz Njukasla.
Rođen sa srčanom manom, Bobi je sredinom 2010. godine bio u gotovo bezizlaznoj situaciji. U bolnici je skoro pet mjeseci čekao na transplataciju srca, stanje se svakom danom sve višepogoršavalo... Bez neophodne intervencije, ljekari su mu prognozirali svega par nedjelja u životu.
Ipak, zahvaljujući hrabroj odluci Margaret, Bobi ponovo može da uživa u životu – i u djetinjstvu svog sina Čarlija.
"Osjećao sam krivicu"
Nakon potpunog oporavka i mjeseci dopisivanja sa gospođom Margaret, Bobi je odlučio da upozna ženu koja mu je spasila život.
“Pred susret sa Margaret sam bio više nervozan nego dok sam čekao na transplataciju"
“Pred susret sa Margaret sam bio više nervozan nego dok sam čekao na transplataciju. Osjećao sam krivicu što živim “zahvaljujući” smrti njenog sina. Ali kada sam je sreo, sva krivica je nestala… Margaret je bila srećna što me vidi”, priča Bobi za britanski "Dejli mejl".
I Margaret je bila prilično uzbuđena zbog susreta.
“Iako smo se dopisivali mjesecima, bojala sam se kako ću reagovati kad ga vidim”, kaže Margaret, “Nema riječi koje bi opisale taj trenutak.”
Drugi život
Kada se probudio nakon operacije, Bobi je, kaže, bio srećan što je živ.
“Prvih par dana sam bio pod anestezijom i ljekovima, tako da se gotovo ničeg ne sjećam. Trećeg dana sam pomislio: “Mora da nešto nije u redu, ne osjećam da mi srce kuce” – to je bilo zbog normalne veličine “novog” srca, moje je bilo preveliko”, Bobi se prisjeća prvih dana nakon operacije.
Dok se Stefanova porodica borila sa bolom, Bobiju se oporavljao, i 11 dana nakon transplatacije, napustio je bolnicu.
Tri mjeseca kasnije, Bobi je odlučio da kontaktira porodicu svog donora putem “Freeman Bolnice” iz Njukasla.
Napisao je pismo Stefanovoj majci, iako joj nije znao ni ime: “Hvala Vam. Dali ste mi najveći poklon. Obećavam da ću ga iskoristiti na najbolji način.”
26-godišnjak nije želio da uznemiri ili uvrijedi porodicu koja mu je podarila “drugi” život, stoga im je preko bolnice poručio da ga kontaktiraju ukoliko to žele.
Margaret je pismo jako uzbudilo.
“Pismo iz bolnice je puno značilo meni i mojim kćerkama. Stefan je umro jako mlad, željele smo da njegova smrt ne bude uzaludna. Dio njega je morao nastaviti da živi”, uz suze priča Margaret.
Dirljiv susret
Bobi je upoznao Margaret i njenu kćerku Elen tokom turnira u badmintonu koji se organizuje za osobe kojima je urađena transplatacija.
“Suze su mi krenule kada smo se zagrlili – kako je vrijeme prolazilo sve mi je više bilo žao zbog gubitka njenog sina”, kaže Bobi.
Ipak, veza između porodice donora i primaoca nije uvijek tako snažna, kažu u bolnici gdje je Bobi boravio.
“Do susreta rijetko dolazi. Iako se porodice donora često interesuju za zdravlje primaoca, ne žele uvijek da stupe u kontakt. I obratno – primalac se osjeća krivim i ne može da se suoči sa tim”, kazala je Lin Holt, portparol “Freeman Bolnice”.
Bobi sa suprugom, sinom i Margaret
Margaret nije uspjela da stupi u kontakt sa ljudima kojima je presađena Stefanova jetra i bubrezi, ali kaže da razumije – važno joj je samo da su dobro.
“Drago nam je što Stefanovo srce kuca u Bobiju, kojeg volimo i poštujemo. Sada je i Bobijev sin Čarli dio mog Stefana. Divno je čuti “bako Margaret”".
Galerija
Bonus video:
