Ova priča počinje zabranjenim voćem.
Bilo je to 1970-ih u malom gradu na zapadu Irske kada je vlasnik voćnjaka potjerao dvojicu dječaka koji su krali jabuke.
Dječaci su pobjegli tako što su preskočili kameni zid napuštenog doma za majke i djecu "Bon Sekur". Kada su doskočili, otkrili su mračnu tajnu koja će decenijama progoniti Irsku.
Jedan od dječaka, Freni Hopkins, sjeća se šupljeg zvuka kada su mu stopala dotakla tlo. On i Bari Svini su razgrnuli žbun i naišli na betonsku ploču koju su uspjeli da podignu.
"Tamo je bila samo gomila kostiju", rekao je Hopkins. "Nismo znali da li smo pronašli blago ili noćnu moru."
Hopkins tada nije shvatio da su otkrili masovnu, neobilježenu grobnicu beba u bivšoj septičkoj jami.
Bile su potrebne četiri decenije i upornost jedne lokalne istoričarke da se otkrije uznemirujuća istina, koja je u julu dovela do početka iskopavanja, tokom kojih bi mogli biti ekshumirani posmrtni ostaci skoro 800 beba i male djece.
Grobnica u Tjumu pokrenula je šire suočavanje s prošlošću, koje seže do najviših nivoa vlasti u Dablinu i Vatikanu. Država Irska i Katolička crkva, nekada srž nacionalnog identiteta, danas se suočavaju s nasljeđem stigmatizacije neudatih žena, za koje se vjerovalo da su počinile smrtni grijeh, i odvajanja tih žena od njihove djece, prepuštene milosti i nemilosti okrutnog sistema.
Neočekivani istražitelj
Vijest o Hopkinsovom otkriću možda nikada ne bi izašla van zidina nekadašnjeg doma da nije bilo rada Ketrin Korles, domaćice koju je zanimala istorija.
Korles, koja je odrasla u tom gradu i živo se sjeća kako su djeca iz doma bila izopštavana u školi, odlučila je da napiše članak o tom mjestu za lokalno udruženje istoričara. Međutim, ubrzo se našla u potrazi za duhovima izgubljene djece.
"Mislila sam da pišem toplu priču o siročićima, ali što sam više istraživala, sve je bilo gore", rekla je.
Domovi za majke i djecu nijesu bili jedinstveni za Irsku, ali je uticaj Crkve na društvene vrijednosti tamo pojačavao stigmu prema ženama i djevojkama koje su ostajale trudne van braka.
Domovi su počeli da se otvaraju 1920-ih, nakon što je Irska stekla nezavisnost od Britanije. Većinu su vodile katoličke časne sestre.
U slučaju Tjuma, dom za majke i djecu otvoren je u bivšoj radionici iz 1840-ih.
Tokom Irskog građanskog rata 1922-23. zgradu su zauzele britanske trupe. Tamo je 1923. pogubljeno šest pripadnika frakcije IRA-e koja se protivila mirovnom sporazumu kojim je rat završen.
Dvije godine kasnije, te impozantne trospratne sive zgrade na periferiji grada ponovo su otvorene kao dom za trudnice, mlade majke i siročad. Vodile su ga časne sestre katoličkog reda Bon Sekur za potrebe okruga Galvej.
Zgrade su bile primitivne, slabo grijane, s tekućom vodom samo u kuhinji i porođajnom odjeljenju. U velikim spavaonicama istovremeno je boravilo i više od 200 djece i 100 majki.
Korles je u svojoj lokalnoj biblioteci pronašla vrlo malo informacija, ali je bila užasnuta kada je saznala da su žene, koje su porodice odbacile, bile suštinski zatvorene u tim domovima. Tamo su radile do godinu prije nego što bi bile izbačene, većinom zauvijek odvojene od svoje djece.
Sramota zbog vanbračne trudnoće bila je toliko duboka da su žene često tajno dovođene u domove.
Piter Malrajan, koji je odrastao u domu, decenijama kasnije je saznao da je njegova majka bila u šestom mjesecu trudnoće kada su je biciklom odvezli iz porodične kuće pod okriljem noći. Lokalni sveštenik je to organizovao nakon što je njenom ocu rekao da "pravi skandal u parohiji".
Majke i njihova djeca nosili su tu stigmu tokom većeg dijela života.
Muškarci sa kojima su ostale u drugom stanju, bilo da se radilo o romantičnoj vezi, silovanju ili incestu, nikada nijesu snosili nikakvu odgovornost. Još šokantnije bilo je to što je Korles otkrila ogroman broj smrtnih slučajeva.
Kada je pokušala da u lokalnom groblju pronađe parcelu u kojoj su sahranjene bebe iz doma, nije pronašla ništa.
Davno izgubljena braća
Otprilike u isto vrijeme kada je Ketrin Korles otkopavala tužnu prošlost, Ana Korigan je u Dablinu otkrivala svoju ličnu tajnu.
Korigan, koja je odrasla kao jedinica, kao kroz maglu se sjeća trenutka iz djetinjstva kada je njen stric, ljut na njenu majku, izletio s riječima da je rodila dvojicu sinova. Ni danas nije sigurna da li je to stvarna uspomena ili san.
Dok je istraživala traumatično djetinjstvo svog pokojnog oca, koji je bio zatvoren u industrijskoj školi za napuštenu, problematičnu djecu ili siročad, zatražila je od žene koja joj je pomagala da potraži bilo kakve podatke o njenoj preminuloj majci. Korigan je bila skrhana kada je saznala istinu: prije njenog rođenja, njena majka je u domu u Tjumu rodila dva dječaka.
"Plakala sam za braćom koje nikad nisam upoznala, jer sada sam imala rođenu braću, ali ih nikada nisam upoznala", rekla je. Njena majka o tome nikada nije izustila ni riječ.
Zapis sa inspekcije iz 1947. pružio je uvid u prenatrpano i smrtonosno okruženje u domu.
Dvanaest od 31 novorođenčeta u jaslicama bilo je izgladnjelo. Druga djeca su opisana kao "nježna", "iznurena" ili sa "nerazvijenim udovima".
Država Irska i Katolička crkva, nekada srž nacionalnog identiteta, danas se suočavaju s nasljeđem stigmatizacije neudatih žena, za koje se vjerovalo da su počinile smrtni grijeh, i odvajanja tih žena od njihove djece, prepuštene milosti i nemilosti okrutnog sistema
Brat Ane Korigan, Džon Dolan, imao je gotovo četiri kilograma kada se rodio, ali je u izvještaju opisan kao "jadno, izgladnjelo dijete sa pretjeranim apetitom i bez kontrole nad tjelesnim funkcijama, vjerovatno mentalno zaostalo". Umro je dva mjeseca kasnije, tokom epidemije malih boginja.
Uprkos visokoj stopi smrtnosti, u izvještaju se navodi da su dojenčad bila dobro zbrinuta i da je ishrana bila odlična.
Drugi Brat Ane Korigan, Vilijam, rođen je u maju 1950. godine, a zabilježeno je da je umro oko osam mjeseci kasnije. Međutim, nije postojala smrtovnica, a datum rođenja mu je bio izmijenjen u matičnoj knjizi, to se, prema riječima Korigan, ponekad radilo kako bi se prikrila usvajanja.
Irska je tada bila vrlo siromašna, a stopa smrtnosti dojenčadi visoka. Prema nalazima jedne vladine komisije, oko 9.000 beba, ili 15 odsto, umrlo je u 18 domova za majke i djecu, od kojih su neki radili sve do 1998. godine.
Tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka, dešavalo se da više od 40 odsto djece u tim domovima umre prije prvog rođendana. Tjum je imao najveći procenat smrtnosti prije zatvaranja 1961. godine, skoro trećina djece tamo je umrla.
U potrazi za grobovima, čuvar groblja je Korles odveo preko ulice, u naselje i igralište gdje se dom nekada nalazio.
U jednom uglu nalazila se brižljivo uređena bašta sa cvijećem, špiljom i statuom Djevice Marije, ograđena zidom. Napravio ju je bračni par koji je živio pored, kako bi obilježio mjesto gdje je Hopkins pronašao kosti.
Neki su isprva mislili da su to ostaci žrtava gladi. Ali to je bilo prije nego što je Korles otkrila da se bašta nalazi tačno iznad septičke jame koja je napravljena kasnije.
Zapitala se da li su časne sestre koristile tu jamu kao zgodno mjesto za sahranjivanje nakon što je 1937. godine izašla iz upotrebe, skrivena iza deset metara visokih zidina doma.
"Tako su izbjegle da priznaju da je toliko mnogo beba umire", rekla je. "Niko nije znao šta rade."
Senzacionalna priča
Kada je 2012. godine objavila svoj članak u časopisu "Journal of the Old Tuam Society", Ketrin Korles se pripremila na burnu reakciju. Međutim, ništa se nije dogodilo.
To se promijenilo nakon što je Ana Korigan, koja je uporno tragala za dokumentacijom i kontaktirala zvaničnike, od premijera do policije, pronašla Korles.
Korigan ju je povezala sa novinarkom Alison O'Rili, i međunarodni mediji su obratili pažnju nakon što je 25. maja 2014. u nedjeljnom izdanju lista "Irish Mail" na naslovnoj strani objavljen članak pod naslovom: "Masovna grobnica 800 beba".
Tekst je izazvao buru, ali i kontrareakciju. Pojedini mediji, uključujući i Asošiejtid pres, ukazivali su na senzacionalističko izvještavanje i dovodili u pitanje da li je septička jama zaista mogla biti korišćena kao grobnica.
Časne sestre reda Bon Sekur angažovale su PR savjetnicu Teri Pron, koja je pokušavala da odvrati novinare od izvještavanja. "Ako dođete ovdje, nećete pronaći nikakvu masovnu grobnicu", napisala je u mejlu francuskoj televizijskoj kući. "Nema dokaza da su djeca ikada tako sahranjivana, a lokalna policija prevrće očima i kaže: Da, pronađeno je nekoliko kostiju, ali ovo je područje gdje su sahranjene žrtve gladi. Pa šta onda?"
Uprkos skepticima, javnost je bila duboko zgrožena.
Korles je bila preplavljena upitima ljudi koji su tražili rodbinu sa spiska od 796 umrle djece koji je sastavila. Oni koji su odrasli noseći stigmu "vanbračne djece" pronašli su svoj glas.
Piter Malrajan, koji je u domu živio do četvrte i po godine, progovorio je o zlostavljanju koje je trpio kao usvojeno dijete na farmi, bez cipela veći dio godine, gotovo bez obrazovanja, neuhranjen i gladan bilo kakve nježnosti.
"Plašili smo se da otvorimo usta, znate, govorili su nam da gledamo svoja posla", rekao je Malrajan. "Sramota. Crkva i država su imale toliku moć da su mogle da rade šta su htjele, a niko nije smio da ih pita zašto."
Tadašnji premijer Enda Keni rekao je da su djeca tretirana kao "inferiorna podvrsta" dok je najavljivao istragu o domovima za majke i djecu.
Kada su prva iskopavanja 2017. potvrdila da se skeleti beba i male djece nalaze u staroj septičkoj jami, Keni ju je nazvao "komorom užasa".
Papa Franjo je priznao skandal tokom svoje posjete Irskoj 2018. godine, kada se izvinio zbog "zločina" Katoličke crkve, uključujući zlostavljanje djece i prisiljavanje neudanih majki da se odreknu svoje djece.
Plašili smo se da otvorimo usta, znate, govorili su nam da gledamo svoja posla. Sramota. Crkva i država su imale toliku moć da su mogle da rade šta su htjele, a niko nije smio da ih pita zašto
Bilo je potrebno pet godina da vladina istraga donese zaključak, u opsežnom izvještaju iz 2021. godine, prema kojem je najveća odgovornost bila na očevima djece i porodicama žena. Država i crkve imale su, kako je navedeno, sporednu ulogu u surovom postupanju, ali je izvještaj naveo da su te institucije, uprkos svojim manjkavostima, ipak predstavljale utočište kada porodice nijesu željele da ih prihvate.
Neki preživjeli su izvještaj doživjeli kao bolno ali pravedno priznanje istine, dok su ga drugi nazvali pokušajem prikrivanja odgovornosti.
Premijer Majkl Martin se izvinio, rekavši da su majke i djeca platili strašnu cijenu zbog "iskrivljene vjerske moralnosti" irske nacije. "Sramota nije bila njihova - bila je naša", rekao je Martin.
Časne sestre reda Bon Sekur uputile su duboko izvinjenje i priznale da su djeca sahranjivana bez dostojanstva. "Nismo poštovale urođeno dostojanstvo tih žena i djece", rekla je sestra Ejlin O'Konor. "Nismo im pružile saosjećanje koje im je bilo očajnički potrebno."
Iskopavanje
Kada je ekipa u kojoj su bili forenzičari i arheolozi nedavno počela iskopavanja na toj lokaciji, Ketrin Korles je rekla da je bila "van sebe", zadivljena što su radovi konačno počeli nakon toliko godina.
Očekuje se da će prikupljanje kostiju, njihovo razvrstavanje i pokušaji identifikacije pomoću DNK analiza, trajati oko dvije godine. Cilj je da se ostaci povežu sa rodbinom, poput Ane Korigan.
Rukovodilac iskopavanja, Danijel Maksvini, koji je ranije radio za Međunarodni komitet Crvenog krsta na identifikaciji nestalih osoba u ratnim zonama u Avganistanu i Libanu, rekao je da je riječ o izuzetno teškom poduhvatu.
"Ne smijemo potcijeniti složenost zadatka pred nama, težinu same lokacije, starost posmrtnih ostataka, mjesto ukopa, kao ni oskudne informacije o toj djeci i njihovim životima", rekao je Maksvini.
Gotovo 100 ljudi, uključujući osobe iz SAD, Britanije, Australije i Kanade, već je dostavilo svoj DNK ili ih je kontaktiralo u vezi s tim. Pojedini u gradu vjeruju da posmrtne ostatke ne treba dirati.
Patrik Makdonah, koji je odrastao u tom naselju, rekao je da je sveštenik blagoslovio to zemljište nakon Hopkinsovog otkrića i da su se tu redovno služile mise
"Treba ostaviti sve kako jeste", rekao je Makdonah. "To je oduvijek bilo groblje."
Sedam dana prije nego što su počela iskopavanja, autobus je dovezao grupu ostarjelih preživjelih iz doma i rođaka žena koje su se tamo porodile.
Prolaz između dvije kuće vodio ih je kroz kapiju na metalnoj ogradi podignutoj da zakloni lokaciju, koja sada ima industrijski izgled.
Iza travnjaka na kojem su se nekada igrala djeca, a ispod kojeg su možda sahranjena druga djeca, nalazili su se kontejneri za skladištenje, kontejner za otpad i bager spreman za kopanje.
To je bila njihova posljednja prilika da vide mjesto prije nego što ga raskopaju, i možda pronađu kosti svojih bližnjih kako bi ih mogli dostojno sahraniti.
Korigan, koja često kaže da pravda u irskom stilu znači "odlaži, negiraj, dok svi ne odemo kući i umremo", nada se da će svako dijete biti pronađeno.
"Bila im je uskraćena dostojanstvena smrt, kao što im je bila uskraćena dostojanstvena mladost i život", rekla je. "Zato se nadamo da će se možda od danas konačno čuti njihov glas, jer mislim da već strašno dugo vape da ih neko čuje".
Prevod: N. B.
Bonus video:
