KOVID-19 EPIDEMIJA I POSLJEDICE NA MENTALNO ZDRAVLJE

Djeca i stariji, tihi stradalnici pandemije

Pod posebnim stresom su stariji koji žive sami, ljudi koji su i prije izbijanja epidemije morali da se izbore sa teškom ekonomskom situacijom, kao i žene i djeca koji su žrtve porodičnog nasilja, ali i hronični pacijenti

40685 pregleda 68 reakcija 3 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Izbijanje pandemije virusa korona i napori da se njegovo širenje ograniči i suzbije promijenili su svima život iz korijena, ali i pogoršali mentalne tegobe kao posljedicu sve većeg većeg stresa i poremećaja redovnih zdravstvenih navika.

Fizička distanca, izolacija i strah za bližnje, egzistencijalna strepnja, umnožili su broj ljudi koji su prvi put prijavili psihičke probleme, a one sa hroničnim tegobama ozbiljno ugrozili.

“Kako pandemija predstavlja stresnu situaciju sa produženim trajanjem, poput prirodnih katastrofa, može se očekivati da će posljedice na mentalno zdravlje ogledaju i nakon njenog završetka. Iskustva iz prakse su pokazala da se pored ljudi koji su se do sada liječili psihijatrijski, javlja i veliki broj ljudi sa problemima koji su došli do izražaja upravo u toku epidemije. Najčešće su to poremećaji iz anksioznog spektra, kada ljudi koji do sada nijesu liječeni, dođu u situaciju da su istrošili svoje kompenzatorne mehanizme, te došli do potrebe da zatraže pomoć profesionalaca. Ostaje da se vidi koliko dugo će nakon pandemije ti poremećaji nastaviti da traju i da li će se produbljivati”, objašnjava za “Vijesti” specijalizant psihijatrije, dr Milena Petrović.

korona
foto: Jasna Kalač/Vijesti

Stiven Tejlor, autor knjige “Psihologija pandemije” i profesor psihijatrije na Univerzitetu Britanske Kolumbije, tvrdi da se „za nesrećnu manjinu, možda 10 do 15 odsto ljudi, život neće vratiti u normalu”, i to zbog uticaja pandemije na njihovo mentalno zdravlje.

Australijski institut Blek dog, vodeća nezavisna organizacija za istraživanje mentalnog zdravlja, takođe je iznijela zabrinutost zbog „značajne manjine koja će ostati pogođena dugotrajnom anksioznošću”.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, grupa vodećih stručnjaka za javno zdravlje nedavno je u časopisu British Medical Journal upozorila da će „udar pandemije na mentalno zdravlje vjerovatno trajati mnogo duže nego njen udar na fizičko zdravlje”.

Dr Petrović naglašava da pandemija predstavlja poseban stres za ranjive populacije, kao što su stariji koji žive sami, ljudi koji su i prije pandemije morali da se izbore sa teškom ekonomskom situacijom, kao i žene i djeca koji su žrtve porodičnog nasilja ali i hronični pacijenti, kako psihijatrijski, tako i somatski bolesnici.

“Ova populacija je svakako najosjetljivija kada govorimo o dugoročnim posljedicama na mentalno zdravlje, uzevši u obzir da su u pandemiji, pored dotadašnjih izazova sa kojima su se susretali, morali da se nose sa jednom globalno teškom situacijom. Npr. kod hroničnih pacijenata suočavanje sa povremenim ukidanjem ambulantnih pregleda kada se ne mogu vidjeti sa svojim ljekarima, zatim kod starijih imamo situaciju da je značajno povećan osjećaj usamljenosti, jer većina njih ne koristi tehnologiju kao sredstvo komunikacije, a takođe im se može javiti osjećaj da su na teretu svojim najbližim i okolini što je čak faktor rizika za suicid. Kako smo imali priliku da čujemo, broj slučajeva prijavljenog porodičnog nasilja je porastao u toku pandemije, dok su istovremeno procedure rješavanja tih problema usporile, što je veoma važno u produbljivanju njihove stresne situacije, osjećaja da su bespomoćni, nezaštićeni i doslovce ugroženi. Mislim da su navedene kategorije, ali i još neke, poput samohranih roditelja, zatim roditelja sa djecom sa posebnim potrebama i naravno njihove djece, one na koje treba napraviti poseban osvrt u mjesecima koji dolaze i da su u najvećem riziku da razviju dugoročne posljedice na mentalno zdravlje, te treba osluškivati njihove probleme i potrebe i u skladu sa njima odgovarati”, upozorava dr Petrović.

Dr Milena Petrović
Dr Milena Petrovićfoto: Privatna arhiva

Strategije poput karantina, koje su neophodne kako bi se umanjilo širenje virusa, mogu izvršiti negativni psihološki uticaj i uzrokovati simptome psiholoških poremećaja.

“Strategije za sprečavanje širenja virusa na svakog će djelovati individualno i zavisiće od otpornosti ličnosti, ali i od prethodne životne situacije i navika. Svakako se očekuje da će otpornost biti veća kod onih koji su prethodno imali bolje uslove života, a najviše pogoditi one koji su se i prije pandemije suočavali sa značajnim životnim izazovima. Ono što je zajedničko za sve je da smo suočeni sa fizičkom distancom od bližnjih, da nam je na taj način često uskraćena podrška okoline na koju smo navikli, kao i narušena svakodnevica. To utiče na pad raspoloženja, povećanje napetosti, čestu zabrinutost za fizičko i mentalno zdravlje, što sve može uvesti u anksioznost, depresiju, bezvoljnost, pad motivacije, a može se odraziti i kroz tjelesne simptome, kao što su glavobolje, osjećaj tjeskobe u grudima, umor. Iz tog razloga važno je da mjere koje se sprovode budu uvijek racionalne, da sačuvaju fizičko zdravlje građana, ali treba imati u vidu da je i mentalno zdravlje ugroženo, te da je neophodno pronaći strategije koje će ga štititi. Važno je da mjere predočene građanima budu nedvosmislene, jasne, jednake za sve, bez dvostrukih poruka, kako bi bile shvaćene kao opravdana nužnost i kao takve primijenjene, a ljudi osjećali da doprinose većem cilju”, ističe dr Petrović.

Gubitak posla i finansijske teškoće tokom globalne ekonomske krize koju uzrokuje kovid infekcija povezuju se sa dugotrajnim propadanjem mentalnog zdravlja.

“Mnoge porodice u Crnoj Gori suočene su sa ekonomskim problemima koje ova epidemija nosi. Za očekivati je da usljed toga nastaju posljedice na mentalno zdravlje. Mislim da smo se svi u posljednih skoro godinu dana sretali sa ljudima koji su ostajali bez posla ili imali smanjena primanja. Većina njih, pored toga što prolaze kroz izazove pandemije i strah od zaražavanja, moraju da brinu i o egzistenicjalnim pitanjima, a što je direktna posljedica kovid-19 krize, koja će se vjerovatno još dugo osjećati u cijelom društvu, a najviše kod najugroženijih. Iz tog razloga, nažalost, postoji sumnja da će socijalne razlike prerasti u razlike u mentalnom zdravlju. U praksi se javlja jedan broj ovakvih slučajeva kod kojih su se javili određeni psihijatrijski simptomi, a savjetujem da se svi oni koji osjete porast napetosti, stalnu zabrinutost, osjećaj utučenosti, besperspektivnosti i značajan strah za budućnost jave profesionalncu za mentalno zdravlje.

Kao i poslije svake globalne krize koja dugo traje i pandemija će ostaviti svoj trag.

“Očekuje se da će najviše uticati na razvoj anksioznosti, depresivnosti, zloupotrebe supstanci kod određene populacije, ali i razvoja posttraumatskog stres sindroma, pogotovo kod onih koji su sami prebolovali kovid-19 sa teškom kliničkom slikom, ili onih koji su u ovoj pandemiji izgubili bližnje. Značajno je i pitanje kako će pandemija uticati na najmlađe, djecu školskog uzrasta, koji se suočavaju sa poremećenom strukturom dana, uskraćnijm kontaktom sa vršnjacima, osjećajem neizvjesnosti koje osjećaju preko medija i roditelja slušajući o oboljenju”, kaže dr Petrović.

Skoro 58 odsto djece u Evropi ima neki vid izmijenjenog patološkog ponašanja zbog pandemije, upozorio je direktor Domova zdravlja Podgorice dr Nebojša Kavarić.

korona
foto: Shutterstock

On je iznio podatak da je do sada u Crnoj Gori kovidom-19 bilo zaraženo oko 3.000 djece, sa lakšom kliničkom slikom i kazao da smatra da zbog socijalnog kontakta škole moraju raditi kako bi djeca očuvala mentalno zdravlje.

Dr Kavarić se pozvao na članak objavljen u časopisu European Psychiatry u kojem stučnjaci predviđaju da bi, nakon porasta razvoda i nasilja u porodici zbog zatvaranja, oko 13.000 djece moglo imati smanjen očekivani životni vijek za približno 3,3 godine!

Ovu hipotezu potkrepljuju podaci iz švajcarske studije o stresu u doba korone objavljene u Bazelu, koja je pokazala da je u junu starosna grupa od 14. do 24. godine više bila pogođena simptomima depresije od starosne grupe od 35. do 44. godine.

Po svemu sudeći, poslije pandemije koju je uzrokovao virus slijedi svojevrsna pandemija psiholoških problema. Pred nama je dosta neizvjesnih mjeseci, mnoge detalje o virusu još ne znamo i dok čekamo da nauka odgovori na složena pitanja, ne preostaje ništa drugo nego sačuvati zdravi razum - usmjeriti se koliko možemo na svakodnevne aktivnosti, ali i zatražiti stručnu pomoć ako je potrebna.

Najranjiviji su oni koji su izgubili bližnje

Sasvim je izvjesno da će stres života pod kovidom-19 ostaviti snažnije tragove na psihu onih koji su u prošlosti doživjeli bolna životna iskustva, a pogotovo kod onih koji su u epidemiji izgubili najbliže.

“Upravo ova grupa ljudi spada u one koji su najranjiviji. Iako će odraz na njihovo mentalno zdravlje biti individualan, kao što sam već naglasila, važno je imati u vidu da je neophodno napraviti sistemsku startegiju za očuvanje njihovog mentalnog zdravlja. Ta strategija može da se sastoji od psihološkog savjetovanja, grupa za podršku, olakšavanje dolaženja do profesionalaca za mentalno zdravlje što je posebno važno, ali i promociju metoda za samopomoć u ovim situacijama. Ukoliko se značaj mentalnog zdravlja potcijeni u ovoj situaciji, plašim se da ćemo moći da govorimo o epidemiji mentalnih oboljenja kao što su anksiozni poremećaji, pojavu različitih nivoa depresivnosti, zloupotrebu ljekova za anksiolizu, zloupotrebu supstanci, kao i povećanje suicidalnosti”, upozorava ona.

Epidemija SARS-a iz 2003. godine, primjera radi, dovodi se u vezu sa porastom broja samoubistava za 30 odsto među populacijom starijom od 65 godina.

Solidarnim djelovanjem umanjiti posljedice pandemije

Odgovarajući na pitanje kako se najbolje odbraniti i zaštiti psihu u ovom vremenima, dr Petrović kaže da je najvažnije identifikovati najranjivije grupe.

“Kod onih koji su manje pogođeni ovom situacijom može biti dovoljno uputiti ih da iz ove krize izvuku najbolje, da se okrenu sebi i svojim najbližima, da koriste tehnologiju da prevaziđu fizičku distancu, da pokušaju da pronađu način da pomognu drugima u kriznoj situaciji što će im povratiti osjećaj kontrole nad životom i smisla u onome što rade. Sa druge strane, oni koji su najranjiviji, često nemaju mogućnost da samostalno prevaziđu probleme koje im ova kriza donosi. Tu važno mjesto zauzima institucionalno djelovanje, kroz uključivanje profesionalaca iz oblasti mentalnog zdravlja, socijalnog rada, ali i NVO sektora koji se bave ovom problematikom. Samo zajedničkim, empatičnim i solidarnim djelovanjem možemo umanjiti posljedice ove pandemije. Kao primjer istakla bih izazov sa kojim su se suočavali svi hronični psihijatrijski pacijenti u periodu kada ambulante nijesu radile. Poznato je da se pacijenti koji se liječe psihijatrijski na poseban način vezuju za svoje ljekare, da kontakt sa njihovim psihijatrom djeluje terapeutski, te da im je period prestanka ambulantnog rada izuzetno teško padao, izazivao im osjećaj neizvjesnosti i straha. Iz tog razloga često se dešavalo da telefonski kontaktiraju svoje doktore, traže savjete i dalje usmjeravanje. Mislim da to ukazuje na značaj postojanja direktne komunikacije sa svojim psihijatrom, ali i značaj podrške ovog tipa uopšte. Vjerujem da to treba imati na umu prilikom daljeg planiranja mjera podrške”.

Mentalno zdravlje zdravstvenih radnika zanemareno

Dr Petrović smatra da je koronavirus za medicinsko osoblje veliki izazov, kako profesionalni tako i emotivni.

“Pored poteškoća koje muče sve građane u ovom trenutku, oni se suočavaju i sa direktnom borbom protiv virusa, pri čemu neki i sami budu zaraženi, a neki i izgube život. Mislim da je mentalno zdravlje zdravstvenih radnika u ovom periodu zanemareno. U toku epidemije smo imali slučaj da izabrani ljekar radi i do 26 dana u kontinuitetu sa kovid pozitivnim i regularno zakazanim pacijentima. Takvo stanje dovodi do iscrpljivanja fizičkih i psihičkih kapaciteta, stavlja i njihovo zdravlje pod rizik. Iako smo kao ljekari primorani da se kroz iskustvo naučimo nositi se i sa lošim ishodima liječenja, pa čak i smrtnim, mislim da niko od nas ne postaje imun na ove događaje”, upozorava dr Petrović.

Pored povećanog stresa i zahtijeva na poslu i svih rizika kojima su izloženi u toku pandemije, ona ukazuje i na činjenicu da zdravstveni radnici imaju i emotivno iscrpljujuću situaciju - praćenja borbe svakog pacijenta sa ovim virusom, nošenje sa neizvjesnošću borbe, a nažalost nekad i sa gubitkom.

“Ono na što bih skrenula pažnju jeste da nije postojala organizovana institucionalna psihološka podrška za ljekare koji rade sa kovid pozitivnim pacijentima. Važnost podrške vidi se i kroz primjer iz okruženja, kada je krajem novembra doktorka koja je radila na infektivnoj klinici u Hrvatskoj sebi oduzela život, jer, prema izjavama kolega, više nije mogla da podnese veliki broj smrtnih ishoda. Ne treba čekati takve situacije da nas alarmiraju već osmisliti sistem za podršku zdravstvenim radnicima kako bi dobili potrebnu podršku bez stigme i predrasuda”, smatra dr Perović.

Strah prelazi u paniku i postaje destruktivan

U Sjevernoj Makedoniji psihijatrijski tretman je kod pacijenata s kovidom-19 prepoznat kao neophodan. Dešava se da dio pacijenata koji imaju kovid-19, a koji se bore da dođu do daha, postanu agresivni, agitirani, da ne sarađuju s medicinskim osobljem i da ne žele, na primjer, da vrate masku na lice, pa u takvim slučajevima treba i terapijski da se djeluje kako bi se pacijentima dala potrebna podrška. Mnogi od oboljelih su uplašeni, u strahu su i u panici, kod nekih je ovo stanje organsko, a rezultat je postojećeg oboljenja.

I mnogi pacijenti koji imaju lakše simptome su uplašeni, nerijetko su u strahu i u panici. Kad se uoči uznemirenost kod pacijenata pruža se psihološka podrška, razgovorom, s ciljem da se smanji napetost i da se oboljeli smire. Aktuelna pandemija predstavlja veliki teret na psihičkom planu i kod pacijenata, ali i kod medicinskog osoblja, saopštila je dr Vaska Mitova, koja kao psihijatar u ovom trenutku radi na jednom od infektivnih odjeljenja s kovid pacijentima.

Ona dodaje da strah, iako je do određenog nivoa konstruktivan, kad pređe u paniku postaje krajnje destruktivan. Veoma često, prilikom prijema pacijenata u Kovid centar, kod oboljelih dominira osjećaj straha propraćen uznemirenošću, depresivnim mislima i brigom za sopstveno zdravlje, koje pogoršava nesanica. U ovim situacijama veoma je važno da medicinsko osoblje uvjeri pacijente da treba da imaju povjerenja u zdravstveni sistem. I pored potpune podrške od strane zdravstvenog personala, zabrinutost kod pacijenata najčešće se smanjuje poboljšanjem zdravstvenog stanja, odnosno na osnovu subjektivnog osjećanja da im se popravlja fizičko stanje.

Ova priča nastala je u saradnji dnevnih listova Vijesti iz Crne Gore i Sloboden pečat iz Sjeverne Makedonije

Preporučujemo za Vas