Sedmi oktobar 2023. trebalo je da bude dan vjenčanja Huseina al-Zuveidija. Zakupio je veliku salu, pozvao 2.500 prijatelja i rođaka i platio iznajmljivanje vjenčanice. Umjesto razmjene zavjeta, on i njegova vjerenica bili su primorani da bježe sa krajnjeg sjevera Pojasa Gaze.
Zuveidi je sa porodicom završio u školi u Džabaliji, nadomak grada Gaza. Vjenčanje je na kraju održano tamo, mjesec dana kasnije, bez slavlja i bez vjenčanice.
Mjesec dana kasnije, kako priča Zuveidi, zarobila ga je izraelska vojska kada je preuzela kontrolu nad školom u kojoj su se bili sklonili. On je 13. oktobra ove godine oslobođen nakon 22 mjeseca provedenih u zatočeništvu, u okviru razmjene za posljednjih 20 živih izraelskih talaca koje su Hamas i s njim povezane grupe držale u Gazi.
Danas, sa 26 godina, Zuveidi sjedi u porodičnom šatoru u Deir el-Balahu, u centralnom dijelu Pojasa Gaze. Kuća njegovih roditelja na sjeveru je uništena u ratu. Nekoliko rođaka je ubijeno. Zuveidi, međutim, o svemu tome nije znao ništa. Kaže da je i dalje šokiran razaranjem, kao i time koliko su mu roditelji i braća i sestre iscrpljeni i izgladnjeli. Ali iznad svega, djeluje kao da je i dalje duboko traumatizovan onim što je preživio u zatočeništvu.
Nakon što je zarobljen, kako svjedoči Zuveidi, odveden je u izraelski pritvorski kamp Sde Teiman, gdje je proveo 18 dana vezanih ruku i s povezom preko očiju. On i ostali zatočenici rijetko su smjeli da koriste toalet; većinu vremena bili su primorani da obavljaju nuždu tamo gdje su morali da čuče. Nije im bilo dozvoljeno da legnu, da govore, niti da podignu glavu. Noću su smjeli da spavaju svega pet sati. Kako kaže, bili su iznova i iznova premlaćivani.
Njihovi obroci su se sastojali od malog komada hljeba i pola kašike konzervisane tune, kaže Zuveidi. Dušeci su bili tanki, kao i ćebad, uprkos hladnoći u hodnicima u kojima su zatvorenici bili zaključani. Zuveidi navodi da je bio brutalno premlaćivan i u drugim pritvorskim kampovima. Kada je obolio od ovčijih boginja, kaže, dugo vremena nije dobijao nikakvu terapiju.
"Mislio sam da ću umrijeti", kaže Zuveidi o vremenu provedenom u izraelskom zatočeništvu. "I svakog dana sam zahvaljivao bogu što sam još živ." I dalje ima noćne more - a kada jede, refleksno klekne na pod i nagne se prema naprijed, onako kako je morao u zatvoru.
"Špigl" je pregledao Zuveidijevu aktivnost na društvenim mrežama. Njegove objave iz prethodnih godina ukazuju na moguće simpatije prema militantnim grupama. Na Fejsbuku je više puta objavljivao fotografije na kojima pozira s automatskom puškom, dok je u pojedinim objavama odavao počast borcima. Ipak, nema dokaza da je bio pripadnik Hamasa. U svakom slučaju, ništa od toga ne može opravdati mjesece zlostavljanja i mučenja.
Zuveidi je bio jedan od oko 1.700 Palestinaca iz Gaze koji su tokom rata zarobljeni i oslobođeni sredinom oktobra. Ogromna većina njih bili su civili, pritvoreni bez optužnice kao takozvani neregularni borci. Mnogi od njih, poput Zuveidija, kasnije su govorili o gladi, zlostavljanju i neizdrživim uslovima zatočenja.
Njihova svjedočenja podudaraju se s izvještajima međunarodnih medija, uključujući "Špigl", još od sredine 2024. godine, kao i sa nalazima izraelskih i međunarodnih organizacija za ljudska prava. Kamp Sde Teiman je u međuvremenu stekao zloglasnu reputaciju kao "izraelski Gvantanamo". Međutim, zlostavljanje nije ograničeno samo na vojni kamp u pustinji Negev. Čini se da je ono rasprostranjeno i u gotovo svim drugim pritvorskim kampovima i zatvorima. Izrael to negira.
"Mučenje je postalo namjerno i široko rasprostranjeno sredstvo državne politike", navodi se u izvještaju koji je nedavno nekoliko izraelskih organizacija za ljudska prava podnijelo Komitetu UN protiv mučenja. "Takva praksa je prisutna tokom čitavog procesa zatočenja - od hapšenja, preko ispitivanja, do zatvora". U izvještaju se tvrdi da su visoki izraelski zvaničnici odobrili ove zloupotrebe, dok su sudski, administrativni i medicinski mehanizmi zakazali u pokušajima da intervenišu. Dodaje se i da se pritvorenicima često, tokom dužeg vremenskog perioda, uskraćuje pristup advokatima i zdravstvenoj njezi.
Međunarodni komitet Crvenog krsta je posljednjih godina u više navrata tražio pristup zatočenicima - bez uspjeha. Izrael trenutno drži oko 9.200 Palestinaca kao takozvane "bezbjednosne zatvorenike".
Međutim, ne radi se samo o zlostavljanju. Izraelska organizacija Ljekari za ljudska prava (PHRI) pregledala je svjedočenja, zvaničnu dokumentaciju i druge dokaze, na osnovu kojih je zabilježila 98 smrtnih slučajeva od početka rata.
Prema podacima PHRI-ja, više od dvije trećine preminulih potiče iz Gaze, dok su ostali sa Zapadne obale. Organizacija navodi da su 52 zatvorenika umrla u vojnim kampovima, pri čemu je više od polovine smrtnih slučajeva zabilježeno u kampu Sde Teiman.
"Prvi put smo u decembru 2023. godine preko sudova zatražili informacije o zatvorenicima", kaže Nadži Abas, jedan od autora izvještaja PHRI-ja objavljenog prošlog ponedjeljka. "Nakon toga smo nezvanično obaviješteni da ljudi u Sde Teimanu umiru svake sedmice."
Tek poslije sedam mjeseci, dodaje, vojska je prvi put pomenula konkretan broj. "A do danas odbija da objavi dodatne informacije, poput uzroka smrti", kaže Abas. On je uvjeren da je stvarni broj smrtnih slučajeva znatno veći.
Izraelski ministar za nacionalnu bezbjednost Itamar Ben-Gvir sprovodio je politiku namjernog pogoršavanja uslova u pritvorima i zatvorima kao vid "dodatne kazne", navodi se u izvještaju PHRI-ja. Tako su, nakon terorističkog napada 7. oktobra 2023. godine, pritvorski objekti postali "mjesta mučenja i zlostavljanja, u kojima su osnovna ljudska prava sistematski uskraćivana".
To je, kako se navodi, uključivalo uskraćivanje medicinske njege, kao i "raširenu upotrebu svakodnevnog fizičkog nasilja". PHRI zaključuje da je "ubijanje Palestinaca u zatočeništvu postalo normalizovana praksa".
"U deset slučajeva u kojima je ljekar, putem sudova, uspio da obavi pregled tijela, u gotovo svim su pronađeni tragovi nasilja i zanemarivanja", kaže Abas. Međutim, pošto u velikoj većini slučajeva porodicama preminulih nije dostavljena dokumentacija o obdukciji, tačni uzroci smrti uglavnom se ne mogu pouzdano utvrditi.
Abas navodi i slučaj 33-godišnjaka kome su u zatvoru Megido, na sjeveru Izraela, polomljena rebra i grudna kost. Prema svjedočenjima drugih zatvorenika, više od deset zatvorskih čuvara tuklo ga je nekoliko minuta.
Husein al-Zuveidi, oslobođeni zatvorenik, potvrđuje da je nasilje bilo uobičajeno ne samo u Sde Teimanu, već i na još tri pritvorska mjesta na kojima je držan. Tokom jednog isljeđivanja, kazao je, ljudi koji su ga ispitivali vezali su ga za stolicu na 12 sati i više puta tukli po polnom organu. Nakon toga, navodi, imao je krv u mokraći. Ispričao je da je brutalno premlaćivan naročito prilikom premještanja iz jednog pritvorskog objekta u drugi. U jednom slučaju, dodaje, drugi zatvorenik mu je ispričao da je silovan palicom.
Zuveidi tvrdi da je svjedočio i jednom smrtnom slučaju. Kaže da je nekoliko mjeseci u ćeliji zatvora Negev proveo sa penzionisanim učiteljem starim oko 70 godina. Kada su se krajem septembra pojavile vijesti o mogućem prekidu vatre, zatvorenici su počeli da slave, nakon čega su ih izraelski vojnici pretukli i gađali gumenim mecima. Stariji muškarac je, prema Zuveidijevim riječima, pogođen u glavu, počeo je da krvari i izgubio svijest.
"Molili smo vojnike da povrijeđenog čovjeka odvedu kod ljekara, ali su prošla puna dva dana prije nego što su ga izveli iz ćelije", kaže Zuveidi. "Nikada ga nijesu vratili i svima nam je bilo jasno da je mrtav". Istraživač PHRI-ja Abas kaže da mu taj konkretan slučaj nije poznat, ali da ga smatra "vjerodostojnim, jer smo veoma dobro upoznati s obrascem zlostavljanja i uskraćivanja pomoći nakon toga".
Izraelska zatvorska služba kategorički odbacuje optužbe o zlostavljanju. Vojska do redakcijskog roka nije odgovorila na upit "Špigla".
Skretanje pogleda
Početkom ovog mjeseca, Palestinski centar za ljudska prava (PCHR) u Gazi objavio je izvještaj o "sistematskom silovanju i seksualnom mučenju" zatvorenika. Između ostalih oblika zlostavljanja, u jednom slučaju se opisuje ubacivanje drvene palice u rektum, a boce u drugom. Ovi opisi podudaraju se s onim o čemu je više organizacija za ljudska prava izvještavalo od početka rata u Gazi. U izvještaju ekspertske komisije Ujedinjenih nacija iz marta navodi se da "učestalost, rasprostranjenost i težina" ovih djela ukazuju na to "da Izrael sve češće koristi seksualno i rodno zasnovano nasilje kao metodu ratovanja".
Iskazi svjedoka i drugi dokazi upućuju na jedan jedini zaključak: zlostavljanje je stalno i sistematsko. Ipak, ono se u izraelskoj politici i u velikom dijelu društva poriče ili ignoriše. Izraelski mediji rijetko izvještavaju o zlostavljanju zatvorenika, a kada to čine, uglavnom ga predstavljaju kao izolovane slučajeve. Često se bijes ne usmjerava protiv počinilaca, već protiv onih koji o zlostavljanjima govore.
To se jasno vidjelo u slučaju koji je izazvao skandal u Izraelu i koji je prije nekoliko sedmica koštao funkcije vojnu tužiteljku. Sve je počelo u julu 2024. godine, kada je jedan zatvorenik iz Sde Teimana prebačen u bolnicu sa teškim povredama; pored drugih povreda, u početku je navedeno da je silovan. Kasnije je otkriveno da je u njega "prodrto oštrim predmetom", pri čemu mu je povrijeđen rektum.
Petorica rezervista optužena su za zlostavljanje zatvorenika i privedena. Oni su pripadali specijalnoj jedinici zaduženoj za čuvanje zatvorenika u Sde Teimanu. Ubrzo nakon toga, desničarska grupa, u kojoj su bili i poslanici Kneseta, izraelskog parlamenta, prvo je upala u Sde Teiman, a zatim i u drugu vojnu bazu, u pokušaju da oslobodi rezerviste. Ministar bezbjednosti Itamar Ben-Gvir, koji nadzire policiju, hapšenja osumnjičenih počinilaca nazvao je "ničim manje nego sramotnim".
Nekoliko dana kasnije, jedna izraelska televizijska stanica objavila je snimke nadzornih kamera iz unutrašnjosti Sde Teimana, na kojima je navodno prikazano zlostavljanje Palestinca. Na snimku se vidi dvadesetak zatvorenika kako leže potrbuške iza metalnih ograda i bodljikave žice. Mogu se vidjeti vojnici koji odvlače jednog zatvorenika, a zatim ga pritiskaju uz zid. On stoji okrenut leđima prema njima, kao da ga pretresaju. Ono što slijedi uglavnom je zaklonjeno štitovima za razbijanje demonstracija koje vojnici koriste da bi blokirali pogled. Muškarac pada na zemlju. Djeluje kao da je prebijan ili šutiran.
U Izraelu se rasprava koju je pokrenuo ovaj snimak prvenstveno fokusirala na to ko je snimak pustio u javnost, a mnogo manje na sadržaj samih snimaka. Početkom novembra, više od godinu dana nakon događaja, otkriven je krivac: vojna tužiteljka zadužena za slučaj, Jifat Tomer Jerušalmi. Ona je organizovala da snimak bude proslijeđen jednom novinaru. Kratko je bila privedena, a istrage su u toku.
U pismu o ostavci, vojna tužiteljka je svoj postupak opravdala tvrdnjom da je odobrila objavljivanje snimka "kako bi se suprotstavila lažnoj propagandi usmjerenoj protiv vojnih organa za sprovođenje zakona". Među zatvorenicima su bili "teroristi i teroristički operativci najgore vrste", napisala je, ali to ne mijenja činjenicu da oni ne smiju biti zlostavljani. "Nažalost, to osnovno shvatanje - da postoje postupci koji se nikada ne smiju preduzeti čak ni protiv najgorih pritvorenika - više nije opšteprihvaćeno."
Početkom novembra, izraelski premijer Benjamin Netanjahu osvrnuo se na procurjeli snimak, rekavši: "To je možda najozbiljniji napad na odnose s javnošću koji je Izrael doživio od svog osnivanja." Njegov ministar odbrane je optužio vojnu tužiteljku za "krvničku klevetu", odnosno antisemitsko podsticanje.
Vojna tužiteljka se sada u očima izraelske desnice doživljava kao izdajnica - uprkos činjenici da je tokom dvije godine rata u Gazi štitila vojsku, uključujući postupke koji su, po međunarodnom pravu, bili nezakoniti.
Novinar kojem su snimci dostavljeni bio je izložen takvim prijetnjama da je njegova televizijska kuća navodno angažovala tjelohranitelje radi njegove zaštite.
Palestinska žrtva zlostavljanja je u međuvremenu puštena na slobodu. Vraćen je u Gazu u okviru sporazuma o razmjeni talaca i, po svemu sudeći, istražni organi ga nijesu ni saslušali. To puštanje je neuobičajeno, jer postoje indicije da je bio pripadnik Hamasa i da je možda čak bio uključen u napad na Izrael. Izraelska vlada je ranije kategorično isključivala mogućnost oslobađanja takvih zatvorenika.
Navodni počinioci sebe vide kao žrtve
Pitanje je da li se postupak može voditi bez svjedočenja žrtve, a odbrana navodnih počinilaca već je podnijela zahtjev za obustavu postupka. U svakom slučaju, optuženi nijesu u pritvoru. Jedan od njih se više puta pojavljivao na televiziji, gdje je nastojao da opravda svoje postupke. Početkom novembra, četvorica njih, noseći maske, održala su svojevrsnu konferenciju za medije, na kojoj su se žalili na, kako tvrde, brzinu kojom su demonizovani. "Umjesto priznanja, dobili smo optužbe - a umjesto zahvalnosti, tišinu."
Novinarka Roni Singer sa izraelske televizije Kanal 11 detaljno je pratila ovaj slučaj. Ona vojnu tužiteljku ne vidi kao heroinu. Tužiteljka je, smatra Singer, strahovala od odmazde i pokušala da se zaštiti objavljivanjem snimka.
"Željela je da Izraelci shvate da nije imala izbora osim da krivično goni vojnike." Ipak, prema riječima Singer, vojna tužiteljka je imala i druge opcije. Objavljivanjem snimka, tvrdi Singer, ona je izraelskoj vladi praktično dala "poklon", koji se sada koristi za nastavak obračuna s pravosuđem.
"Nikoga zapravo ne zanima šta se dešava u zatvorima", kaže Singer. "Mnogi Izraelci misle da se takve stvari dešavaju. To su Hamasovi teroristi, pa se nasilje podrazumijeva." Čak i Singer, koja je kritična prema vladi, kaže da je uvjerena da u Sde Teimanu ima nasilja, ali da se mučenje ni u kom slučaju ne dešava svakodnevno.
Tokom dvije godine rata, samo je jedan vojnik osuđen zbog prebijanja palestinskih zatvorenika u Sde Teimanu. Izrečena mu je kazna od sedam mjeseci zatvora, što je presuda koju su organizacije za ljudska prava ocijenile kao preblagu.
"Vojska se u Izraelu i dalje smatra svetinjom", kaže izraelski stručnjak za međunarodno pravo Ejtan Dajmond iz Međunarodnog centra za humanitarno pravo Diakonia. Osim toga, dodao je, Netanjahuova vlada je stvorila političku kulturu "koja se hrani mržnjom". Kao posljedicu, vidi "rasprostranjenu dehumanizaciju Palestinaca". Sve to, kaže, dovodi do toga da se nezakonito ponašanje normalizuje.
Njegov zaključak glasi: "Vojska koja dozvoljava da zločini postanu norma nije u stanju da procesuira pojedinačne zločine." Utoliko je važnije, smatra on, da Međunarodni krivični sud nastavi svoje istrage i da u tome dobije podršku, čak i uprkos protivljenju Sjedinjenih Država i Izraela.
Priredile: A. Š., N. B.
Bonus video:
