Duže od deset godina oni su marljivo radili u neobičnoj zgradi nalik na kutiju na brdu iznad lokalnog aerodroma. Zgrada nije imala prozora (osim u kafeteriji) i bila je puna tajni.
Nosili su zaštitna bijela odijela i morali da prolaze kroz komore za filtriranje vazduha prije ulaska u „čistu sobu“ u kojoj je bila pohranjena njihova oprema.
Komunicirali su u šiframa.
Malo ko je znao pravi identitet „mušterije“ s kojom su se sastali u zadimljenoj, drvetom obloženoj sali za konferencije, gdje su telefonske linije bile kriptovane. Kada su putovali, ponekad su koristili lažna imena.
U jednom momentu 1970-ih godina, više od hiljadu ljudi je radilo na tajnom projektu u Denberiju u američkoj državi Konektikat. Iako su imali dugo radno vrijeme i intenzivne rokove, ponekad propuštajući porodične praznike i godišnjice, nikome – čak ni svojim ženama i djeci – nisu mogli da kažu čime se bave.
Nikome – čak ni svojim ženama i djeci – nisu mogli da kažu čime se bave
Među njima je bilo inženjera, naučnika, projektanata i izumitelja — „pravih špijuna“, prisjeća se 78-godišnji Fred Mara u razgovoru za Asošiejtid pres.
On se u tržnom centru u Denberiju sastao na nedjeljnoj kafi sa ostalim bivšim kolegama iz Perkin-Elmer korporacije.
Posijedjeli i oslabljenog sluha, tu se sastaju u posljednjih 18 godina. Nekoliko sati razglabaju o golfu i politici, bolesti i unučadi. A donedavno im je bilo zabranjeno da pričaju o najvećem dostigunuću njihovog profesionalnog života.
Oznaka tajnosti skinuta je sa Heksagona u septembru
„A, Heksagon“, kaže Ed Njutn, radosno izgovarajući riječ čije pominjanje u javnosti i dalje djeluje gotovo kao izdaja.
Nazvali su ga Velika ptica i smatran je najuspješnijim programom špijunskog satelita ere hladnog rata.
Od 1971. do 1986. lansirano je ukupno 20 satelita, od kojih je svaki imao 96 km filma i sofisticirane kamere koje su orbitirale oko Zemlje praveći ogromne panoramske fotografije Sovjetskog Saveza, Kine i ostalih potencijalnih neprijatelja. Snimci su vraćani u Zemljinu atmosferu u kapsulama koje su letjele iznad Tihog okena, gdje su ih avioni C-130 vazduhoplovnih snaga preuzimali pomoću specijalnih kuka.
Heksagon KH-9 je bio genijalan. Činjenica da je od 20 lansiranja njih 19 bilo uspješno zapanjujuća je. A takva je i ljudska priča o tajni staroj 45 godina.
Konačno mogu da pričaju
Oznaka tajnosti skinuta je sa Heksagona u septembru. Mara, Njutn i ostali sada mogu da kažu svijetu šta su svih tih godina radili u „kancelariji“.
Groznica oko angažovanja na projektu
„Zovem se Al Gejhart i za život zarađujem praveći špijunske satelite“, rekao je 64-godišnji penzionisani inženjer zapanjenom konobaru u njegovoj lokalnoj taverni čim je saznao da je skinuta oznaka strogo povjerljivo. On ponosno ponavlja tu rečenicu svaki put kad mu se ukaže prilika.
„To je bilo izuzetno zahtjevno, uzbudljivo i najveće iskustvo mog života“, kaže Gejhardt, koji je angažovan odmah po završetku koledža i bio je jedan od najmlađih članova „bratstva“ Heksagona.
On opisuje veliko uzbuđenje dok su timovi detaljno proučavali crteže i radili na bezbroj tehničkih problema, uz pomoć „šublera i visokog obrazovanja“ (nije bilo kompjutera), znajući da su dio tako komplikovanog svemirskog projekta. Intenzitet bi se pojačao približavanjem lansiranja i tokom dana kada su „mušterije“ — CIA a kasnije Vazduhoplovne snage — dolazile na brifinge. Barem jednom je bivši predsjednik Džordž H. W. Buš, tadašnji direktor CIA, došao u Denberi da obiđe radove.
Iako su ostale kompanije bile dio projekta – Istman Kodak je pravio film a Lokid Korp. Satelit – kamere i optičke sisteme je pravio Perkin-Elmer, tada najveći poslodavac u Denberiju.
FBI „rešetao“ pitanjima članove porodice, komšije i bivše poslodavce a kandidati za posao su ispitivani o svemu
Inženjer u penziji Pol Brikmajer (70) se sjeća čak prvog brifinga o Heksagonu nakon što je Perkin-Elmeru dodijeljen tajni posao 1966.
Gledajući svojih tridesetak kolega, Brikmajer je razmišljao: „Je li, pobogu, ovo moguće izvesti?“
Groznica oko angažovanja ljudi koji će raditi na projektu privukla je pažnju najboljih inženjera iz čitavog sjeveroističnog dijela SAD.
Čekanje odobrenja je bilo nadrealno iskustvo jer je FBI „rešetao“ pitanjima članove porodice, komšije i bivše poslodavce a kandidati za posao su ispitivani o svemu, od kockarskih navika do seksualnog opredjeljenja.
„Htjeli su da budu sigurni da nas je nemoguće podmititi“, kaže Mara.
„Mislio sam da su ludi“
Dobijanje dozvole je moglo potrajati do godinu. Za to vrijeme, zaposleni su radili na relativno manjim zadacima, pri čemu niko nije znao zbog čega su zapravo angažovani. Džozef Prusak (76) je proveo šest mjeseci u zgradi. Kada je konačno informisan o Heksagonu, Prusak, koji je radio kao inženjer na ranijim civilnim svemirskim projektima, zapitao se da li je napravio najveću grešku u životu.
„Mislio sam da su ludi“, rekao je. Predvidjeli su satelit dugačak 18 metara i težak 13 tona, koji obezbjeđuje film brzinom od 200 inča u sekundi. Takva preciznost i složenost je bila nevjerovatna“.
Nekoliko godina kasnije, nakon brojnih uspješnih lansiranja, pokazali su mu šta Heksagon može – fotografiju njegove kuće u pregrađu Ferfilda.
Pokazali su mu šta Heksagon može – fotografiju njegove kuće u pregrađu Ferfilda
„To je bilo nekoliko svjetlosnih godina prije Google Eartha,“ rekao je Prusak.
„Jasno smo mogli da vidimo bazen u mom dvorištu.“
I ranije su postojali špijunski sateliti – Korona i Gambit, ali nijedan nije imao preciznost Heksagona, koji je izbliza slikao sovjetske rakete, podmornice u lukama i vazduhoplovne baze, čak čitave bataljone na vježbama za rat.
Prema podacima Nacionalne službe za izviđanje, jedna fotografija Heksagona je obuhvatala teren od 370 nautičkih milja.
U početku su misije Heksagona trajale u prosjeku 124 dana, ali kako su sateliti postajali sofisticiraniji, kasnije misije su trajale dvostruko duže.
„Na vrhuncu hladnog rata imali smo nevjerovatnu mogućnost da primamo ovakve tehničke obavještajne podatke“, kaže istoričar Svemira Dvejn Dej. „Morali smo znati šta rade i gdje to rade a posebno da li se pripremaju da napadnu Zapadnu Evropu. Heksagon je stvorio ogromnu stabilnost jer je to značilo da američki kreatori politike na rade naslijepo.“
Ćutanje kao pitanje časti
Između ostalih uspjeha, Heksagon je obezbijedio ključne informacije o pregovorima o ograničenju strateškog oružja između SAD i Sovjetskog Saveza 1970-ih.
Od početka je bezbjednost bila velika briga, posebno u Denberiju, gdje je zbog intenzivne aktivnosti relativno male kompanije kojoj je upravo bio dodijeljen ugovor ogromne vrijednosti (suma je i dalje tajna) bilo očigledno da se dešava nešto veliko. U fabrici nije bilo moguće sakriti džinovsku termalnu vakuumsku komoru gdje su kamare testirane u ekstremnim uslovima koji simuliraju vasionu. Takođe je postojala „drmanje, zveckanje i kotrljanje“ prostorija da bi se simulirali uslovi tokom lansiranja.
„Bili smo kao ljudi koji rade na prvoj atomskoj bombi“, sjeća se Oskar Berendson (87) koji je pomogao u dizajniranju optičkog sistema
„Postavlja se pitanje kako krijete slona“, navedeno je u izvještaju Nacionalne službe za izviđanje u to vrijeme. Odlučili su se za jednostavan odgovor: „Kakvog slona?“ Zaposlenima je rečeno da ignorišu bilo kakva pitanja medija i da nikad ne potvrđuju ni najmanji detalj o onome na čemu rade.
Međutim, bilo je nemoguće sakriti lansiranja u vazduhoplovnoj bazi Vanderberg u Kaliforniji, a časopisi za avijaciju su nekoliko puta pomenuli Veliku pticu. Godine 1975 u TV emisiji „60 minuta“ emitovan je prilog o svemirskom izviđanju, gdje je opisan svijet „Alise u zemlji čuda“, gdje američki i sovjetski obavještajni zvaničnici znaju za „oči na nebu“ ovih drugih – a i druge države. Međutim, niko nije potvrdio programe ili govorio javno o njima.
Za zaposlene u Perkin-Elmeru, zakletva tajnosti je smatrana pitanjem časti.
„Bili smo kao ljudi koji rade na prvoj atomskoj bombi“, sjeća se Oskar Berendson (87) koji je pomogao u dizajniranju optičkog sistema. „To je bilo više od zakletve. Bila nam je povjerena bezbjednost naše zemlje. Postoji li veće povjerenje?“
Čak su i supruge, koje nisu mogle kontaktirati svoje muževe ni znati gdje su dok su bili na putu – velikim dijelom privatile tajnost. Znale su da je njihov posao strogo povjerljiv. Znale su da ne treba da postavljaju pitanja.
„Rođeni smo u generaciji Drugog svjetskog rata“, kazala je Linda Broniko, kojoj je suprug Al rekao da samo pravi probne konzole i kablove. „Svi smo znali slogan 'brbljiva usta potapaju brodove.'“
A rad za kompaniju Perkin-Elmer je smatran prestižom. Imali su dobre plate i beneficije, golf i softbol ligu, raskošne ljetnje izlete (kompanija bi iznajmila čitav zabavni park za radnike i njihove porodice), te blještave dječje božićne zabave.
„Voljeli smo to“, priča Mara. „To je bio naš život.“
Nostalgija, olakšanje, ponos i tuga
Za Maru i njegove bivše kolege otkrivanje tajne je izazvalo zbrku emocija, od ponosa i nostalgije do olakšanja – a u nekim slučajevima i tugu.
Gradonačelnik Mark Bouton je otkrio da mu je otac radio na Heksagonu tek kada je pozvan da govori na ceremoniji ponovnog okupljanja u oktobru na mjestu nekadašnje fabrike.
Njegov otac Donald Bouton, takođe bivši gradonačelnik, bio je previše bolestan da bi prisustvovao i umro je nekoliko dana kasnije.
Bouton kaže da su godinama on i ostala djeca gnjavili oca – projektanta - pitanjima o tome čime se bavi. Na kraju su shvatili da je to zabranjena tema.
„Od kada sam saznao za Heksagon, moj stav o njemu se potpuno promijenio“, kaže Bouton. „Više nije bio samo plahoviti tata koji je o svemu imao strastveno mišljenje. Bio je ratnik iz hladnog rata koji radi nešto izuzetno važno za našu naciju.“
Bouton kaže da su godinama on i ostala djeca gnjavili oca – projektanta - pitanjima o tome čime se bavi
Ceremonija je i za Beti Ostervejs imala gorko-sladak ukus. Ne samo da je otkrila misteriju profesionalnog života svog pokojnog supruga nego je saznala i kakvi su bili njegovi posljednji trenuci.
„Svih tih godina“, rekla je, „pitala sam se šta se zapravo desilo“ te užasne noći 1987. kada joj je preko telefona saopšteno da je njen 53-godišnji suprug Henri Ostervejs, koji je ugovarao projekat, dobio srčani napad na radnom mjestu. Njegove bivše kolege su je donekle utješile rekavši da je smrt nastupila brzo.
Na radnom mjestu njenog pokojnog supruga, slušajući odavanje počasti, sa sinom, ćerkom i unučadima pored sebe, Ostervejs je obuzeta veličinom svega toga – žrtve, tajnosti, ponosa.
„Saznanje da to nije bila samo kompanija koja prodaje spravice... da je ugovarao posao za slobodu i bezbjednost naše države“, rekla je.
„Kakva tajna. Kakvo nasljeđe.“
Galerija
Bonus video:
