Na kupalištu u ulcinjskoj Borovoj šumi odvijala se drama - žena se bespomoćno borila sa ogromnim talasima, dok su je struje neumoljivo odvlačile od obale.
U moru nije bilo više nijednog kupača, a žene sa obale nijemo su svjedočile o okrutnoj strani prirode. Niko se nije usuđivao da prkosi moru, čak ni jedna “difovka” iz Nikšića...
Marija Batrićević tog dana na Žensku plažu došla je sama, na svakodnevno ritualno druženje sa morem.
Otac Perica-Peso i more za nju su, od kada zna za sebe, uvijek bili izvor života, kaže za “Vijesti”.
Gledala je ženu na ivici snage kako je talasi svaki put iznova potope i odvuku dalje od uvale. I kako uprkos tome, žena svaki put izroni, boreći se za vazduh.
“Ako ne skočim, neću ići u raj... Šta ima veze što neću, spasila sam ih dosta”, kaže da je pomislila.
”Make, ajde molim te skoči”, prenu je iz razmišljanja Teuta, zakupac kupališta.
Digla je glavu i pomislila na Pesa: “Šta ako tata čuje da nijesam skočila”.
Više nije mislila, za tren je bila u talasima i brzo se obrela kod žene - nastala je borba sa morem i talasima, ali i sa ženom koja se davila.
Talasi su je gurali na stijene, more oko nje dobijalo je njoj poznatu, čudnu modro-crvenu boju, ali Marija ženu pustila nije. Dovela je do obale i onako izgrebana, sva u krvi, opsovala je.
“Bila je sva nikakva, ali što je najvažnije - živa. Brzo je došla i hitna i odveli su je. Ja sam epizodu koju tog dana nijesam planirala, završila sa mnogim modricama i ogrebotinama, ali nijesam je zbog toga opsovala. Više zbog nesmotrenog postupka da se kupa u takvim uslovima”, opisuje Marija za “Vijesti” događaj od prije skoro deset godina kada je ženu spasla sigurne smrti.
Dva dana nakon toga, sjeća se, dok je bila na Bojani, rekli su joj da je traže jedna žena i muškarac.
“Bila je to ljepotica, ni nalik onoj ženi koju sam spasavala. Došli su da mi se zahvale i da me časte. Bili su bogati, muž joj je bio sa Kosova, živjeli su i radili u Napulju”, priča Marija.
Ističe da je to jedini put da joj se neko zahvalio nakon što ga je izvadila iz talasa.
“A od 28. godine, od kada radim kao spasilac, sigurne smrti spasila sam šesnaest života. Ali, da se razumijemo, niko i ne treba da mi se zahvali, radim humani posao, kome me naučio Peso. Tako je i sa braćom Aleksandrom i Petrom, ali ne i sa sestrom Velikom. Ona nije dio toga”, kaže Marija.
Za licencu se, prije skoro 20 godina, izborila u Sutomoru, u društvu više od 50 muškaraca.
“Naravno, položila sam sve i postala prva žena-spasilac u Crnoj Gori. Ja sam Pesova kćerka, njegovo prvo dijete, a znaju svi ko je i kakav je on”, priča Marija.
Perica-Peso Batrićević jedna je od živih legendi grada. Jedan od rijetkih za koga more i Bojana nemaju tajni. Marija za njega kaže da je gorštak golubijeg srca i da je od njega naslijedila karakter, fizičku i psihičku snagu.
Priča da je otac naučio svemu - vaspitavao je kao sina, vodio u lov i ribolov, učio kako da se ophodi prema drugim ljudima, pričao joj o ćudima mora i hrabrosti, usadio joj milosrđe i čovjekoljublje.
“Da vam kažem, kad krenem da spasavam nekog, ne razmišljam o tome da li ću se ja vratiti nazad. A moglo bi se i to dogoditi”, kaže Marija.
Osjećaj kada spase nekog, priča, neopisiv je.
“Kao da je cijeli svijet moj, sve planine i sva mora”, kaže ona.
Kao spasilac, radila je na kupalištima Majami, Kopakabana i Bonita na Velikoj plaži, na Maloj i na Ženskoj plaži.
Sjeća se slučaja sa Bonite kada se momak iz Ulcinja prevrnuo sa dušeka i počeo da se davi. Bio je daleko i u trenutku nije znala šta da radi pa je pozvala oca. Rekao joj je da uđe u more do članaka i da vidi na koju stranu nose struje.
“Vukle su prema Bojani. Rekao mi je da plažom trčim sto metara najbrže što mogu, da onda uđem u more i da će me struje ponijeti pravo na njega. Tako je i bilo, spasila sam tog momka zahvaljujući mom ocu”, priča Marija.
Na istoj plaži prije nekoliko godina spasla je dvije žene i dvoje djece.
“Žena je bila skoro mrtva kada sam je izvukla na obalu. Hitna je bila na putu, morala sam sama da uradim reanimaciju. Kada sam je napokon okrenula na bok, povratila je vodu i bukvalno se vratila iz mrtvih. Da li mi se kasnije zahvalila - ma kakvi, ali ja sam svoju profesionalnu i ljudsku dužnost obavila”, kaže ona.
I prije nego što je postala spasilac, Marija je dnevno plivala po dva kilometra mješovito - kraul pa delfin, leđno pa prsno.
“To znači, recimo, od bivšeg Jadrana do Velike skele i nazad, pa tako pet do šest puta. Stalno druženje sa morem i prirodom, vjerovato je uticalo na to što nikad u životu nijesam bila bolesna. Evo, dva puta sam bila od korone, ali je ni osjetila nijesam”, kaže kroz osmijeh.
Samo srećnicima zapadne da se dave kod Peśa i sinova
Osim na oca, Marija kaže da je ponosna i na braću koji su takođe vrsni plivači i često spasavaju ljude na ušću Bojane.
“Ljudi koji dolaze na Veliku plažu i na Adu, ne znaju sa čim se sreću tamo kada su strujanja. Tada ima kanala, kupači uđu u vodu do struka i zatim zakorače u dubinu od dva ili tri metra. Tada nastaje panika”, priča Marija.
Ni najbolji i profesionalni plivači, često ne umiju da se snađu.
“Prije nekoliko dana, brat Aleksandar smrti je spasio trojicu triatlonaca. Treba li tu još nešto reći”, pitala je ona.
Kaže da se pored Peśove kolibe na Bojani dave samo oni koji su rođeni pod srećnom zvijezdom.
“Dok mi je oca i braće tu, bezbjedni su”, kaže Marija.
Govoreći o porodici, kaže da je to “gnijezdo koje se gradi i štiti zajedništvom, ljubavlju i odanošću svih ukućana”.
“To nas je sve četvoro naučio otac. Zato smo složni, jaki, naučeni dobru i umijemo da ga nesebično poklanjamo drugima”.
Bonus video:
