Milovan Đilas i Josip Broz su se posljednji put sreli 13. januara 1954. godine u Belom dvoru u Beogradu. Sastanak je održan dan nakon sjednice Izvršnog komiteta CK CKJ na kojoj je odlučeno da se Đilas “politički likvidira”. Na sastanku u Belom dvoru bili su prisutni Edvard Kardelj i Aleksandar Ranković. Bio je to oproštajni susret “velike četvorke” poslije 17 godina zajedničkog revolucionarnog i političkog rada.
Susret je krako trajao. Tek nešto više od pola sata. Na sastanku su govorili Tito, Đilas i Kardelj, dok je Ranković “sve vreme smrknuto ćutao, samo je primetio da - kad je bila reč o mojoj ostavci na dužnost predsjednika Savezne skupštine, da to treba sam da uradim, da ne bi ispalo kako je to urađeno na pritiske ili administrativnim putem”.
Sastanak je bio manje-više formalan. Možda i nepotreban, jer je dan prije sastanka sve u IK CK SKJ o Đilasovoj “političkoj smrti” bilo dogovoreno i riješeno. Mogući razlog održavanja sastanka sa Đilasom treba tražiti u Titovoj nedoumici, pa i bojazni, da li kod Đilasa i u njegovoj jeresi ima nečeg organizovanog ili ne. Kada se lično uvjerio “da tu neme ničeg organizovanog...” sastanak je završen.
Tito je apsolutno dominirao jugoslovenskom političkom i društvenom scenom. Đilas mu nije bio veliki protivnik. Ali, oprezni Broz plašio se bilo kakve frakcije ili slične “ćelije” koja se može uvući u Partiju i institucionalizovati se kao potencijalna opozicija. Oprezni Broz pominje na sastanku opasnost po vlast čak od Ćopićeve satirične pripovijetke “Sokrat”. A Kardelj je dodao “kako je pre neki dan na sahrani političara iz starog sistema - zaboravio sam o kome se radilo - bilo prisutno nekoliko stotina ljudi”. Titovim i Kardeljevim istupanjima na ovom sastanku Đilasu je veoma direktno ukazano na ozbiljnost situacije koju tek njegov slučaj može izazavati u društvu, s obzirom na visoki državni i politički položaj i ugled koji je on imao u kulturnim, političkim, društvenim i drugim krugovima u Jugoslaviji.
Josip Broz je bio na vrhuncu moći. Prethodno je pobijedio: Hitlera, Staljina ili apsolutno politički zaobišao, pa čak i nadjačao, Čerčila, Ruzvelta, Trumana... Rezistentan na bilo koje bitne uticaje spolja, Broz je moćno i zanosno gospodario unutrašnjom jugoslovenskom scenom. Drugim riječima, Josip Broz se inkarnirao i ponašao kao Veliki inkvizitor Dostojevskog, koji po prirodi i logici svoje moći, može da hapsi vjeru i san o čovjekovoj slobodi, pa čak i samog Isusa Hrista koji je narodima slobodu podario. Preciznije rečeno, vjeru u ljudsku slobodu - podario.
Veliki inkvizitor, s jedne strane, i Đilasova alternativa u vjeru u moć društvene slobode, sa druge, manje je vidljiva strana ovog sastanka. Ali za jugoslovensko duštvo i njegovu budućnost je prekretnička, pa i sudbinska na neki način. Jer se poslije sukoba Tito-Đilas na jugoslovenskoj političkoj, društvenoj i kulturnoj sceni izgubila alternativa. Vrag je pobijedio, odnio je šalu, kako piše Dostojevski.
I upravo bit o vlasti i njenoj alternative, literatura pisca-proroka Fjodora Mihajloviča u romanu “Braća Karamazovi” bolje pojašnjava od brojnih naučnih, publicističkih, akademskih i sličnih pisanja.
Nekoliko riječi o Velikom inkvizitoru F. M. Dostojevskog da bi sastanak “velike trojke” (Tito-Kardelj-Ranković) sa Milovanom Đilasom bio jasniji.
Tri sile - Čudo, Tajna i Autoritet
Tito kao i Veliki inkvizitor Dostojevskog predstavlja Crkvu (čitaj Partiju) koja se pobunila protiv Hristovog učenja o slobodi. Teza Velikog inkvizitora jeste da je Hrist zasnovao svoje učenje o ljudskoj vjeri u slobodu i da je čovjek sposoban da živi kao slobodno biće. Za san o slobodi i vjeru u taj san potrebna je enormna čovjekova hrabrost, izričit je Fjodor Mihailovič. (Stepen čovjekove hrabrosti “mjeri” se pustinjskim iskušenjem i ulogom Sotone u tom iskušenju, pojašnjava F. M. Dostojevski.)
Zanijet snagom u svoju vjeru o ljudskoj slobodi, Hrist je mogao da odoli svakom iskušenju i na kraju da položi svoju glavu za svoj san da čovjek nije ropsko biće.
Kada je Hrist po drugi put vaskrsnuo vrativši se na zamlju i sreo se ponovo sa Velikim inkvizitorom, tvrdi Dostojevski snagom Seviljskog očevica iz XVI vijeka, ovaj je (Veliki inkvizitor) Hristu rafalno, gotovo prijetećim prstom očitao podužu bukvicu:
“Ima tri sile, jedine tri sile na zemlji koje su mogle zanavek pobediti i pleniti savest tih nemoćnih buntovnika, za njihovu sreću - te su sile: Čudo, Tajna i Autoritet. Ti si odbacio i jedno i drugo i treće, i sam si dao primer za to... Ali ponavljam, koliko ima takvih kao što si ti? I zar si ti zaista mogao pomisliti, makar jedan trenutak, da će i ljudi biti kadri podnositi takvo iskušenje?... O, ti si znao da će se podvig tvoj sačuvati u knjigama, da će stići u dubinu vremena i do poslednjih granica zemaljskih, i nadao si se da će, idući za tobom, i čovek ostati s bogom, nemajući potrebe za čudesima... Žudeo si za slobodnom verom, a ne za čudesima. Žudeo si za slobodnom ljubavlju, a ne za ropskim ushićenjima zarobljenika pred silom koja ga je jednom zauvek užasnula. Pa i tu si sudio o ljudima suviše visoko, jer naravno oni su robovi, iako su stvoreni kao buntovnici... Kunem ti se, čovek je stvoren slabiji i niži nego što si ti o njemu mislio! Može li on izvršiti ono što i ti? Poštujući ga toliko, time kao da si prestao da sa njim saosećaš, jer si isuviše mnogo od njega zahtevao - i ko to, onaj koji je čoveka voleo više nego samog sebe... Dakle, nemir, zabuna i nesreća - to je današnja sudbina ljudi, pošto si ti onoliko stradao za njihovu slobodu!... Šta je kriva slaba duša što nije kadra da primi toliko strašnih darova? I zar si ti zbilja dolazio samo izabranicima i radi izabranih? A ako je tako, tu je tajna, koju mi ne možemo razumeti. A ako je tajna, onda smo i mi bili u pravu da propovedamo tajnu i učimo ljude: da nije važna slobodna odluka njihovih srdaca, niti ljubav, nego tajna kojoj se oni moraju slepo pokoravati, čak i protiv svoje savesti. Tako smo i učinili. Ispravili smo podvig tvoj, i zasnovali smo ga na: Čudu, Tajni i Auroritetu. I ljudi se obradovaše što su ih nanovo poveli kao stado, i što je, najzad, sa njihovih srca skinut strašni dar koji im je doneo tolike muke. Jesmo li bili u pravu, učeći i radeći tako, reci? Zar nismo voleli čovečanstvo kad smo tako smireno priznali njegovu nemoć kad smo sa ljubavlju olakšali njegov teret, i kad smo dozvolili njegovoj nemoćnoj prirodi da makar i greši samo sa našim odobrenjem? I što si sad došao da nam smetaš?... Da si primio taj treći savet moćnog duha (autoritet - prim. V.P.), ti bi ispunio sve što čovek na zemlji traži, to jest: kome da se potčini, kome da preda svoju savest, i na koji način da se najzad svi ljudi ujedine u neosporan opšti i jednodušni mravinjak, jer potreba za sveopštim ujedinjenjem je treća i poslednja muka ljudi?
O, mi ćemo ih ubediti da će tek tada postati slobodni kad se odreknu svoje slobode radi nas, i kad se nama pokore… Dobijajući od nas hleb, oni će, naravno, jasno videti da mi njihove hlebove, njihovim rukama zarađene, uzimamo od njih, da bismo ih opet njima razdelili bez ikakvog čuda, da mi kamenje u hlebove ne pretvaramo… Ponavljam ti, već sutra ćeš ugledati poslušno stado, koje će, na prvi znak moje ruke, poleteti da zgrće žeravicu oko lomače na kojoj će te spaliti zato što si došao da nam smetaš, Jer ako iko postoji, iko ko je većma od svih zaslužio našu lomaču to si ti! Sutra ću te spaliti”.
I čovjek bi spaljen. Dakle, sloboda (Hrist) u čovjeku bi spaljena.
Prepjev na ovdašnji jezik
Slavni citat Fjodora Mihailoviča prepjevan, skraćen i izmijenjen rječnikom tajne promisli na sastanku “velike trojke” sa Đilasom 13. januara 1954. godine, mogao bi da dobije sljedeću pragmatičnu, ovozemaljsku partijsku formu. Navedimo isti citat sa nekoliko prijetećih ideoloških riječi koje “izgovara” moderni Veliki inkvizitor, Josip Broz:
“Imaju tri sile koje mogu pobijediti savjest proletera i samog čovjeka. To su: Komunizam, Partija i Vođa. Ti si odbacio i Komunizam, i Partiju, i Vođu. Ali koliko ima takvih kao što si ti, ko tebe prati. Tvoj podvig je sačuvan u glupim i nekim debelim knjigama i za daleko neko vrijeme… Zaludio si za slobodnom vjerom u čovjeku i za čovjeka, a ne za Čudo Komunizma. Bio si realan, sram te bilo. To je tvoja greška i prokletstvo. Sudio si o svojim drugovima, partijcima, revolucionarima visoko za vrijeme rata. A vjeruj mi, imam dublje i direktno iskustvo od tebe još iz SSSR-a, oni su robovi, samo to ne vide. Niti mogu da vide, jer su robovi. Sudiš o ljudskom biću visoko… Smiješno... Dakle, potrebno je samo nemir, zabunu, nesreću i avet prošlosti unijeti u društvo i ono će biti poražano. Sjeti se Staljina, a ponajprije sudbine Trockog. Staljin je opstajao i širio svoju moć proizvodeći talase zla, jer čovjek je slabašno, neotporno biće, lako ga je korumpirati, naročito moralno… Mi učimo ljude da nije važna individualna slobodna odluka, nego Partija kojoj se moraju slijepo pokoravati svi, čak i protiv svoje savjesti. Ispravili smo tvoj podvig i zasnovali smo ga na Vođi i njegovom autoritetu. Vidiš, sada su ljudi srećni jer smo ih ponovo poveli kao ovce… Dozvoljavamo čak i grešku pojedinca, samo sa našim odobrenjem. I ti si sad došao da nam smetaš, sram te bilo. Talasaš, sram te bilo… Da si želio da primiš treći savjet moćnog duha i pokorio se Vođi dobio bi sve što jedan čovjek na zemlji može imati. Bio si jedan od “četvorice”… Mi ćemo narod ideološki ubijediti da će biti slobodni kada slobodu predaju nama. Ti nas već zoveš “kasta”, a sjutra ćeš možda i “nova klasa”. Nijesi svjestan da im ja dajem hljeb a ne ti. Ti pretvaraj kamenje u hljebove… Ja upravljam vojskom i milicijom. Ne ti… Zato ti ponavljam, već sjutra ćeš vidjeti poslušno stado koje će na prvi znak moje ruke poletjeti 16. janura 1954. godine na Trećoj vanrednoj sjednici IK CK SKJ da te spali, jer nam smetaš. Jer ako iko postoji, iko ko je većma od svih zaslužio našu lomaču, to si ti! Sjutra ću te spaliti”.
I čovjek bi spaljen. Dakle, sloboda (iznova) u čovjeku bi spaljena.
Produžimo razmišljanje u pravcu “spaljivanja” slobode.
Dualizam o shvatanju i (zlo)upotrebi slobode između Velikog inkvizitora i Hrista, Dostojevski rješava tako što se “najednom se On, ćuteći, približava starcu, i tiho ga poljubi u njegova beskrvna devedesetogodišnja usta. I to je ceo odgovor.” Veliki inkvizitor je izašao kao pobjednik. Hrist (čitaj: Čovjek) se složio što je njegovo djelo, njegova Crkva, okrenula leđa slobodi i umjesto ljudske ličnosti izabrala Čudo, Misteriju i Autoritet.
Ovakvu tektonsku metamorfozu doživjela su mnoga velika mišljenja, vladajuće ideje, ideologije, pa i religije. Daleki Istok ih je prepun, pa čak i ugaoni kamen tamošnje kulture i duhovnosti. Nije to ništa novo u ljudskoj kulturi razmišljanja i djelovanja. Naprotiv. Naslijeđeni inkvizitorski boljševizam u nas, dakle, nije jedini. Ali su dogma i njen zanos, tek izašli iz Drugog svjetskog rata. Veliki inkvizitor je prvi jasno vidio, prvi usmjerio i podredio svojoj volji - vlast. Ali i svojim “kardinalima”, svojem okruženju, svojoj “novoj klasi” Veiki inkvizitor je dao dio vlasti. Rođen je “trijumf Vođe, koji će voditi narod pravo u poraz” (Mirko Kovač).
“Vrag je pobijedio, odnio je šalu”
Vratimo se kraju učesnika sastanka u Bijelom dvoru, odnosno načinu njihovog rastanka.
Na rastanku “Tito mi je, dvoumeći se, pružio ruku, gledajući me zamućenim pogledom mržnje i osvete”.
Ali i detalj rastanka dojučerašnjih drugova je veoma važan. Otkriva u jednom teatralnom gestu (rukovanju) eskalaciju Titove duboke mržnje prema novootkrivenom jeretiku u svojoj blizini.
Scena rastanka, “mrkih pogleda” i razmišljanja da li protivniku pružiti ruku ili ne, morala je biti gotovo nadrealna i zloslutna. (Ipak, tiho zloslutna, jer iz tišine uvijek vreba opasanost). A Đilas je već bio okružen tišinom, ekskomunikacijom i neinformisanošću. Za sastanak CK SKJ januara 1954. g, na kojem će biti raspravljan “slučaj Đilas”, saznao je slučajno - iz novina. Po protokolu, Đilas nije ni morao prusustvovati Plenumu, jer nije bio uredno pozvan. Drugim riječima, Đilas je već bio prežaljen, pa i partijski pregažen. Ali, bilo je potrebno, radi široke javnosti i dramske scene, da se jeretik sam “pepelom pospe po glavi”.
Na taj način su se završavali svi veliki “moskovski procesi” s kraja tridesetih godina XX vijeka u SSSR-u, znao je Josip Broz. A “slučaj Đilas” je bio prvi i jedini “moskovski proces” na jugoslovenskom tlu. Ovu psihologiju samopokajanja svakog vrhunskog vjerujućeg čovjeka, vješti Josip Broz je davno vidio i naučio u SSSR-u, a primijenio u “slučaju Đilas”.
Zaključimo.
Bez obzira na to da li smo sigurni kako su se (mrko) gledali Tito i Đilas na rastanku ili kako je završen sastanak, u nešto možemo biti apsolutno sigurni. Stisak ruke je obostrano morao biti mrtvo-mlitav i mlak, što je jasan znak buduće žestine sukoba i obostranog nepopuštanja.
I u zaključku, vratimo se Dostojevskom kad kaže “Vrag je pobijedio, odnio je šalu”.
Danas bi riječi Dostojevskog mogli prevesti kao “vrag se vratio, sve je postalo ozbiljno”. Jer kad vrag ima formu Joanikijeve crkvene mantije i nedavno izgovorenih njegovih riječi o Pavlu Đurišiću, sve u Crnoj Gori može postati neofašizam u novom ruhu...
Bonus video:
