U književnosti Borislava Pekića dnevnici su osnova za priče i romane, drame, sam pisac ih je smatrao sastavnim dijelom svog impozatnog opusa, neraskidivim segmentom literature u nastajanju, temelj za razvijanje brojnih eseja koji su bili oslonjeni na ove izuzetne dnevničke zapise. Njegova zaostavština, zbir kulturnih i političkih bilješki, pamćenja i sjećanja objavljenih posthumno, bez obzira što još nije dobila sud kritike, pokazuje svu raskoš piščevog obrazovanja, književnog dara i vanredne memorije. Pekić je stavio pred lice javnosti svoj lični život, predočio nam crno na bijelo političke preokupacije i afinitete, dao analizu kako političke pojave djeluju u jednom odsudnom času naše istorijske zbilje. On je bio hroničar vremena, njegov učesnik i kritičar, ostavljajući dugotrajno svjedočanstvo o njegovim manama i vrlinama koje je kao lucididan duh ispisivao na sebi svojstven način.
Pekić neprekidno vodi dnevnik, razgovor sa samim sobom, iz dana u dan, tako da je ono što je napisano često bilo prvo izgovoreno u diktafon, što je dozvoljavalo izvjestan vid sažimanja i brzine, te brižljivo saopštavanje misli o različitim pitanjima, izvođenje tananih, često duhovitih opservacija. Činjenica je da dnevnici svojim tematskim rasponom postaju istorijski izvor prvog reda za tumače njegovog bogatog djela, neophodnu normu u sagledavanju smisla začetog u njegovoj književnoj radionici. Pekić je veliki mag naše književnosti, posvećenik do dna joj odan, zanesen njenom privlačnom snagom, sposoban da sjedini mit i istoriju, ono realno dogođeno i izmaštano u jedan po svem originalan jezički poredak. Ovo zapažanje posebno važi u slučaju pjesnikovih dnevnika, koji prekrivaju čitavu drugu polovinu XX vijeka, komentarima što predstavljaju analitičku sliku epohe i njenih političkih previranja.
Dnevnik koji pisac vodi s više ili manje savjesnosti od detinjstva, je zapis u kome je on sam rekonstruisao glavno načelo svoje poetike iz koje su nastajale njegove obimne knjige: U trganju za zlatnim runom, Rađanje Atlantide ili Godine koje su pojeli skakavci, svjedočanstvo o vjerodostojnosti piščevog mišljenja i uvjerenja, o tačnosti ispričane priče i prvim sudarima sa ideološkim nasiljem partijske države. U tom prostoru dnevničke proze Pekić je ostavljao autopoetičke zapise, sudio o umjetnosti i književnosti, dao ocjenu o političkim događajima i njihovim sudionicima. Njegov kritički ton pogađa u srž ideološkog mišljenja, rasprava je o dometima ideološkog mehanizma koja poništavaju ljudsku ličnost, što je dobro osjetio na sopstvenoj koži - u ličnom iskustvu tamnovanja kao politički krivac: Ja sam sa prilično uspeha podneo ono što ljudi vole da nazivaju oduzimanjem slobode, zapisuje Borislav Pekić u svojoj dnevničkoj ispovijesti, a njegov spis je naknadni razgovor sa samim sobom, najbolji sudija vremenu, i onom što mu se u tom vremenu dogodilo.
U predgovoru (1995) knjige dnevnika (1948-1955) Život na ledu I, Pekić kaže: Osim tuberkuloze koja se može izlečiti, i osim prijatelja kojih se može osloboditi, zatvor me je ostavio netaknutog. (Život na ledu I Dnevnici 1948-1955) Očito da je pisac ovim zatvorskim iskustvom dobio duhovnu snagu, ako je tamo već nije prethodno unio, zanimljivosti zgodne za odgonetku njegove složene individualnosti, aristokratskog manira da sumnja u sve, pa i domete sopstvene iskrenosti: Treba li imati poverenje u memoriju čoveka koji ima jake razloge da izvesne stvari zaboravi. Pekićeva opomena čitaocu je da su sva naša iskustva subjektivna i kao takva proizilaze iz najintimnijeg doživljaja svijeta. Osim toga čovjek svjesno ili nesvjesno interveniše u zonu svojih uspomena, birajući ona osjećanja koja ne želi da se zaboravi, a potiskujući ona mjesta koja mu pričinjavaju nelagodu, opterećuju savjest, sve do onih situacija kada se nismo htjeli, ili nismo mogli ponašati kao heroji, pokazivši slabiju stranu ljudske prirode.
Knjige Život na ledu (I-V) Borislava Pekića predstavljaju dnevnički zapis od 1948. do 1983. godine koji su, ili u pisanoj formi ili kao audio zapis ostali poslije piščeve smrti. Za štampu ih je pripremila Ljiljana Pekić. U dnevnicima koji su prije svega polemički pisani, u formi eseja, intervjua, komentara i ogleda data je autorova kritička misao o važnim temama kulture, umjetnosti, politike, ocjena društvenih procesa u Jugoslaviji do drugog svjetskog rata i poslijeratnom periodu, negdje do 80-ih godina prošlog stoljeća.
Smisao dnevničkih zapisa je da se ostvari neka vrsta sokratskog dijaloga, sa ključnim idejama kulturnog, političkog i društvenog života jugoslovenskog i evropskog, te se piščevo lucidno oko usredsredilo na najvažnije pisce koji su ostavili snažan pečat ne samo u književnosti već i političkoj klimi vremena. Pekićeva podsticajna misao bavi se autoritarnim i totalitarnim ideologijama pomenutog razdoblja, zalaganjem za vrijednosti sistema otvorenog društva, praveći otklon od nedemokratskih praksi, svođenjem računa zašto možemo govoriti o prednosti demokratije i slobode za sveukupni društveni preporod. U intimnim raspravama on preispituje etičke i političke vrijednosti koje treba da zamijene ideološku matricu diktatura, njihovu totalizujuću idejnu osnovu osmišljenu zarad porobljavanja čovječjeg uma.
Život na ledu može se čitati kao iskrena ispovijest izgnanika koji je prošao iskustvo komunističkog zatvora, tekst je to dobro natopljen istorijom i ironijom, nakon čega je odista postao pisac. Pekić je sazrijevao u građanskom Beogradu. On svira Šopenovu etidu, čita Dostojevskog, obrazovao se u porodici intelektualaca, nespreman da prihvati gušenje slobodnog duha, jer duh je ono što treba da diše slobodno, pa je pobuna protiv jednoumlja, prvo kao tiha sobna šaputanja s istomišljenicima, prerasla u otvoreni bunt mladića, spremnih da podnesu žrtvu za svoja uvjerenja. Ovaj trenutak opredjeljuju dijelom dječji nestašluci i dosadna rutina a dijelom jasan stav koji je odredio dugoročno njegovu biografiju i podstakao njegov spisateljski talenat iskustvima koja se ne mogu naći u pročitanoj lektiri.
Borislav Pekić je bio interesantna ličnost, ne samo po svojim književnim djelima, već i širinom obrazovanja, kontaktima sa zanimljivim ljudima, komunikacijama, putovanjima, promjenama mjesta, ali i aktivnom učešću u političkim previranjima dvadesetog vijeka. On ne podnosi ograničenja. On ne traži povlastice od režima. On podnosi dobro strogi komunistički zatvor. On dobro zna da je svaki ishod nesretan, jer se radi o svršavanju jedne civilizacije čije su početne, osnovne pretpostavke naopake, pa je potrebna promjena samih temelja ove pogrešno ustrojene organizacije života.
Pekićeva priča o svijetu, prije svega prepuna je dramatike, oplođena njegovim stvaralačkim duhom, tračkom nade da se suočavamo sa bolešću koju svaki od nas nosi, u onome što naš razum ne može predvideti: U vijeku napretka i otkrića, u vijeku humanizma, naša je sigurnost sve manja, naše zebnje sve veće, naša konfuzija sve dublja, naše nemoći sve ubedljivije, piše Borislav Pekić. Uzimajući u obzir masovna ubojstva, sve više uništenih ljudskih života, mir koji postaje sve nedostižniji, a rat mahnitiji, besmisleniji, krvaviji, predočava nam se civilizacija strepnje, drhtanja pred mogućim katastrofama, sve bezrazložnijim povodima da poništavamo, ubijamo, ponižavamo. U onome što možemo zamisliti i humanistički osvijetliti našim razumom, možda postoji šansa za preživljavanje, ne kao izlječenje od bjesnoće koja rađa bolest, nego pokušaj očuvanja zdravlja kroz mentalnu vježbu za ozdravljenje.
Pekićeva književnost organski je srasla sa njegovom dnevničkom prozom, pisanom od prelomne 1948. godine, po mnogo čemu značajne za građane Beograda, do završnih zapisa iz oktobra 1985. godine. Zanimljiva istorija jednog uzbudljivog života podijeljena je u pet tomova, dnevničkog svjedočanstva, noseći dijelom karakter pisanja njegove esejistike i literature. Moglo bi se tvrditi da su eseji koje je pisac uopšte napisao, razvijanje forme njegovih prethodnih dnevničkih zapisa, koji su služili kao neskriveno polazište za njegov intelektualni dijalog koje se produbljuje sve više i više u njegovom cjelokupnom književnom opusu.
S druge strane Dnevnici oličavaju njegove najintimnije preokupacije, lična interesovanja i izbore iz evropske kulture i šire, sa kojima stupa u dijalog, cjelovita preispitivanja iz kojih je izrasla njegova književnost. Iz dnevnika koji su objavljeni za piščevog života, i iz njegove ostavštine, dolazi prijeteći njegova britka kritička riječ, oštroumne opaske, smisao za filozofsko - teorijska promišljanja. To je žanr koji je piscu služio kao priprema za pisanje, prilika da u punoj koncentraciji raspravi sa samim sobom ideje i teme svojih budućih knjiga, način da u svojoj misaonoj laboratoriji, majeutičkim postpkom izvuče na svjetlost dana činjenice i iskustva koja će biti ugrađena u njegove knjige. U tome se presabiraju njegov obrazovni horizont, političke ideje i egzistencijalna obzorja, kao korintski stubovi njegove literature, važni za njeno unutrašnje preslojavanje i značenja.
Preispitivanjem Dnevnika zajedno s njegovim autorom dobijamo ideje o načinu mišljenja pekićevskom, kada i kako je dobijao inspiraciju za svoja romaneskna ostvarenja, likove, karaktere, kompoziciju i zaplete, te kako teče njegovo pripovjedačko umjeće pričanja priče. Kod Pekića tu se nalazi veliko skladište ideja, memorija, rezervoar iz koga se crpu najvitalniji sokovi imaginacije. To je slika jednog života, data do najsitnijih detalja, osmišljivanje prohujalog vremena njegovim prezentovanjem u sadašnjosti kao najvažniji izvor ideja i literarne građe, da bi se provjerilo ono što se istinski proživljavalo, otkrićima koja utiču na tako visoku postignutu uvjerljivost književnog svijeta. Zahvaljujući dnevnicima u prilici smo da se neposrednije upoznamo sa piščevom tehnikom pisanja, načinom mišljenja i oblikovanja teksta, dopremo do tačke gdje se rađala uvjerljivost ispričanog svijeta, sve do ispisivanja Godina koje su pojeli skakavci, vrsno sadržanog u dnevničkom pisanju i mišljenju. Čitave tomove dnevničke zaostavštine, možemo uzeti kao testamentarno svjedočanstvo u kome se oživljavaju problemi epohe, razmišlja i raspravlja, stupa u dijalog, istovremeno tu pronalazimo istoriju nastanka pojedinih piščevih knjiga. U prvom redu obimne knjige U traganju za zlatnim runom (1997-2007) ili Rađanje Atlantide (1996), jer to jeste temeljni nacrt u autentičnim zapisima kakvi ne postoje u toj formi u istoriji južnoslovenske književnosti. U toj šemi optimalno se objašnjavaju načela poetičkog konstruisanja priče, tematska složenost romana i epske razmjere, te lirska mjesta njegovog rafiniranog stila pisanja, objašnjavaju osnovne ideje i intencije teksta, nudi razumijevanje koje je teško, tako nedvosmisleno i produbljeno, dobiti na drugi način.
Na drugoj strani Život na ledu I-V u kome je dat temelj Pekićevog stvaralaštva usko je povezan sa moralom, ali ne kao muzejskim eksponatom već konstantom njegovog modusa rasuđivanja. Usudio bih se reći ako se o moralu ne bi moglo govoriti ne vidim o čemu bi se uopšte govorilo, izgovorio je Borislav Pekić. Misao o moralu je Arijadnina nit, predvoditelj kroz mračne lavirinte istorije, osjećaj za pravdu utkan u mitsku povijest čovječanstva, ujedno to je i otrežnjujući humor, ironijska osa pripovijedanja koji doprinose zajedno humanizirajućoj misiji književnosti. Takođe, eruditnost i elokvencija ovog polihistora, njegov heuristični pristup književnosti tematski i žanrovski raznovrstan, izazov je kritičarima kojima tek predstoji ozbiljnije zanimanje da bi se pažljivo uronilo u beskrajni okean pekićevskog svijeta. Na tom putu čitalačke avanture i kritičarske invencije, petotomno izdanje njegovih Dnevnika jeste dragocjeno štivo za rasvjetljavanje njegovih najdubljih poruka, ispitivanje predistorije rukopisa u nastajanju kako bi djelo ovog velikana pronašlo nove generacije čitalaca.
Život na ledu ispisan rukom jednog istinskog intelektualca je dokaz njegovog moralnog shvatanja proisteklog iz etike dužnosti, moralne i građanske obaveze da svijet u kome živimo učini boljim nego što jeste, ukazom na mračnu stranu istorije u kojoj nastaje zlo. U prvom tomu Dnevnika opisujući patnje uhapšenika i prve dane na slobodi do ogromnog spiska fascinantne literature koju je izučavao, a koja čini srž njegovih opservacija o demokratskoj društvenoj reformi, te rafiniranim idejama o značenju umjetnosti i kulture.
Kroz skoro 3.000 strana dnevnika mi možemo pratiti piščeve intelektualne uzore, iz sfere književnosti, filozofije, politike, antropologije, istorije kulture, koji su podsticali njegovu uobrazilju, do konkretnih događaja važnih za njegovu biografiju. Zapisi o prijateljima, životnim nedaćama, porodičnom životu u Beogradu i Londonu, prvim ljubavima i izdajstvima, razočarenjima u kojima se odvijao piščev život. Polemišući sa krupnim ideološkim planovima, pisac nikad u svojim komentarima ne isključuje lični plan, što njegovoj prozi daje notu iskrenosti i vjerodostojnosti, tako da nam njegov rad postaje jasniji, osvijetljen iz neobičnih uglova promatranja. Život na ledu dobrim dijelom je posvećen nastanku njegovih objavljenih književnih djela, ali i ostaje važan kao nacrt djela koje pisac, zbog prerane smtri, nije uspio da napiše: Govorim bez rezerve sve što mislim o svemu. Zato što je pobijedio cenzuru, uvidom u strah u sebi, postao je slobodan, a mi dobili priliku da zavirimo u intimu jednog od najvećih pisaca naše književnosti.
Život na ledu omogućava nam da otškrinemo vrata naše kulturne i društvene prošlosti, osim toga idealno je štivo za svakog ko želi da rentgenskim zrakom ispita unutrašnje slojeve Pekićeve literature, savlada enigme, dospijevajući u njeno vrelo istine, jezgro u kome se začinje ono što možemo smatrati jedno po svemu neponovljivo iskustvo življenja kroz traganje da se definiše iskustvo pisanja. Poetika slobode, tako bitna za piščevo poetičko i političko načelo, i smisao postajanja, eksperimentisanje je i poigravanje, pre-ispitivanje svih mitova i simbola naše civilizacije. Na djela koja smo nekad čitali baca se novi snop svjetlosti, istraživačima nudi bogatstvo ideja i pojmova, rasvjetljava odnos između utopije, mita i istorije, kakav se ne može zamisliti uopšte, bez isčitavanja i poznavanja ovih petotomnih dnevničkih spisa.
Život na ledu su dnevničke bjeleške iz pera jednog od naših najobrazovanijih pisaca, ispisane u parodijsko - ironijskom maniru čovjeka sa uzbudljivom biografijom i ogromnim čitalačkim potencijalom koji ovu prozu podiže na najvišu kulturnu razinu. Dnevnici liče na novu književnu formu u kojoj su objedinjene raznovrsne stvari, činjenice i dokumenta, citati i komentari, marginalije i izvrsna moralika, svijest o nastajanju pojedinih djela, građi i postupcima, iz sata u sat, njemu svojstvenom upornošću koja se uvodi u tekstualni zapis: Dnevnik vodim sa više ili manje savesnosti od detinjstva, saopštava nam Pekić, ostavljajći trag o nastanku literature i literaturi kao svjedoku nastanka i nestanka života, povezujući na ovaj način mišljenje i pjevanje, život i literaturu. Pisac nas iznova upoznaje da je smisao dnevnika da opiše skrivene strane u događajima, osvijetli ličnosti, iskaže i odbrani vlastite ideje. Dnevnik je moćno sredstvo u odbrani sopstvenog svjetonazora, uvjerenja, apologija je sopstvenih istina, osuda i zabluda, direktno sučeljavanje sa životom. Na ovaj način Pekić povisuje značaj dnevnika ne samo u njegovoj ispovjednoj ulozi, već u funkciji razumijevanja svijeta kroz optiku ličnog sagledavanja u kome se iznova potvrđuje njegov vanvremeni značaj, stvara suma ideja, iskustava, sinteza kojom se objašnjavaju složeni fenomeni postojanja.
(Nastavak naredne subote)
Bonus video:
