Ubijene žene na „optuženičkoj klupi”: Društvo traži opravdanje umjesto odgovornosti za femicid

Zašto je ubio? Je li htjela da ga ostavi? Je li ga varala? Je li otišla iz kuće pa se vraćala?

Pitanja se mijenjaju, ali nakon ubistava žena jedno se gotovo uvijek ponavlja - “zbog čega”? Dok, nezasita od skrolovanja, ljudska priroda vapi za detaljima, a odgovor djeluje kao onaj koji nikad nećemo saznati, u biti je vrlo jednostavan - jer je žena.

U Baru je ove sedmice muškarac, kako se sumnja, pucao u svoju partnerku, a potom sebi oduzeo život, nakon čega je ona preminula od zadobijenih povreda.

Iako je još jedna žena u Crnoj Gori ubijena iz muške ruke “okićene” oružjem, u fokusu čaršije nije odakle (u tom trenutku) civilu sredstvo za usmrćivanje, odakle mu pravo i mogućnost, već - šta li je napravila. A pošto je sebi oduzeo život, on je i “presudio sebi” i takvim narativom je slučaj zatvoren i završen.

Zbog čega je važno koja pitanja postavljamo? Zato što jedna pozivaju na odgovornost i promišljanje o uzrocima, dok druga traže opravdanje za najbrutalniji čin nasilja iz kog nema povrataka, samo sjećanje.

Američka književnica i feministkinja Rebeka Solnit u eseju “Najduži rat” upozorava da se nasilje nad ženama ne može razumjeti isključivo kroz pojedinačne slučajeve, niti svesti na “privatne tragedije koje se odvijaju iza zatvorenih vrata”. Posmatrani odvojeno, takvi zločini mogu djelovati kao posljedice ličnih sukoba, narušenih odnosa ili nesrećnih okolnosti, ali - kad se sagledaju zajedno - otkrivaju širi obrazac nasilja povezan s neravnopravnom raspodjelom moći između muškaraca i žena.

Ona otvara i pitanje šta se gubi kad ubistvo žene nazovemo “porodičnom tragedijom” (što je bilo često ove sedmice) - da li time, umjesto o odgovornosti počinioca, počinjemo da govorimo o nesreći koja je podjednako zadesila sve učesnike?

Femicid nije nenadan čin, već krajnja i ekstremna posljedica nasilja kojem često prethode druge vrste nasilja - kontrola, prijetnje, ponižavanje i uvjerenje da muškarac ima pravo da upravlja životom žene.

Iz NVO “Prima” upozoravaju da to nije iznenadna tragedija, već da takvo nasilje opstaje u društvu koje i dalje toleriše rodne stereotipe, opravdava nasilnike i odgovornost prebacuje na žrtve, a kad se tome pridruže pasivnost institucija, zanemarivanje prijava i izostanak adekvatne zaštite - posljedice bivaju tragične.

U socijalnoj psihologiji postoji fenomen poznat kao “vjerovanje u pravedan svijet”, koji je proučavao psiholog Melvin Lerner, a zasniva se na ljudskoj potrebi da vjerujemo da svako, u određenoj mjeri, dobija ono što zaslužuje.

Kad se suočimo s nasiljem koje narušava takvu predstavu o svijetu, jedan od načina da sačuvamo privid sopstvene sigurnosti jeste da u ponašanju žrtve potražimo razlog za ono što joj se dogodilo. Tako pitanja - “zašto nije otišla” ili “šta je uradila da ga izazove”, mogu postati način da sebe uvjerimo da se nama isto ne bi dogodilo, umjesto da prihvatimo uznemirujuću činjenicu da odgovornost za nasilje ne leži u postupcima žrtve, i da se može desiti bilo kome.

KOLEKTIVNA TRAUMA

Da pitanje “zašto” nakon ubistva žene često nije izraz užasa pred zločinom, već pokušaj da se odgovornost počinioca relativizuje, smatra Rebeka Čilović, izvršna direktorica beranske nevladine organizacije “Poligon za žensku izuzetnost - Sofija”, koja se bavi zaštitom ženskih prava i podrškom ženama koje su preživjele nasilje.

Prema njenim riječima, iza pitanja - “zašto je čovjek ubio ženu”, nerijetko se krije potreba da se pronađe nešto što je žrtva navodno učinila, čime se odgovornost za nasilje prebacuje sa počinioca na ženu.

“Nije to pitanje postavljeno iz užasa pred zločinom. Ne. Ono je tu da abolira mušku prirodu. Jer, zaboga, mora da mu je nešto skrivila, navela ga, obmanula, isprovocirala. U tom jednom pitanju krije se sva naša kolektivna trauma i odbijanje da prihvatimo ženu kao ravnopravnog subjekta u ovom društvu”, kaže Čilović.

Norveški kriminolog Nils Kristi još je 1986. godine pisao o konceptu “idealne žrtve”, ukazujući na to da društvo ne priznaje svima podjednako lako status žrtve. Saosjećanje i nedvosmislena osuda počinioca, prema njegovoj teoriji, lakše se javljaju kad se osoba koja je pretrpjela nasilje uklapa u društvenu predstavu o nevinosti, slabosti i bespekornom ponašanju.

Primijenjeno na nasilje nad ženama, to otvara neprijatno pitanje: mora li žena, čak i nakon što je ubijena, da dokaže da je bila dovoljno “dobra” kako bi društvo prestalo da traži razloge zbog kojih joj se zločin dogodio?

Čilović upozorava da se društvo olako poziva na očuvanje porodice i braka, dok se od žene očekuje da bude ili besprekorna žrtva, ili da prihvati dio krivice za nasilje koje je pretrpjela. Poručuje da žena, prema toj matrici, može biti samo ili savršena, bezgrešna, gotovo božanska žrtva, ili sama kriva.

“A on? On je u toj matrici samo ‘lud’, jer zaboga, ko bi normalan dobru ženu ubio”, kaže Čilović, dodajući da istinsko suočavanje s femicidom zahtijeva da društvo preispita sopstvenu odgovornost, uključujući ćutanje pred nasiljem za koje zna da se događa.

“Da se zagledamo u lica žena za koje znamo da trpe nasilje, a ćutimo. Da vidimo čija djeca pate, dok mi okrećemo glavu. Da se na kraju suočimo sa sopstvenim traumama, bilo da smo i sami bili žrtve ili samo nijemi posmatrači. Zato je lakše pitati ‘zašto?’, s lažnom nadom da će nam mrtva žena dati odgovor, samo da lakše uperimo prst osude”.

Posebno problematičnim smatra društveni odnos prema ženama koje trpe nasilje, a od kojih se, kako kaže, istovremeno očekuje da ćute, sačuvaju porodicu i snose odgovornost za njeno eventualno razaranje. Takvi stavovi, ocjenjuje sagovornica “Vijesti”, duboko su ukorijenjeni u patrijarhalnim obrascima, naročito vidljivim u sredinama u kojima se ženska vrijednost i dalje mjeri spremnošću na trpljenje i žrtvovanje.

“Budi tuđa večera, budi njegova žena, budi njihova majka, i na kraju budi ona ‘dobra žena’ koja ćuti i guta. Što više istrpiš, to ti veća krila rastu, al’ samo na goblenu”, kaže Čilović.

ŽENSKA SVIJEST I KRIVICA

Sagovornica ukazuje i na paradoks društvenih očekivanja: od žene se traži da napusti nasilnika, ali se njena odluka da ode često doživljava kao izdaja porodice, tradicije i društvenih normi. Poručuje i da je mnogo dubokog osjećaja krivice urezanog u žensku kolektivnu svijest.

Ženama se na teret stavlja “raspad porodice”, naglašava ona, te svete zajednice u kojoj poštovanje i jednakost zapravo nikada nijesu ni bili zagarantovani, ali žene koje odluče da se suprotstave takvim očekivanjima često bivaju označene kao one koje su napustile porodicu, narušile čast ili prekoračile granice koje im je društvo namijenilo.

“Kriva kad se drzne da shvati i prizna da je žrtva. Dužna svaki euro od sopstvene plate, jer novčanik je kod domaćina”, ističe Čilović i dodaje da se u takvom okruženju nasilje često umanjuje i opravdava, a kontrola nad ženinim životom predstavlja kao nešto što se podrazumijeva u partnerskom odnosu.

Zbog toga smatra da borba protiv nasilja ne može biti ograničena samo na institucionalne mehanizme, već mora podrazumijevati i promjenu duboko ukorijenjenih društvenih stavova. Ocjenjuje da u društvu s ovakvim temeljima, boriti se za pravo svake žene, pa čak i one koja misli da joj borba nije bliska i potrebna, jeste apsolutna civilizacijska obaveza i ogromna privilegija.

Za nju, svjedočenje najmanjem činu otpora, svakom tihom revoltu i svakom “ne pristajem” na batine, ucjene, poniženja i zlostavljanje zapravo je ogroman korak i velika pobjeda za naše djevojčice.

TRAGEDIJA SVAČIJA, ODGOVORNOST NIČIJA

Čilović ipak izražava zabrinutost zbog, kako kaže, sve izraženije ravnodušnosti društva prema femicidu i kaže da je jako ljuti što nas kao ljude ništa više naročito ne pogađa. Napominje da su u Crnoj Gori samo u 2025. godini bila čak četiri femicida i pita da li smo nešto naročito preduzeli, da li smo se organizovali, da li je pokrenuta neka šira debata.

“Saosjećanje je nestabilna emocija. Mora se pretočiti u djelovanje ili će uvenuti”, zapisala je Suzan Sontag u knjizi “Pred bolom drugih” a njeno tumačenje o granicama saosjećanja otvara pitanje koliko smo kao društvo zaista spremni da se suočimo s nasiljem koje svakodnevno osuđujemo.

Ona, u promišljanju tuđe patnje i sudbine, pravi važnu razliku između onoga što vidimo i onoga što zaista razumijemo i ukazuje da nas prizori nasilja mogu uznemiriti, izazvati saosjećanje ili zgražavanje, ali sami po sebi ne nude odgovore o uzrocima i odgovornosti.

Ta razlika važna je kad govorimo o ubistvima žena jer javnost može znati gotovo svaki detalj nečijeg odnosa, posljednje svađe ili pokušaje raskida, a da i dalje ne razumije društvene obrasce koji omogućavaju nasilje pa pitanje nije u tome koliko još detalja treba da saznamo, već zašto nam ni oni koje već znamo nijesu dovoljni da odgovornost prestanemo da tražimo na pogrešnom mjestu.

Čilović ističe da nijesmo ništa preduzeli i ironično kaže da je “važno da imamo zakone” jer smatra da postojanje zakonskog okvira samo po sebi nije dovoljno ukoliko žene koje trpe nasilje nemaju stvarnu zaštitu i sigurnost.

“Ne vjerujem u zakone koji ženama žrtvama nasilja ne pružaju sigurnost i užasavam se komentara poput ‘nije prijavljivala, nije se nikom javljala’, kao da tu niko drugi nema krivicu i odgovornost. Femicid je uvijek propust sistema, ogledalo društva i završni čin koji ogoljava mržnju prema ženama”, naglasila je.

Korijene problema Čilović vidi i u načinu na koji se dječaci odgajaju, odnosno u društvenim porukama koje muškarcima daju osjećaj prava na kontrolu nad partnerkom i apostrofira da žene bivaju ubijene zato što je neko našim dječacima, pa onda momcima i na kraju muškarcima usadio misao: “Ona je tvoja svojina, a ti radi s njom šta ti je volja”.

Takav odnos prema ženama, smatra, ne počinje niti se završava nasiljem u partnerskim odnosima, već je dio šire društvene neravnopravnosti pa napominje da ženskom djetetu nećemo dati nasljedstvo, vrlo ćemo lako izvršiti selektivni abortus, uskratićemo joj slobodu kretanja i mišljenja, a onda ćemo se kao društvo pitati možemo li da zamislimo bol kada jedan život utihne.

A dok god odgovor na pitanje zašto je muškarac ubio ženu budemo tražili u njenom životu, a ne u njegovom nasilju, mrtve žene će i dalje morati da se pravdaju živima.

Nije “tragična ljubav”, već poraz pravne države

Čilović se posebno osvrće na slučajeve u kojima muškarac nakon ubistva partnerke oduzme i sebi život, a koji se u javnosti nerijetko predstavljaju kao “tragične ljubavi”, kao što je to bio slučaj u Baru.

Prema njenim riječima, takvo predstavljanje nasilja zamagljuje činjenicu da se iza navodne ljubavne tragedije može nalaziti potreba za kontrolom i neprihvatanje ženine odluke da napusti odnos.

“Toliko se govori o tragičnim ljubavima, a ispada da je najtragičnija ona u kojoj žena više neće da trpi muškarca, da ga sluša, da mu daje svoj novac i da dozvoljava da je ponižava. Romantizuju se i nazivaju ‘tragičnim ljubavima’ situacije koje to nikada nisu bile. Prava, najveća i najteža ljubav zapravo je ona ljubav prema sebi i borba za sopstveni život”, poručila je.

Čilović podvlači da se nasilje ne smije romantizovati niti predstavljati kao izraz ljubavi ili posljedica povrijeđenih osjećanja. Zato, zaključuje, takve zločine treba nazivati pravim imenom, bez pokušaja da se njihova suština prikrije pričama o ljubavi, ljubomori ili porodičnoj nesreći.

“Ta takozvana ‘tragična ljubav’ mora se nazvati njenim pravim imenom. To je odsustvo razuma, nepostojanje zakona i poraz pravne države”.

Petnaest žrtava za pet godina

Prema dostupnim policijskim podacima i izvještajima o pojedinačnim slučajevima, od početka 2021. do 29. oktobra 2026. godine u Crnoj Gori ubijeno je najmanje 15 žena.

Policija je 2021. evidentirala dva ubistva žena - u Petnjici i Podgorici, a 2022. još dva, u Baru i Herceg Novom, a koja su počinili supružnici ili bivši partneri. 2023. ubijena je jedna žena, a počinilac je bio njen poznanik.

Tokom 2024. ubijene su najmanje tri žene, a prema podacima Centra za ženska prava, 2025. četiri osobe ženskog pola ubile su njima bliske osobe, uključujući dvogodišnju djevojčicu.

U ovoj godini desila su se ubistva žena u Ulcinju, Bijelom Polju i Baru, a u sva tri slučaja osumnjičeni su bili partneri ili supružnici žrtava.