HOSNI MUBARAK
Masovni protesti u Egiptu sa ciljem zbacivanja predsjednika Hosnija Mubaraka predstavljaju do sada nezabilježen trenutak u istoriji Egipta i veoma neprijatan u 30-godišnjoj vladavini Mubaraka.
Godinama, Egipat nije bio na bliskoistočnom radaru većine Amerikanaca – uprkos činjenici da je Vašington bio dugogodišnji dobročinitelj režima u Kairu. Međutim, Egipat, nekada dominantna snaga u regionu, ponovo je glavna vijest dok se predsjednik Hosni Mubarak suočava sa do sada nezabilježenim protestima. Autoritarni lider je na čelu Egipta od ubistva Anvara Sadata 1981. godine.
I mada je Mubarakova vlada organizovala izbore 2005. godine, prava politička opozicija je dugo gušena pod njegovom vladavinom. Muslimansko bratstvo, popularna islamistička politička grupa, je u velikoj mjeri potiskivana a policijske snage su ozloglašeno brutalne prema protivnicima vlade.
Parlamentani izbori prošle godine su u velikoj mjeri smatrani namještenim, a mnogi Egipćani su primijetili prva znakove Mubarakovog pripremanja terena kako bi ga naslijedio njegov sin – postavljajući osnove za porodičnu dinastiju, a sve uz podršku korumpirane elite.
Mubarak je sada suočen sa najozbiljnijim izazovom u svojoj decenijama dugoj vladavini od naroda koji kipti od godina nagomilanog bijesa i nezadovoljstva.
ALI ABDULAH SALEH
Nedjelja protesta širom Jemena je usadila strah u srce predsjednika Alija Abdulaha Saleha, koji je požurio da oslobodi nekoliko aktivista za zaštitu ljudskih prava i novinara svega nekoliko dana nakon što su privedeni. Saleh, koji vlada Jemenom 32 godine, dugo je kritikovan zbog korumpirane vlade i smatran je pionom u borbi SAD protiv terorizma.
Saleh je, takođe, poznat po sklapanju dogovora sa islamskim ekstremistima i pobunjenicima kako bi zadržao vlast - što je činjenica na koju je međunarodna zajednica pobliže obratila pažnju od kako je Al Kaida na Arapskom poluostrvu – koja djeluje uglavnom iz Jemena, preuzela odgovornost za pokušaj bombaškog napada 2009. godine na avion „Nortvest erlajnza” na putu za Detroit.
Ranije ove godine, jemenski parlament je dao preliminarno odobrenje mjeri koja omogućava Salehu, koji vlada više od tri decenije, da ostane na vlasti i nakon ustavnog mandata. Ta vijest je izazvala proteste u ovoj zemlji i oni su se intenzivirali nakon ustanka u Tunisu.
KIM IL DŽONG
Kao vrhovni lider u jednoj od najizolovanijih država svijeta, o Kim Džong Ilu iz Sjeverne Koreje ne zna se puno, osim uzvišenih, često apsurdnih saopštenja koja se mogu čuti na zvaničnim glasilima komunističkog režima.
Stvari poput onih da je napisao šest opera u dvije godine, trenirao reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo, koristeći tehnologiju nevidljivih mobilnih telefona (koje je takođe on izmislio) i da je postigao 38 pogodaka u jednoj partiji golfa (što ga čini najvećim golf igračem svih vremena). I mada su ove vještine diskutabilne, ekstremno siromaštvo Sjeverne Koreje je više nego očigledno.
Dok je Kim izgradio jednu od najvećih vojski na svijetu, humanitarne agencije procjenjuju da je oko dva miliona ljudi umrlo od sredine 1990-ih usljed nestašice hrane izazvane velikim dijelom lošim upravljanjem ekonomijom. Kimov totalitarni režim je optužen za mučenja, javna pogubljenja, robovski rad, prisilne abortuse i čedomorstva, a procjenjuje se da se oko 200 000 ljudi nalazi u političkim zatvorima.
Jedini tračak nade za Sjevernu Koreju možda leži u Kimovoj smrti usljed bolesti. Odlučivši da imenuje svog sina Kim Džong Una, neiskusnog dvadesetogodišnjaka, za svog nasljednika Kim je stvorio manje izvjesnu budućnost dok drugi uticajni članovi njegove porodice pretenduju na najveću funkciju.
Ta neizvjesnost, tvrde pojedini, mogla bi dovesti do promjene na vrhu ili čak do puča koji bi predvodili nezadovoljni vojni oficiri.
ALEKSANDAR LUKAŠENKO
Često opisivan kao “posljednji evropski diktator”, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko upravlja ovom istočnoevropskom zemljom već 16 godina. Kako bi on ostao na vlasti opozicioni glasovi su redovno gušeni a nezavisnih medija ima veoma malo ili nimalo.
Političke protivnike često prati bjeloruska tajna služba, i dalje poznata u ovoj bivšoj sovjetskoj republici kao KGB. Lukašenkova kontrola nad zemljom je počela 1996. kada je parlament razmatrao da mu izglasa impičment. On ga je odmah raspustio.
Lukašenko je zatim lično birao poslanike za novi parlament i preuzeo kontrolu nad sudstvom. Prošlog decembra, ovaj diktator je ponovo izabran sa 80 odsto glasova, međutim mnogi nezavisni posmatrači su prijavili raspostranjene prevare.
Od tada Lukašenko sprovodi brutalnu ofanzivu nad političkim protivnicima, uključujući i neke koji su se kandidovali protiv njega na predsjedničkim izborima. Međunarodna zajednica je zbog njegovih akcija uvela sankcije Bjelorusiji.
OMAR HASAN AL-BAŠIR
Omar Hasan al-Bašir, koji je došao na vlast u Sudanu nakon što je predvodio puč 1989. (predsjednik je od 1993), prepoznatljiv je i po tome što je prvi aktuelni šef jedne države za kojim je Međunarodni krivični sud raspisao nalog za hapšenje.
On je tražen zbog zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i, nakon drugog naloga za hapšenje iz 2010, za genocid u Darfuru. Ove optužnice nijesu jedini izazovi sa kojima se suočava Al Bašir.
U januaru 2011, istog mjeseca kada su južni Sudanci glasali na referendumu o otcjepljenu, studenti na sjeveru su izašli na ulice kako bi protestovali protiv Al Baširovog režima.
MAHMUD AHMADINEDŽAD
Njegova ubjedljiva pobjeda na izborima za drugi mandat 2009. godine – sa preko 60 odsto glasova – izazvala je ustanak u Iranu. Glavni protivnik Mahmuda Ahmadinedžada Husein Musavi i njegove pristalice optuživale su ga za prevaru, zahtijevajući novo prebrojavanje glasova i kasnije pozivajući da rezultati budu odbačeni.
Desetine ljudi su stradale u demonstracijama koje su ugušile paravojne formacije. Nakon nedjelju dana intenzivnih protesta, iranski vrhovni lider ajatolah Ali Hamenei proglasio je rezultate važećim i potvrdio Ahmadinedžadovu pobjedu.
Svega nekoliko dana kasnije nacionalni Savjet čuvara je potvrdio da je u 50 izbornih jedinica vraćeno više glasova nego što ima registrovanih birača. Ahmadinedžad i Hamenei su se sukobili na nekoliko političkih frontova, uključujući i oko toga ko će biti dio predsjednikovog kabineta.
Ta tenzija u kombinaciji sa rasprostranjenim protivljenjem Ahmadinedžadovoj administraciji – uključujući i neke pripadnike svešteničke elite u zemlji – drži Ahmadinedžada, koji ostaje na vlasti zahvaljujući podršci mula, na tankom ledu.
ROBERT MUGABE
Robert Mugabe je na vlasti u Zimbabveu od kako je ta zemlja ostvarila nezavisnost 1980. Tokom više od 30 godina na funkciji premijera i predsjednika, on i njegova Afrička nacionalna unija - Patriotski front nasilno su ugušili opoziciju i više ih zanima da zadrže vlast nego dobrobit građana te zemlje.
Uprkos diktatorskim taktikama, nezadovoljstvo naroda je bilo jasno 2008. godine kada je Morgan Cvangiraj iz Pokreta za demokratske promjene osvojio više glasova od Mugabea na izborima za predsjednika. Nasilje je prethodilo drugom krugu izbora i Cvangiraj nije učestvovao.
Mugabe je naknadno sklopio dogovor o podjeli vlasti sa opozicijom; on je ostao predsjednik a Cvangiraj je imenovan za premijera.
EMOMALI RAHMON
Od 1992. godine svega godinu dana nakon osvajanja nezavisnosti, malom državom u Centralnoj Aziji Tadžikistan upravlja Emomali Rahmon.
Bivši sovjetski apartčik došao je na vlast na početku krvavog građanskog rata u zemlji, u kojem se frakcija predvođena islamistima sukobila sa vladajućim blokom sekularnijim snagama, koje podržavaju Rusi, a među njima je bio i Rahmon.
Desetine hiljada ljudi su stradale, ali je Rahmon izašao kao pobjednik i kao što je to slučaj i sa drugim liderima režima u centralnoj Aziji, on je svoj autoritarizam opravdao predstavljajući se kao zaštita od prijetnje radikalnih ekstremista.
Međutim, eksperti opisuju Rahmonov Tadžikistan kao siromašnu zemlju u kojoj vlada bezakonje a koja je ključna za šverc opijuma iz susjednog Avganistana. Nakon što je finansijska recesija pogodila bogatije zemlje Rusije i Kazahstana, desetine hiljada tadžikistanskih radnika – čija primanja održavaju ekonomiju Tadžikistana – vratile su se kućama u svoja siromašna sela.
U ovoj atmosferi, analitičari izvještavaju o oživljavanju dugo uspavanih islamista, koja je dijelom podržana dolaskom boraca koji su nekada živjeli u plemenskim oblastima Pakistana. Sve vrijeme, Rahmon nastavlja da upravlja Tadžikistanom kao da je njegov lični feud, a njegova porodica živi u izobilju zahvaljujući višegodišnjoj korupciji.
Njegova vlada se još održava, ali mračni oblaci se nadvijaju nad budućnošću Rahmonovog Tadžikistana.
KUĆA SAUDA
Sa 25 odsto svjetskih naftnih rezervi, nagomilanim bogatstvom i moćnim prijateljima – prvenstveno SAD - kralju Abdulahu iz Saudijske Arabije nije bilo nimalo teško.
Međutim, dok on i oko 7000 članova kraljevske porodice žive u izobilju, uživajući u oko 20 milijardi bogatstva, svaka sedma odrasla osoba u njegovoj zemlji ne zna da čita. Nezaposlenost već godinama premašuje deset procenata. Cenzura je rasprostranjena. Kritikovanje vlade, kraljevske porodice i policije, koji imaju apsolutnu vlast nije dozvoljeno.
Žene imaju rijetka prava i uglavnom su isključene iz radne snage. Vladajuća porodica uživa u apsolutnoj vlasti skoro 100 godinu, uprkos tome što nikada nije izabrana. Opozicione političke partije jednostavno nijesu dozvoljene.
I mada se Abdulah povezuje sa drugim autokratama u regionu – on je primio izgnanog lidera Tunisa Zine el Abidine Ben Alija i podržao je Hosnija Mubaraka iz Egipta – narodni ustanak u njegovoj strogo kontrolisanoj, ali relativno bogatoj zemlji izgleda manje vjerovatan nego u drugim djelovima Bliskog istoka.
Ipak, stisak vlasti Kuće Sauda ima dvije slabosti: odbijanje porodice da stvori demokratski sistem, iako saudijsko društvo teži da postane liberalnije, i kontinuirano prisustvo mreža islamskih fundamentalista koji prijete da unište Abdulahov kredibilitet u inostranstvu kao ličnosti koja garantuje stabilnost.
ABDELAZIZ BUTEFLIKA
Sedamsettrogodišnji Abdelaziz Buteflika je predsjednik Alžira od 1999. godine, dugoročni operator unutar vladajućeg nacionalnog oslobodilačkog fronta – stranke socijalističkih revolucionara čija je krvava borba pružila Alžiru nezavisnost od Francuske 1962. godine ali se onda brzo transformisala u dominantni jednostranački režim koji podržava vojska.
Tokom 1990-ih vladajući režim je vodio žestoki rat sa islamistima, kojima je oduzeto pravo da učestvuju u vladi nakon izbora koje je kontrolisala vojska. Tokom njegove vladavine, Buteflika je pokušao da njeguje odnose sa drugim strankama i da unaprijedi loš učinak zemlje kada je u pitanju demokratija, ali političke slobode su i dalje ugrožene dok posmatrači ukazuju na raspostranjenu korupciju među alžirskom vladajućom klasom.
Uprkos tome što je zemlja bogata prirodnim gasom, nezaposlenost je visoka i izuzetno mlado stanovništvo želi veće šanse za napredak. Nakon što je u građanskom ustanku zbačen predsjednik Tunisa Zine el Abidine ben Ali, izgleda da narodni revolt očekuje i Butefliku, čija je zemlja značajno siromašnija od susjednog Tunisa.
Ustanak u Tunisu izazvan je kada se jedan nezadovoljni mladić spalio. Od tada je sedam slučajeva samospaljivanja dogodilo u Alžiru.
Galerija
Bonus video:
