Podsjećanje na snagu izraza Branimira Šćepanovića, njegove univerzalne teme, egzistencijalne dileme i neponovljivu književnu estetiku koja je obilježila jedan cijeli pravac u modernoj književnosti, donosi kapitalno izdanje Sabrana djela Branimira Šćepanovića,uređivački poduhvat dr Vesne Trijić, a koje je predstavljeno juče na 19. Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga..
Edicija donosi cjelokupan opus autora čiji su stil, tematska slojevitost i filozofska dubina prepoznati i visoko cijenjeni, kako u domaćoj, tako i u svjetskoj književnoj zajednici. O sabranim djelima jednog od najznačajnijih pisaca savremene književnosti govorila je urednica izdanja i književna kritičarka Trijić koja je doktorirala na Šćepanoviću i Danilu Kišu.
“Poredila sam njihove poetike i upuštajući se u to istraživanje sam shvatila da je to nemoguće uraditi prije nego što se ispitaju književnoistorijske okolnosti i njihovog druženja, njihove bliskosti, a onda i onoga što je uslijedilo potom. To je bila tzv. afera, odnosno polemika povedena nakon ‘Grobnice za Borisa Davidoviča’ i ‘Časa anatomije’ u kojem je čitavo poglavlje bilo posvećeno Šćepanoviću i koje je simbolički značilo kraj Šćepanovićeve književničke karijere. Moja knjiga Književnost između politike i kulture bila je zaista lijepo primljena u akademskoj zajednici. I to su bili znaci da se odnos kulturne javnosti prema Šćepanoviću mijenja”, ispričala je Trijić objašnjavajući da je njena disertacija bila prva odbranjena i posvećena Šćepanoviću i dalje govorila o predstavljenoj ediciji.
“U okviru ove zbirke nalaze se sva tri romana, i to redosljedom kojim su objavljivani. Šćepanovićev odnos prema kratkoj priči bio je specifičan i duboko promišljen. Tokom života rijetko ih je pisao i objavljivao, ali nije riječ o zanemarivanju forme, već o promišljenom odabiru trenutka i tematskog okvira. Kada je dolazilo vrijeme za priče, birane su ne samo prema umjetničkoj vrijednosti, već i prema aktuelnim projektima i njegovoj stvaralačkoj viziji”, istakla je Trijić.
Dodala je da je ovo bila prilika da se njen rad na Šćepanovićevom djelu simbolički zaokruži.
“Dok sam pisala i istraživala, zaključila sam da njegovo djelo zaista nema reprezentativno izdanje. To je za mene kao proučavaoca i tumača Šćepanovićevog djela predstavljalo veliki problem. Izdanje koje je bilo mjerodavno do ovog izdanja je bilo Nolitovo izdanje iz 2008. godine i u njegovoj izradi učestvovao je autor, što je bilo veoma važno, zato što je on tu davao konačnu varijantu teksta”, rekla je Trijić.
Primijetila je i osvrnula se na specifičnosti autorovog rada, te istakla da je kod Šćepanovića bitna i bjelina na papiru.
“Bjelina je nosila značenje i semantički je bitna. To uopšte nije dosadno u prozi... To je veoma važno. Kako on simbolički koristi čak i znakove interpunkcije, navodnike, red, da li će biti uvučen ili neće, to je za njega kao pripovjedača bilo važno”, otkrila je Trijić.
Važne su joj bile i priče koje su ranije bile razasute po periodici i rijetko dostupne čitalačkoj publici, dodaje, koje čine značajan dio edicije.
“Te priče, koje su ostale u raznim časopisima i publikacijama, prikupila sam i na određeni način grupisala, kako bi sada dobile svoje zasluženo mjesto u cjelovitom prikazu Šćepanovićevog stvaralaštva... Njihov raspored je takođe bitan, potrudila sam se da ih grupišem tako da se čitaocu olakša kretanje kroz Šćepanovićev opus, ne samo što se tiče ciklusa njegove proze, nego i smjerova u kojima se razvija sama njegova umjetnička vizija”, ispričala je Trijić ističući visoke kvalitete svih njegovih rukopisa.
Bonus video:
