(Nastavak iz prošlog broja Arta)
NE PROPUSTITE
“Svi zgodni oksimoroni su zaljubljeni u mene”
Pogled na svijet Čarlsa Simića je dubok, humanistički, ozbiljan, osviješten, prožet bolnim iskustvima iz ranog djetinjstva, sjećanjima iz rata. S druge strane, to je i pogled iz “džokerskog ugla”, komičan i duhovit, ponekad propraćen tužnim klovnovskim osmijehom, pomalo ironičan, a ipak ne ciničan. “Težim tome da stvorim neku vrstu ne-žanra napravljenog od fikcije, autobiografije, eseja, poezije i, naravno, šale!”
Dušan “Charles” Simić je autentična pojava u svakom pogledu, i upravo zato reprezentativan primjer umjetnika svoga vremena, uprkos tome što se to može činiti protivrječnim. Uostalom, sam Simić pisao je na vrlo zanimljiv način o protivrječjima koja su temelj i svijeta i poezije: “Dvosmislenost je stanje svijeta. Poezija koketira sa dvosmislenošću. Kao ‘slika stvarnosti’ istinitija je od bilo koje druge. Dvosmislena je.”
A o tome koliko veliki pjesnici imaju zajedničkog: sve - i gotovo ništa: “Šta Vitman, Dikinson, Bodler, Rembo, Jejts, Vilijams i Stivens imaju zajedničko? Mnogo toga, i baš ništa.”
Simić je pjesnik “harmoničnih protivrječja”; u teoriji književnosti, međutim, to je službeni naziv za sve figure koje predstavljaju spoj međusobnih protivurječnosti, spajanje nespojivog. Njegova je poezija upravo takva, ali i u traganju za filozofskim odgovorima pjesnik obično dolazi do iste tačke - do suočavanje s protivrječjima koja su osnova života i svijeta. On je “znalac paradoksa”:
“Evo što je Niče rekao tavanici:
’Rang filozofa određuje karakter njegovog smijeha.’ Ali nije se mogao stvarno smijati. Koliko god se Fridrih trudio, nije se mogao stvarno nasmijati. Znam, jer sam poznavalac paradoksa. Svi zgodni oksimoroni su zaljubljeni u mene i posjećuju me noću u mom krevetu.”
Kao intelektualac, Simić je spreman sagledati životnu stvarnost u svoj njenoj složenosti, ne poričući da je pesimist - i da je uvijek i bio.
Ipak, pesimizam nije tako eksplicitan u njegovoj poeziji. Naslućuje se, ali nije upadljiv.
Simic je svojevrsni “pesimist s nadom”, otvoren prema mogućnostima. Makar onda kad čeka da ga noću, dok zuri u tavanicu, posjete kakav “zgodni oksimoron” ili sjajna metafora.
Čarls Simić dijeli intelektualne tipove XX vijeka na osnovu njihovih stavova prema filozofskim kontradikcijama: to su oni koji pozdravljaju filozofske protivrječnosti, oni koji ih ignorišu i oni koji zbog njih očajavaju (v. Simic 2008: 40).
Na osnovu onoga što je pisao i izjavljivao u brojnim intervjuima, jasno je da je sebe svrstavao u prvu kategoriju.
A pjesnike je dijelio na one koji misle prije pisanja, tokom pisanja i nakon pisanja. Nije teško zaključiti da je on sam pripadao trećoj grupi, s obzirom na to da je bio pjesnik koji dopušta pjesmi da ga vodi i metafori da se dogodi. U prvoj grupi je (što takođe nije teško zaključiti na osnovu svjedočanstava koje nam je Simić ostavio) njegov prijatelj Vasko Popa, sa intelektualnim odnosom prema poeziji - koji sve planira, kalkuliše i godinama unaprijed zna kakve će pjesme napisati.
Kao autor pjesama u prozi, Simić je i u njima vidio dokaz protivrječja: “Pjesma u prozi rezultat je dvaju protivrječnih poriva, proze i poezije, i zato ne može postojati. Pa ipak postoji.” Uprkos svim tim složenim protivrječjima kojima je bio toliko sklon i koja su mu bila draga, težio je lakoći i jednostavnosti: “Od najjednostavnijih sastojaka moguće je napraviti nevjerojatno ukusna jela. To je moja estetika”.
Drugim riječima, on želi nemoguće. Evo nas kod često citirane Simićeve rečenice: “Pjesma koju želim napisati je nemoguća. Kamen koji pluta.”
Sama poezija je “nemoguća”, a postoji. Konačno, često se zaboravlja zašto postoji:
“Koliko književnih teoretičara i profesora književnosti uistinu shvata da pjesnik ne piše pjesme samo radi sebe, ili radi neke ideje, ili radi čitalaca, već iz dubokog poštovanja prema staroj i plemenitoj umjetnosti poezije.”
Prevodilac
Iz istog razloga, još jedan oblik njegovog rada na poeziji veoma je važan i vrijedan: kroz prevođenje, predstavljao je čitalačkoj publici širom svijeta ono najvrednije od “stare i plemenite umjetnosti” što imamo na ovim našim prostorima, uspostavljajući tako nove veze i mostove, otvarajući neočekivane horizonte.
Tako neki od najvećih pjesnika s prostora bivše Jugoslavije upravo zahvaljujući Simićevom prevodilačkom i uredničkom radu posljednjih decenija dvadesetog vijeka nisu više bili nepoznati na globalnoj književnoj sceni. Čitaoci koji ne mogu izvorno čitati poeziju pisanu na bivšem službenom srpskohrvatskom (jezik koji sada ima četiri imena i zasebne jezičke politike u zemljama nekadašnje SFRJ, ali je, u čisto lingvističkom, sosirovskom smislu - jedan jezik), kao i na makedonskom i slovenačkom, koji su takođe bili službeni jezici u Jugoslaviji - mogli su neke od najboljih jugoslovenskih autora upoznati posredstvom Simićevih prevoda na engleski jezik. Njihova imena dovoljno govore: Vasko Popa, Milan Đorđević, Izet Sarajlić, Slavko Janevski, Novica Tadić, Tomaž Šalamun...
Slovenački pjesnik Tomaž Šalamun, jedan od najuspješnijih među njima, kasnije će imati i druge prevodioce i nova izdanja na engleskom jeziku. Ali po prvi put njegova knjiga je predstavljena svijetu sada već daleke 1988. godine, i to izdanje priredio je Čarls Simić.
... Bilo je to u vrijeme kada svijet još uvijek nije bio “globalno selo”, premda je vizionarska makluanovska ideja već uveliko stremila svom ostvarenju. Utoliko je Simićev rad na ovom polju bio značajniji.
U uvodu dvojezične knjige poezije Milana Ðorđevića (Simic & Djordjević, 2010), Simić govori o izazovu prevođenja, osobito velikih pjesnika malih jezika, kakav je i njegov maternji jezik. A kako je počeo prevoditi? Kada je neke davne godine u biblioteci naišao na knjigu srpskog pjesnika Vaska Pope, “zaljubio se u nju” i odlučio da je prevede. Razlozi koji su ga dodatno podstakli da počne prevoditi Popinu poeziju mogu se naslutiti iz njegovog eseja “Metafizičar male kutije: Vasko Popa” (Simić 2006: 5–21), u kojem jasno govori o tome šta je nedostajalo prethodnim prevodima Popinih pjesama, a posebno ciklusa “Vrati mi moje krpice”: to je - “zadirkivački ton originala i akumulativno dejstvo tog glasa”, a zatim i onaj Popin obešenjački humor, “nepokoran kao poezija” Takođe, Simić je smatrao da Popa uključuje mnogo šareniju dikciju, a u prevodima ona je bila “daleko formalnija i jednoličnija” u odnosu na original. Tada je preveo ovu čuvenu Popinu poemu. Odista, u Simićevoj varijanti na engleskom jeziku ne samo da nema spomenutih nedostataka koji su mu smetali u ranijim prevodima, nego se čak može reći da nimalo ne zaostaje za originalom.
Ističući talent Milana Đorđevića, koji pripada jednoj izuzetnoj generaciji pjesnika “zajedno sa Novicom Tadićem, Radmilom Lazić, Duškom Novakovićem, Ninom Živančević…” (Simic & Djordjević 2010) - Čarls Simic, takođe u Predgovoru za ovu knjigu, osvjetljava sopstvenu poziciju prevodioca srpske i jugoslovenske poezije:
“Budući da sam američki pjesnik srpskog porijekla, cijeli ovaj poduhvat je mnogo više od književne vježbe. Našao sam se između dva kulturna identiteta, dva načina gledanja na svijet, i moram pregovarati između njih. Prevoditi znači biti svjestan ne samo razlika između dva jezika i dvije književne tradicije, nego isto tako i načina na koji domaći čitalac razumije i vrednuje u pjesmi ono što se ne nalazi u riječima na stranici, već ostaje neizgovoreno.”
U predgovorima, esejima, intervjuima - govorio je o sopstvenoj potrebi da prevodi pjesnike iz svoje zemlje porijekla, kao i o prevođenju uopšte. Za Čarlsa Simića, prevod je najbliža veza s pjesmom. Inspirisala su ga uglavnom djela visokog estetskog dometa - polisemična, s modernim, simboličnim i hermetičnim izrazom, koja često podsjećaju na poeziju koju je sam pisao.
Još o poeziji… Osim što nema bliskijeg odnosa prema poeziji nego što je njeno prevođenje - nema ništa sličnije niti srodnije njoj od bluza - a i prevođenje i bluz isključuju mržnju i podjele. Naprotiv, uspostavljaju veze i grade mostove između kultura i naroda.
Lirika isključuje uske, separatističke, nacionalističke, rasističke i druge slične poglede na svijet, jer je prava lirika gotovo isto što i bluz.
Bonus video:
