Barak Obama nije bio protiv upotrebe sile kako bi se zaštitili civili. Ipak, on se sve do samog kraja opirao vojnoj intervenciji da zaustavi šestogodišnji građanski rat u Siriji, čak i kada je u njemu stradala ili je raseljena polovina populacije, što je brutalno zabilježeno na društvenim medijima.
Da bismo to shvatili moramo se vratiti na sami početak. Predsjednika Obamu je izabrao narod, umoran od toga da plaća cijenu u krvi i novcu, kako bi on okončao američke ratove u Iraku i Avganistanu. On stoga nikako nije želio da bude uvučen u još jedan haotični konflikt na Bliskom istoku.
Međutim, kada su opsada i bombardovanje gradova poput Alepa nasilje doveli do genocidnih razmjera zločina u Ruandi i Srebrenici, pasivnost SAD i saveznika je pokazala koliko su isprazna obećanja međunarodne zajednice da se nešto slično nikada neće ponoviti.
Uprkos moralnoj obavezi, Obama je ostao ubijeđen da će vojna intervencija biti skupi neuspjeh. Vjerovao je da ne postoji način na koji SAD mogu pomoći u ratu i održati mir a da pri tom ne pošalje desetine hiljada vojnika. Front je bio previše kompleksan: rasparčan u desetine oružanih grupa uz podršku suparničkih regionalnih i međunarodnih sila.
„Bilo je nemoguće je da ovo uradimo a da ne platimo skupu cijenu“, kazao je on na posljednjoj konferenciji za novinare u 2016. godini.
Međutim, tako nijesu mislili neki visoki vojni zvaničnici kao ni članovi vlade, a ni oni nijesu predlagali masovno raspoređivanje vojnika na kopnu, kazao je bivši ministar odbrane Čak Hejgel. Oni su tvrdili da ograničeni angažman može efikasno okrenuti ravnotežu na štetu predsjednika Bašara al Asada. Među opcijama je bilo: naoružavanje pobunjenika i uspostavljanje bezbjedne zone iz koje bi oni mogli da djeluju u početku konflikta, ili vojni napadi na sirijske vazduhoplovne snage kako bi primorali Asada da sjedne za pregovarački sto. Umjesto toga, Obamina administracija se usredsredila na pružanje humanitarne pomoći, na uspostavljanje primirja i političke pregovore u cilju Asadovog odlaska.
Rečenica „ne postoji vojno rješenje“, postala je mantra u prostorijama za brifinge u Bijeloj kući i u Stejt departmentu, ali portparoli nijesu mogli da objasne kako je moguće postići političko rješenje bez vojnih sredstava. Obamin oprez je pojačan nedostatkom podrške za vojnu intervenciju od ključnih saveznika poput Velike Britanije i Njemačke. To je uticalo na njegovu odluku da ne realizuje svoju poznatu prijetnju o upotrebi sile ukoliko se „pređe crvena linija“ čak i kada je Asad koristio hemijsko oružje.
Sve to je dio šireg pesimizma u vezi sa tim šta SAD mogu da postignu na Bliskom istoku, koji je zapečaćen NATO intervencijom u Libiji, koja je pažljivo planirana ali je nakon nje zemlja ipak ostala u potpunom haosu. Zaista, da bismo u potpunosti razumjeli Obaminu uzdržanost, važno je takođe shvatiti da je uprkos liberalnim instinktima i njegovoj trezvenoj retorici o mirnom globalnom poretku, on zapravo spoljnopolitički realista sa istančanim osjećajem za ograničenja američke moći.
Mada se zalagao za vraćanje američkog moralnog autoriteta nakon katastrofa iračkog rata, on je odbacivao ono što je smatrao moralističkim intervencionizmom svog prethodnika Džordža Buša. Umjesto toga, naglasak je stavio na pažljivo odmjerenu diplomatiju i progresivni multilateralizam.
To je uključivalo njegovu spremnost da pokuša da dopre do represivnih režima, umjesto da ih svrsta u „osovinu zla“- pružajući im „izbor otvorenih vrata“, kazao je on Nobelovom komitetu kada je primio nagradu za mir na kraju prve godine na dužnosti. Prije svega, on nije bio spreman da sprečava humanitarne katastrofe po cijenu američkih života i vojne sile ukoliko nije vidio direktnu bezbjednosnu prijetnju za Sjedinjene Države.
Američke administracije su imale tendenciju da premoste jaz između vrijednosti i interesa u slučajevima kada je moralni izbor istovremeno i strateški. Međutim Obama je još u samom početku procijenio da sirijski građanski rat ne ugrožava direktno američku nacionalnu bezbjednost.
Umjesto toga on je američku vojnu silu fokusirao protiv takozvane Islamske države, koju je doživio kao prijetnju svojoj domovini.
Međutim kada je podijelio svoju politiku prema Siriji na dva dijela to je podrazumijevalo neizbježne kontradikcije. Bijela kuća se držala toga da je jedini način da se spiječi širenje ID okončanje vladavine i brutalnosti Asadovog režima. Međutim, odsustvo Amerike u građanskom ratu samo je osnažilo sirijskog predsjednika.
Obama jeste nevoljno odobrio određenu tajnu vojnu pomoć umjerenim sirijskim pobunjenicima, ali to nije bilo dovoljno da ih pretvori u snagu koja bi mogla pobijediti Asada. Vakuum popunile bolje snabdjevene islamističke grupe, što je potkrijepilo Asadovu priču da svijet mora da bira između njega i terorista. Prisustvo islamističkih pobunjenika, zajedno sa napredovanjem ID, počelo je da utiče na stavove o režimu unutar same administracije, kazao je jedan zvaničnik. „Sve je rađeno kroz prizmu borbe protiv terorizma“, kazao je on. „To je bila grupa ljudi koji su željeli da Asad ostane jer ih je užasavala mogućnost da preuzmu vlast politički islamisti“.
Obama je tvrdio da pristalice Asadovog režima, Rusija i Iran, imaju više da izgube u Siriji od SAD i da su zbog toga spremniji da se žešće bore. Stoga bi svaka američka intervencija samo bi eskalirala konflikt. To je isti rezon koji je odredio njegov pristup u Ukrajini.
Ulazak Rusije u Siriju i njene vojne aktivnosti su kasnije uništile i najmanju šansu za veći vojni angažman SAD.
Mnogi u američkom spoljnopolitičkom establišmentu smatraju da je Obama pogriješio jer je američke interese u Siriji preusko definisao.
„Sirija je eksplodirala na stateški način“, kazao je Vali Nasr, koji napisao knjigu u kojoj tvrdi da su Obamine politike manjile njenu ulogu lidera u svijetu. „To je osnažilo Rusiju i Iran, proizvelo ID, ojačalo Al kaidu i stvorilo izbjegličku krizu koja je postala strateška prijetnja za Evropu“. Obamu su kritičari krivili za previše analitični stil lidera koji prema njihovom mišljenju ne ide zajedno sa geopolitičkim manevrisanjem.
„Uvijek sam smatrao da je Buš lider koji ne voli da razmišlja, a Obama voli da razmišlja ali ne i da bude lider“, kazao je Ian Bremer, predsjednik Eurazija grupe.
Obama je međutim preuzeo lidersku ulogu u borbi protiv onoga što je smatrao jednom od najvećih prijetnji, klimatskih promjena. I nije oklijevao da naredi silu kada je smatrao da je bezbjednost Amerike ugrožena, što dokazuje njegova upotreba dronova protiv osumnjičenih za terorizam. Međutim, u Siriji je njegova administracija ostavila utisak američke slabosti.
Obama vjeruje da možemo selektivno biti lideri tamo gdje su nam jasno definisani interesi, kazao je Nasr. Po tome se on razlikuje od svojih prethodnika koji vjeruju da je „američko liderstvo važno za svijet i za američke interese.
Uprkos ogromnim razlikama između promišljenog pravnika koji izlazi iz Bijele kuće i televizijske rijaliti zvijezde koja u nju ulazi, Barak Obama i Donald Tramp su na istom kada je u pitanju ne-intervencionalizam.
U tom smislu Trampov spoljnopolitički moto „Amerika prije svih“ će prema očekivanjima biti samo nastavk Obamine politike.
Međutim biće to ogoljena verzija bez Obamine posvećenosti međunarodnom pravu, institucijama i univerzalnim pravima, tvrdi Maks But iz Savjeta za inostrane odnose.
I mada nijedan od njih neće tražiti kavgu, Tramp će biti spremniji da „udari nekoga ko se kači sa SAD“. Znači li to da će se velike sile poput Kine i Rusije manje kačiti sa Amerikom?
Istorija bi mogla pozitivno suditi o Obami kada su u pitanju Iran, Kuba i klimatske promjene. Međutim najvažniji test njegove spoljnopolitičke filozofije će biti Sirija, jer je ona najveće iskušenje za vrstu realizma u koju on vjeruje.
On tvrdi da je spasio SAD od zamke još jednog katastrofalnog rata na Bliskom istoku koji bi podrio američku moć. Njegovi kritičari smatraju da je umanjio američku moć u ključnom regionu i time oslabio američko globalno liderstvo. Faktor koji oblikuje njegovu zaostavštinu je isti koji će biti najveći test za Trampa: razmjer u kojem će održati ili smanjiti ulogu Amerike u svijetu.
Iran, Kuba, Mjanmar svijetli primjeri
Sporazum o iranskom nuklearnom dogovoru je svijetli primjer efikasnosti Obamine doktrine.
Obama je vješto koristio diplomatiju kako bi pokrenuo temu oko koje je postojao visoki stepen međunarodnog konsenzusa.
Prikupio je podršku za sankcije, a onda je posegnuo prema najvećem američkom neprijatelju na Bliskom istoku i uspio da ispregovara prihvatljiv dogovor - koji je više ograničio prijetnju nego što je promijenio odnos između dvije zemlje.
I Kuba je ušla kroz ta „otvorena vrata”, gurnuta ekonomskom krizom kod kuće i privučena manje neprijateljskom političkom klimom u Americi. Isto važi i za vojnu huntu u Mjanmaru.
Damask, međutim, nije ušao kroz ta vrata, a Barak Obama je odlučio da ne pokušava da ga gurne.
Prevela: N.Bogetić
Bonus video:
