Petak je sa sobom donio završno književno veče četvrtog Festivala književnosti, gdje su posjetioci imali priliku da prisustvuju promociji romana "Beskućnik" Namika Kabila, velikog bosanskohercegovačkog pisca i filmskog scenariste.
Tokom ove promocije, održanoj u Narodnoj biblioteci "Radoslav Ljumović", autor je u razgovoru sa moderatorkom Ljiljanom Đuković govorio o svom novom i nagrađivanom romanu, ali isto i o čitavoj trilogiji koja takođe uključuje romane "Amarcod" i "Isijavanje".
Kabil se osvrnuo na književnu kritiku, koja je toplo dočekala njegov poslednji roman, kazavši da je kritika važna ali bez nje se može živjeti.
"Kritika je prije svega svrha sama sebi. Ja mislim da je kritika na neki način autokritična refleksija o samom djelu. Šta je kritičar htio da kaže, šta je pisac htio da kaže, to je uvjek diskutabilno. Ne mora biti ni precizno, ne mora se slagati s onim što sam ja mislio. Naravno, da je čovjeku drago kad vidi dobronamjerne kritike. Kritika je koristna, dobra i važna ali ja mislim da se bez kritike može živjeti, kao što bez knjiga možemo živjeti", smatra Kabil.
On je objasnio kako u čitavoj trilogiji se pojavljuje motiv nostalgije koja se specifično izražava među onima koji su morali da napuste svoj dom zbog neizbježnih situacija. Kako ističe autor, u 'Amarcodu' ta nostalgija je još uvjek jaka.
"U 'Amarcodu' je to jedna vrela nostalgija friškog imigranta koji je otišao, želi da se vrati, ima jednu utopijsku viziju da će da se vrati u isto vrijeme. Ono što Vlado Divljan kaže 'ja se mogu vratiti kroz prostor, ali ne mogu se vratiti kroz vrijeme'. On i dalje misli da će se vratiti kroz vrijeme koje je zaustavljeno, što je potpuno utopijski ali naravno i ljudski, zato što je to bolno iskustvo", kazao je on.
Govoreći specifično o romanu "Isijavanje", Kabil smatra da ovdje već nostalgija postaje gorčina uslijed nemogućnosti vraćanja u svoju utopijsku viziju otadžbine ali i poteškoće u integraciji u novom svijetu.
"U 'Isijavanju' iz nekog trećeg lica ili drugog lica, se ja krijem kao autor, na neki način, i taj imigrant koji dolazi iz Švedske već ima neke gorče tonove u svojem životu, neku gorčinu, zato što shvata kao što on sam kaže 'nije tamo, nema ga ovdje'. To su ti neki ljudi koji su u tome periodu bili nekih 10 do15 godina negdje, pa nisu tamo više, nisu tamo skroz došli, a ovamo definitivno više nisu", objašnjava autor.
Opisujući evoluciju ovih emocija rođenih u emigraciji, Kabil je kazao da u njegovom novom romanu "Beskućnik" ta nostalgija već prelazi iz gorčine "Isijavanja" u neko stanje post-nostalgije, dobijanje novih životnih uvida nakon specifičnih dešavanja.
"Kod 'Beskućnika' ta nostalgija dolazi u neko stanje post-nostalgije. Nekih životnih podvlačenja nekih crta, i bioloških, iz moje neke perspektive, i gubitkom roditelja. I kada vi shvatate da taj neki prostor koji ste vi nazivali svojim domom, veoma bio vezan za prisustvo nekih ljudi, da bez tih ljudi taj prostor postoji", kazao je on.
Kabil je objasnio kako je počeo da piše "Beskućnika" iz autoterapijskih razloga, uzrokovanih zbog rušenja svoje porodične kuće, i kroz taj proces je otkrio određena shvatanja i osjećanja za koja nije znao i da ih posjeduje.
"Ja sam počeo da pišem knjigu iz autoterapijskih razloga. Tek sam poslije sebi to osvijestio. Naravno, to nije bilo tako dijagnostički i klinički u početku. Ja sam počeo da pišem priču, da vidim da li se ja mogu uhvatiti u koštac sa demonima sa kojima sam se uhvatio rušeći svoju porodičnu kuću. I onda sam počeo da pišem, a tada su se stvari otvorile za koje ja nisam imao pojma, nisam ih planirao da ću o njima pisati, mada naravano da su one negdje bile u meni", smatra Kabil.
Bonus video:
