Jedan kostim za školsku predstavu i pitanje „Hoćete li me naučiti?“ sačuvali su vještinu izrade dobrotske čipke, koja se u Kotoru, prema istorijskim izvorima, njeguje od 15. vijeka. Te 1964. godine mlada profesorica književnosti Nada Radović nije znala da će potraga za kostimom medvjeda odrediti veliki dio njenog života. Upoznala je Anđicu Đurović, koja je, sa svojom sestrom, bila posljednja žena koja je znala da izrađuje dobrotsku čipku. Anđica joj je prenijela znanje, ubrzo se razboljela i umrla, kao i njena sestra. Nada je ostala sama sa vještinom kojoj je prijetio nestanak. Narednih 58 godina čekala je da je prenese novim generacijama. Danas, zahvaljujući njenoj upornosti i pomoći Dušice Ivetić i Jelene Vukasović iz Muzeja Kotor, dobrotsku čipku uči i izrađuje više desetina žena.
Kada govori o tom susretu, Nada se sjeća svih detalja. Godine 1962. vratila se sa studija, a dvije godine kasnije, kao profesorica književnosti, dobila je zadatak da vodi dramsku sekciju u osnovnoj školi. Za predstavu su pronašli skoro sve kostime. Nedostajao je jedan, za dječaka koji je trebalo da igra medvjeda.
Pošla je da pomoć potraži od njegove majke i kada je otvorila vrata, Nada je ugledala radove od čipke.
„Teta Anđice, pa Vi radite dobrotsku čipku!“, prepričava Nada svoje riječi.
Nada joj je objasnila da je čipku ranije vidjela u kući Dabinovića. Jedno milje iz te kuće pamti i danas, iako mu se u međuvremenu izgubio trag.
„A hoćete li me naučiti?“, pitala je.
Odgovor koji je dobila otkrio joj je koliko je dobrotska čipka već tada bila blizu nestanka.
„A ti bi? Pa ti si prva od 1945. godine, a sada je 1964, koja hoće da uči dobrotsku čipku. I ne samo da hoće, nego ju je i prepoznala.“
Tako je počelo Nadino učenje. Kod Anđice je odlazila naredna dva mjeseca, savladavajući bodove i način izrade čipke koja se generacijama prenosila među dobrotskim ženama. Bila je, kako sama kaže u razgovoru za Rmedia, vrijedan učenik. Onda se dogodilo ono što je moglo zauvijek prekinuti tu tradiciju.
„Anđica se razboljela i ja sam ostala sama. Ona je bila posljednja živa žena koja je znala da radi dobrotsku čipku, ona i njena sestra. Obje su umrle ubrzo poslije toga.“
Pedeset osam godina čekanja
Nada je shvatila da vještinu koju je naučila treba sačuvati, usavršavati i prenijeti drugima.
Zainteresovanih nije bilo. Prolazile su godine, zatim decenije. Nada je radila u školi, imala i politički angažman koji ju je doveo do članstva u Centralnom komitetu Saveza komunista Crne Gore, ali je dobrotska čipka ostala njen lični zavjet.
Zapamtila riječi svoje učiteljice da se tuđi nacrti ne smiju jednostavno ponavljati i da svaka žena u rad mora unijeti nešto svoje. Čuvala je bodove, obilazila starije Dobroćane i raspitivala se o sačuvanim radovima.
„Ja sam čipku ostavila po strani, ali sam uvijek čuvala bodove. Čuvala sam bodove i išla kod ljudi, kod Dobroćana koji su još bili živi, da mi pokažu radove. Što su bodovi? Ponti. Uzmete iglu, pa ubodete i izvučete konac. I to je ponat ili bod.“
Kada se danas osvrne na taj period, izdvaja i advokata Boška Grgurevića, autora tekstova za kotorsku „Karampanu“, koji ju je godinama podsticao da nastavi.
“Da nije bilo njegovog gurkanja, a mog inata, ja ne znam da li bi se stiglo dovde.“
Nada, koja danas ima 89 godina, vjerovala je da dočekati da svoje znanje preda nekome ko će ga sačuvati.
Unuka njene učiteljice ponovo je zakucala na vrata
Onda se dogodio susret koji je za Nadu imao posebno značenje.
Jednog dana zazvonio je telefon. Sa druge strane javila se mlada žena koja se predstavila kao unuka Anđice Đurović.
„Pitam ko je i što treba. A ona kaže: ‘Ja sam unuka Anđice Đurović.’ ‘A koja?’, pitam. ‘Danilova ćerka.’ Danilo je bio moj učenik. A stric je bio onaj kome je trebao kostim medvjeda.“
Unuka njene učiteljice poželjela je da i sama nauči dobrotsku čipku. Nada opisuje kako se potom pojavila na njenim vratima.
„Ne znam što sam radila u kući, pojavi se na vratima jedna lijepa, prelijepa, crna mala. Ja je pitam: ‘Koja si ti?’ ‘Ja sam Marija, unuka Anđice.’ Mi smo se odmah zagrlile, hvala Bogu.“
Sa Marijom je došla još jedna mlada žena sa Prčanja. Njih dvije učile su čipku dva mjeseca. Kasnije su ih zaokupila druga interesovanja, ali Nada vjeruje da će se jednog dana vratiti naučenoj vještini.
Blago meni da se neko našao
Preokret koji je Nada čekala gotovo šest decenija nastupio je kada su je, 2021. godine, kontaktirale Jelena Vukasović i Dušica Ivetić iz kotorskih Muzeja.
Ponudile su joj da počne da prenosi svoje znanje drugim ženama, a da sve organizuje ta javna ustanova.
„Jave se Jelena Vukasović i Dušica Ivetić. Pitaju da li bih htjela da dođem kod njih, da li bih htjela da prenosim čipku. A ja kažem: ‘Hoću. Blago meni da se neko našao.’“
Njen uslov je bio da neće uzimati novac: „Ja kažem: ‘Hoću. Ali molim da mi se ne ponude pare. Ja ću to prenijeti bez pare i dinara.’ To je bila neka vrsta mog zavjeta. Ali i onima koji dolaze, da im ne tražite pare.“
Od trinaest polaznica do šezdeset prijava
Kada je počela da podučava, javilo se trinaest žena.
„Ja kažem: ‘Srećan broj.’ Svih 13 odradi posao. Među njima je bilo i onih koji su završili umjetničku školu. I jedna mlada žena uradila je galeba. Tog galeba prvo je obukla u plavi pliš, pa ga je preko tog plavog pliša obukla u čipku. Je li to umjetničko djelo? Jeste.“
Već naredne godine jedna od polaznica počela je da prenosi naučeno novim ženama. Vještina koja je decenijama zavisila od njenog znanja ponovo je počela da se prenosi sa jedne žene na drugu.
Broj zainteresovanih nastavio je da raste. Ove godine, prema njenim riječima, za učenje se prijavilo čak 60 žena, od kojih je primljeno 30.
„Ja velim: ‘To nije radionica, to je škola.’ Šest godina mi već radimo. Ove godine javilo ih se 60, a primili su 30. I kažu mi juče: ‘Tih 30 ne odustaju. Oni stalno dolaze.’ Srijedom i subotom. Srijedom popodne i subotom ujutro. I sve dolaze.“
Danas postoje i tri žene koje podučavaju druge, a u radu učestvuju i iskusne vezilje koje pomažu novim polaznicama.
Dobrotska čipka je umjetnost ženske duše
Za Nadu Radović izrada dobrotske čipke duboko je povezana sa životom žena koje su je stvarale.
Dok su bokeljski pomorci mjesecima, a ponekad i godinama bili daleko od domova, njihove majke, supruge i ćerke radile su čipku. Svaki bod zahtijevao je pažnju i strpljenje, a njihov rad često je bio ispunjen iščekivanjem onih koji su otplovili.
„Dobrotska čipka je umjetnost ženske duše. Jer ona sebe kompletno predaje. Ona dograđuje čipku, a njena misao je ko zna gdje. Uz pomorca koji joj je ili otac, ili brat, ili vjerenik, ili muž, ili sin, ili ko zna ko. Neko se nikada nije vratio, ali ona ga čeka.“
Neki pomorci vraćali su se poslije pet ili deset godina. Neki se nijesu vraćali.
„Neko je došao poslije pet, neko poslije deset godina. Od nekoga je stigla boca u kojoj je bilo napisano nekoliko riječi: ‘Doći ću. Kako ste? Čuvajte se.’ Mnogi su došli, a nijesu nikoga našli. To su lične, porodične i plemenske, ili kako god hoćete, tragedije. A čipka je ostala da živi.“
Nekadašnje Dobroćanke radile su isključivo danju. Svjetlost uljanih lampi i svijeća nije bila dovoljna za posao koji zahtijeva izuzetnu preciznost.
Za jedan centimetar punog rada potrebno je od četiri do šest sati, objašnjava Nada. Kod mrežastog veza posao ide nešto brže, ali i tada je za svega nekoliko centimetara potrebno više sati.
„Vi kada radite, ćutite. Ko zna gdje su vam misli? Time ispunjavate vrijeme, mišlju o onima koji nijesu tu, a koji su uvijek sa vama. To je to bogatstvo. To je taj mir.“
Čipka je, kaže, promijenila i nju samu. Za sebe govori da je bila eksplozivna i da su je drugi smatrali nefleksibilnom, ali da joj je rad donio smirenost.
„Znate, ja sam toliko smirena jer, ako se naljutim, uzmem knjigu ili čipku i radim.“
Od Burana do Dobrote: Svaka žena stvarala je svoj nacrt
Ostalo je otvoreno pitanje ko je čipku prvi donio u Kotor, pomorci, trgovci ili sveštenici.
Ona navodi i mišljenje don Branka Sbutega da su u prenošenju te vještine mogla učestvovati sveštena lica.
Posebno mjesto u njenoj priči ima ostrvo Burano u venecijanskoj laguni, poznato po čipkarstvu. Nada objašnjava da je dobrotska čipka razvijena na osnovama buranske tradicije, ali da su joj žene Dobrote dale poseban oblik.
„Tako da nijedna nije slična njoj, ni paška ni buranska, iako je buranska temelj.“
Davno je bila u posjeti Buranu, gdje je vidjela muzejske zbirke čipke i stare radove, među kojima su bili primjerci iz 15. vijeka.
Kada je 2010. godine pokrenuta inicijativa da žene iz Crne Gore odlaze u Veneciju kako bi učile dobrotsku čipku, Nada se tome usprotivila.
„Prosim te, dobrotska čipka se ne uči u Veneciji, nego u Dobroti.“
Jedna od osobenosti ove čipke jeste upravo to što su Dobroćanke razvijale vlastite nacrte. Anđica Đurović ju je upozorila ju je da se tuđi radovi ne smiju kopirati, jer bi se tako izgubila posebnost svakog djela.
„Nikada ne smiješ uzeti moj nacrt da ga radiš ti, jer ćemo tako napraviti isti rad.“
Žene su same crtale šare. Birale su geometrijske oblike, biljne motive i detalje iz prirode. Svaka je nastojala da njen rad bude drugačiji.
Nada prenosi riječi don Gracija Ivanovića da se u Boki inspiracija za čipku može pronaći svuda.
„Boka je toliko bogata, raznovrsna slikama, da možemo iz svega da izvučemo nacrt.“
More, nebo, kamen i biljke bili su izvor novih motiva.
Za Nadu se u toj slobodi stvaranja nalazi umjetnička vrijednost dobrotske čipke. Svaki rad nosio je rukopis žene koja ga je izradila.
Konac je stizao iz Kine, Japana i Rusije
Pomorstvo je omogućavalo Dobroćankama da dođu do materijala kojih nije bilo u njihovom kraju.
Nada objašnjava da su pomorci donosili konac i platno iz zemalja u koje su putovali, od Kine i Japana do Rusije.
Dobrota nije imala fabrike pamuka, pa su materijali stizali brodovima. Koristili su se lan i druga fina platna, a umijeće žena ogledalo se i u načinu pripreme podloge za rad.
Posebno je bila važna tankoća konca. Nada kaže da je imala priliku da vidi radove izrađene od različitih vrsta konca, ali da je stari, naročito fini konac danas teško pronaći.
Nekadašnje vezilje morale su biti izuzetno pažljive prilikom izvlačenja niti iz platna i pravljenja mustre. Pogrešan potez mogao je uništiti rad na kojem su provele sate.
Poseban način izrade podrazumijeva upotrebu iglice i bodova koji daju izgled čipke, iako se tehnika, kako Nada objašnjava, oslanja i na postupke veza.
Peče, kape i lenculi: Čipka koja je pratila život Dobroćanki
Dobrotska čipka nije se izrađivala isključivo za ukrašavanje kuća. Imala je mjesto u porodičnim običajima i pratila žene tokom različitih perioda života.
Jedan od najstarijih oblika bila je peča, komad bijelog platna obrubljen dobrotskom čipkom, kojim je žena bila pokrivana nakon smrti.
Nada prenosi predanje prema kojem je jedan opat, tokom 17. ili 18. vijeka, odlučio da se dragocjena čipka više ne sahranjuje sa pokojnicama, već da ostaje crkvi.
„Neće ovo blago u zemlju da trune. Ono ostaje crkvi.“
Bijelo platno ostajalo je uz pokojnicu, dok se čipkani obrub odvajao i čuvao.
Nada se sjeća da je još krajem pedesetih godina prošlog vijeka, u društvu jedne Dobroćanke, odlazila da vidi stare čipke u Crkvi Svetog Stasija u Dobroti.
Posebno mjesto u tradiciji imale su ženske kape, među kojima i cacara. Ona se nosila noću, radi toplote i ukrašavanja, ali je imala i drugo značenje.
„A dnevnu je nosila samo kada je bila udovica. Bila je kompletno u crnini, a na glavi bijela kapa. Ja kažem, to je bio status udovice u Dobroti. Žena je bila posebno poštovana.“
Dobroćanke su izrađivale i čipku za stolnjake, zavjese, tacne i tanjiriće, kao i za lencule, posteljne čaršave.
Nada posebno pamti jedan lencuo koji je nedavno prvi put vidjela. Njegova izrada podsjetila ju je na običaj da se za bračne postelje izrađuju posebni, ukrašeni čaršavi.
„Ja ga nosim i sada u sjećanju, kao što nosim one prve rubne čipke, kao što nosim milje iz kuće Dabinovića.“
Kada bi se u dobrotskoj porodici slavio rođendan ili imendan najstarijeg muškog člana, kuća bi se ukrašavala najljepšim radovima.
„To su bili muzeji, sa svim onim vrijednostima koje su oni donosili iz dalekog, bijelog svijeta.“
Nada podsjeća i na priznanja koja su dobrotski radovi dobijali na međunarodnim izložbama. Posebno izdvaja kapu koja je bila dio izložbe u Beču 1910. godine.
Kako je čipka spašavana iz ruševina poslije zemljotresa
Nada je učestvovala i u spašavanju starih čipki nakon razornog zemljotresa 1979. godine.
U Crkvi Svetog Stasija čuvani su dragocjeni primjerci, smješteni u kutijama na šufitu, odnosno tavanu.
Kada je zemljotres pogodio Kotor, dio konstrukcije se urušio. Kutije sa čipkom pale su među kamenje i građevinski materijal.
Don Gracio Ivanović zatražio je pomoć kako bi se sačuvali radovi koje više niko ne bi mogao da napravi na isti način.
Nada je tada angažovana mlade ljude iz Dobrote da pomognu: „Oni su sve to izvadili, ali izgleda da je rubna čipka ostala, da nije izvađena.“
Od Njegoševih stihova do međunarodnih priznanja
Nada i dalje traži nove načine da dobrotsku čipku približi publici.
Za Dane Njegoševe kulture pripremila je rad u kojem je spojila Njegoševe stihove sa čipkom i punim vezom, koristeći cvjetne motive.
Uradila je boket u kojem se nalaze ljubičica, tratinčica i nezaboravak, cvijeće koje se moglo pronaći po livadama i kamenjarima nekadašnje Jugoslavije.
„Ja sam Njegoševe stihove kombinovala čipkom i punim vezom, sa boketom, sa boketom cvijeća, koji je još širom velike Jugoslavije mogao da se nađe.“
Rad na očuvanju dobrotske čipke sada donosi i međunarodna priznanja.
Nada posebno izdvaja Dušicu Ivetić, koja pronalazi međunarodne kontakte sa organizacijama koje se bave sličnim tradicionalnim vještinama.
„Ja sam išla jednosmjerno, jer sam bila sama. Ne znam kako se koristi kompjuter, mene ne interesuju te stvari. Ali Dušica je sada počela da krči taj glavni put. I sa tih puteljaka koje je raskrčila ona donosi međunarodne nagrade čipki.“
Nada sanja galeriju dobrotske čipke i mjesto na listi UNESCO-a
Iako je uspjela da prenese znanje novim generacijama, Nada smatra da je za trajno očuvanje dobrotske čipke potrebno još nešto.
Njena velika želja je da Kotor dobije galeriju posvećenu ovoj vještini, mjesto gdje bi mogli da budu izloženi stari i savremeni radovi, sačuvani nacrti i dokumentovana istorija dobrotskog čipkarstva.
Kao moguće rješenje vidi Palatu Drago, za koju se nada da bi jednog dana mogla postati gradski muzej.
„Ono što nam treba, a što sam ja od samog početka sanjala i željela da se ostvari, i nadam se da hoće, jeste da dobijemo galeriju čipke.“
Želi i da dobrotska čipka bude na listi zaštićene kulturne baštine UNESCO-a.
Podsjeća da se o tome govorilo i ranije, u vrijeme kada je čipka bila nominovana zajedno sa Bokeljskom mornaricom. Mornarica je u međuvremenu dobila svoje mjesto na UNESCO-ovoj listi nematerijalne kulturne baštine, dok dobrotska čipka i dalje čeka takvo priznanje.
Nada vjeruje da bi i to bio način da se njen kontinuitet dodatno zaštiti.
„Kada smo dobijali nagradu ‘Europa Nostra’, onda je sekretarka koja ju je donijela rekla: ‘Pa vi ste već na vratima.’ A ja kažem: ‘Mi smo 2015. godine bili na vratima.’“
Kotor nekada i danas: Običaji koji nestaju
Govoreći o današnjem Kotoru, Nada se vraća vremenu kada su se običaji podrazumijevali i kada su ih mlađi učili kroz svakodnevni život u porodici.
Pogađa je što mnogi od tih običaja danas nijesu poznati ni ljudima koji su odrasli u gradu.
Prisjeća se odlaska u kuću jednog preminulog Kotoranina, kada su ona i njena sestra, po starom običaju, ponijele boršu. Ćerka pokojnika iznenadila se jer nikada ranije nije čula za taj običaj.
„E, rekoh: ‘Šteta. Ni baba ni mama nijesu ti iz ovoga kraja. Pa evo, vidjela si. Sada probaj da naučiš.’“
Nekada se, priča, u goste odlazilo bez prethodnog telefonskog dogovaranja.
„Prijatelj je došao. Ako smo bili doma, doma smo. Ako nijesmo bili doma, pošao je dalje. Ostavio je neki senj da se zna da je neko bio.“
S nostalgijom govori i o nekadašnjem kulturnom životu Kotora, posebno pozorištu, koje je bilo dio njenog odrastanja i rada.
„Ja danas ne idem u pozorište. Ne zato što je ono skupo i preskupo, nego zato što nema kotorskog pozorišta.“
Njena sjećanja obuhvataju i kotorske zanatlije, ljude koji su uz svoj posao bili muzičari, pjesnici, članovi horova i planinari.
„Jer u Kotoru je radnik bio i muzičar, i pjesnik, bio je u horu, bio je alpinista i svačim se bavio. A bio je majstor svog zanata.“
Čipka je spasena
Nada ne voli kada se njen rad opisuje kao podvig. Smatra da je uradila ono što je trebalo, sačuvala vještinu koju je imala sreću da nauči.
„Hoćete li mi vjerovati nešto? Da niko, ama baš niko, u ovoj liniji koliko su serpentine visoke, nije pozvao da vidi tu čipku. Niko. Ni Cetinje, ni Podgorica, ni Nikšić, ni Pljevlja, ni Bijelo Polje.“
Nada nije saglasna da je ona ta koja je napravila podvig čuvajući vještinu izrade dobrotske čipke 58 godina.
„To je samo čipka uspjela. Čipka je spasena. A to je blago Crne Gore“, poručuje Nada Radović.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA