Bjekstvo iz Istočne u Zapadnu Njemačku: Jugoslovene nije briga... - Vijesti.me
PRIJATELJ POMOGAO PRIJATELJU

Bjekstvo iz Istočne u Zapadnu Njemačku: Jugoslovene nije briga...

"Prošao si! Prošao si! Na Zapadu si!"

Zastava Istočne Njemačke (Ilustracija)
Zastava Istočne Njemačke (Ilustracija) (Foto: Shutterstock)

Kada je 7. novembra 1989. pao Berlinski zid, jedan od njih bezbrižno je provodio odmor u Indiji i nije znao šta se događa u Njemačkoj. 

Drugi je s nevjericom sjedio pred televizorom u svom stanu u Minhenu. 

Jedan se smijao, drugi je plakao od radosti.

"To što je DDR propao je nešto najljepše što se dogodilo u istoriji Njemačke. To je bio najljepši događaj u mom životu“, kaže Ekehard Valter. "Bez tog zida, Istočna Njemačka nije mogla da postoji".

On to najbolje zna: odrastao je u Kvedlinburgu, mjestašcu u socijalističkoj, Istočnoj Njemačkoj, na samo tridesetak kilometara od granice sa zapadnom, Saveznom Republikom Njemačkom. 

Ali on je znao da je preći granicu nemoguće. Jedini put vodio je preko Mađarske, Dunavom do Batine u tadašnjoj Jugoslaviji.

Ove jeseni dva prijatelja ponovno su došli na mjesto na kojem je počelo njegovo vratolomno bjekstvo. Jedva se uzdržavaju da ne zaplaču. "To je mogao da bude posljednji dan u mom životu. Ali san mi se ispunio. I ponovo bih to uradio", kaže dok gleda široki Dunav.

Iza njega stoji Ekhart Zelbah iz Kelna. On mu je tada pomogao da pobjegne. I jedan i drugi, sada u zrelim, šezdesetim godinama, ne mogu da vjeruju da su bili toliko hrabri tih dana: "Bilo nam je dvadeset i vjerovali smo da smo besmrtni".

More, pivo, Pink Flojd – i veliko pitanje

Prijateljstvo između "građana DDR-a" i nekog iz zapadne Njemačke na istoku je bilo zabranjeno. 

Kažnjivo je bilo i ne prijaviti takvo poznanstvo. Ali do ovog prijateljstva došlo je potpuno spontano, u kampu u Bugarskoj kod Varne. 

Ekehard i Ekhart, jedan sa Istoka, drugi sa Zapada, nisu se interesovali za politiku. 

Pili su bugarsko pivo i slušali Pink Flojd, Santanu i Frenka Zapu.

Ipak, u jednom trenutku postavilo se pitanje: "Zar ne želiš da pobjegneš na Zapad?" 

To je bilo pitanje o kojem se nije usuđivao ni da razmišlja. 

Ali nakon nedjelju dana sunca, mora i bezbrižnog prijateljstva s "neprijateljem" iz Zapadne Njemačke, odluka se formirala sama od sebe. 

Naravno da hoće! I to što prije! Jer ubrzo ga je čekalo služenje vojske u DDR-a. A on to nije htio.

Ni za Ekharta sa Zapada uopšte nije bilo sumnje da li će da pomogne prijatelju. Ipak, ni njemu u stvari nije bilo jasno u šta se upušta. Ali plan je bio tu i kad se vratio u Keln počeo je da razmišlja kako to da izvede.

Mediji u Zapadnoj Njemačkoj često su izvještavali o ponekad spektakularnim uspjesima bjegunaca. Ali bilo je i jasno da to nije lako. 

U prtljažniku automobila iz Istočnog u Zapadni Berlin? Nekada je to funkcionisalo, sad su se prtljažnici redovno provjeravali. Sa falsifikovanim zapadnonjemačkim pasošem iz Bugarske u Tursku? Teško i komplikovano.

"Moramo nemoguće"

Par mjeseci kasnije opet su se sastali u Istočnom Berlinu. 

I tada mu je rekao: "Moramo to da uradimo na gotovo nemoguć način. Moraćeš da preplivaš Dunav." 

Velikih diskusija nije bilo. Svaki način bio je opasan, a ovaj je bar izgledao moguć. Počeli su s pripremama: Ekehard Valter je u Kvedlinburgu odjednom počeo da se bavi sportom. Trenirao je svakog dana. A Ekhart je počeo da planira rutu. Nabavio je i dokumenta za prijatelja sa Istoka i razmišljao kako da u Mađarsku donese ronilačko odijelo – bez previše pitanja tamošnjih carinika.

Na Veliki petak 1978. – te godine je padao već 24. marta – Ekhart Zelbah krenuo je iz Kelna u pet sati ujutru. 

U restoran na željezničkoj stanici u Pečuju u Mađarskoj, udaljenu 1.600 kilometara stigao je poslije 22 sata vožnje. Tu je čekao svog prijatelja. U jedan sat poslije ponoći, kada je kelner već odavno hteo da zatvori lokal, Ekehard Valter konačno je stigao. "Bio sam potpuno siguran da će doći."

Vremena nije bilo mnogo: već sljedeće večeri, u subotu prije Uskrsa, oko osam sati uveče na tihom mjestu uz Dunav kod Mohača akcija je počela. 

Ekehard je obukao neoprensko odijelo, navukao ronilačku masku i disaljku. 

Čak je i zacrnio lice. I tek kad su tako stali pred obalu još uvijek ledenog Dunava, i jednog i drugog obuzela je jeza od poduhvata u koji su se upustili.

To priznaje i Ekhart: "Da me je tada neko upitao ’šta tu radite’, mislim da bih sve prekinuo i pobjegao glavom bez obzira. Ali me još više bilo strah za Ekeharda koji ne samo da mora u hladnu rijeku, već upravo čini teško krivično djelo ’bekstvo iz republike’, kako se to zvalo u DDR-u. On stavlja na kocku svoj život, a još bi mogao i da dobije dugogodišnju robiju.“

Sasvim poseban Uskrs

Uprkos svim sumnjama i nedoumicama, krenuli su po planu: jedan u Dunav, drugi automobilom u nedaleku Jugoslaviju. Ekhart je unaprijed zatražio vizu za Mađarsku, tako da nije bilo problema s ulascima i izlascima u Istočni blok. 

Tako je stigao u Batinu i onda je počelo najteže: čekati.

Za Ekeharda su u rijeci počeli još teži trenuci. Svaki put kad bi čuo nekog psa kako laje ili kad bi se čuo motor nekog čamca, mislio je da će mu srce stati: "Gotovo je, sad će da me uhvate."

A onda je odjednom postalo svjetlo kao usred dana: reflektori na granici osvjetljavali su Dunav. Valter je zaronio, ali odjednom mu je disaljka bila puna vode. "Naravno da nisam mogao da izduvam vodu i napravim fontanu na površini. Skinuo sam disaljku i napio se te prljave rječne vode."

Pustio je da ga rijeka nosi. Gotovo da se uopšte nije pomjerao.Postepeno se udaljio od osvjetljenog područja. Opet je bio mrak. Znao je da je sada u Jugoslaviji. 

"Odmah sam se umirio. Otplivao sam do obale, sjeo i malo se odmorio." 

Uspio je! Doduše, do mosta u Batini gdje ga je čekao prijatelj bilo je još dobrih desetak kilometara. 

Posljednjim snagama prešao je i to. Kad ga je prijatelj tamo izvukao iz vode, jedva da je mogao da pomjera ruke i noge. Činilo mu se da nema usne, samo komad leda na licu.

Jugoslovene nije briga za dva Njemca

Usred noći krenuli su iz Baranje prema Osijeku, što dalje od graničnog područja. Bili su sve mirniji i mirniji, pogotovo kad su stigli do autoputa Beograd-Zagreb. 

Na sam Uskrs, oko tri sata poslije podne, konačno su stigli na granični prelaz Ljubelj. 

S jedne strane tunela je granični prelaz Jugoslavije, s druge je već Austrija.

Imali su sreće: graničare Jugoslavije nije interesovalo još jedno vozilo s njemačkim tablicama i samo su mahnuli mladićima sa zapadnonjemačkim ispravama da prođu.

Isprave iz DDR-a odavno su spalili. Umjesto toga, Ekhart je donio dokumenta jednog poznanika iz Kelna koji je otprilike ličio na njegovog istočnonjemačkog prijatelja.

"Prošao si! Prošao si! Na Zapadu si!" Već u tunelu počeli su da trube. Bez stajanja su zatim vozili sve do Minhena, a onda su tamo, u najvećoj pivnici, proslavili poduhvat.

Od tog bjekstva je prošlo više od 40 godina. Trideset je prošlo od nestanka socijalističke Istočne Njemačke. 

Ekehard Valter je završio svoju priču s DDR-om. "Ne osjećam se ni kao Istočnjak, ni kao Zapadnjak. Nego kao Njemac.“ 

On nema nikakvog razumijevanja za nostalgiju koja obuzima neke stanovnike nekadašnje socijalističke Njemačke. "Srećan sam što više nema automobila kao što je Trabant. Ne samo da je smrdio, već je bio i odvratan."

Ipak, sve do pada Berlinskog zida, obojica su uglavnom ćutali o svom poduhvatu. Već i zbog toga što nisu htjeli da taj put za bjekstvo bude zatvoren za neke buduće bjegunce. I to je bilo njihov sasvim poseban doprinos ujedinjenju Njemačke.

 


Vidi sve komentare