INTERVJU Džon Sevidž: Krajnje osvajanje je veliko pitanje našeg svijeta danas

Od Vijetnama i Kambodže do savremenog svijeta kojim diriguju borbe za kontrolu i moć, filmovi u kojima je igrao čuveni glumac Džon Sevidž decenijama svjedoče o ljudima uhvaćenim u prelomnim istorijskim trenucima. Glumac kojeg pamtimo iz filmova kao što su “Kosa”, “Lovac na jelene” i “Salvador” u ekskluzivnom intervjuu za “Vijesti” govori o ratovima, strahu, zloupotrebi moći, zagađenju, ali i o tome može li pojedinac išta učiniti protiv sistema koji je veći od njega.

Sevidž je tokom više od šest decenija svoje raskošne karijere igrao u filmovima koji su postali dio kulturnog i društvenog nasljeđa i pamćenja, a teme rata, nasilja i posljedica svega toga, često su se preplitale i sa njegovim filmskim i ličnim interesovanjima.

“Svijet danas vidim kao mjesto koje polako postaje sve više kontrolisano, vidim ga kao prostor za borbu za kontrolu i moć”, ističe on na početku.

Prema njegovom mišljenju, istorija čovječanstva je u velikoj mjeri priča o borbi za vlast i moć - nekada se ratovalo za teritoriju i kraljevstva, danas za kontrolu nad resursima, ljudima i prostorima...

“Oduvijek je postojala borba između nastojanja da se kroz obrazovanje, ulaganja u razvoj i unapređenje područja pogođena siromaštvom stvori veća stabilnost društva, i, sa druge strane, zloupotrebe moći koja stvara još više zanemarivanja i siromaštva. Rat je jedan od tih oblika zloupotrebe moći... Jednostavno, sve se svodi na moć. To krajnje osvajanje je veliko pitanje našeg svijeta danas, iako ono seže vjekovima unazad, po principu - stvaramo sopstveno kraljevstvo i uništavamo tuđe”, priča Sevidž za “Vijesti”.

Intervju je upriličen u okviru 39. izdanja Filmskog festivala Herceg Novi nakon što je Sevidž u nedjelju veče predstavio autorizovanu biografiju “Savage Life and Art: Inside the Cinema Legends -The Deer Hunter, Hair, and Salvador Logline”, autora Nemanje Sarača.

Na pitanje “Vijesti” kakvu ulogu ima novac u toj igri za prevlast i moć, Sevidž smatra da novac i nije neki faktor, već sposobnost kontrole.

“Ipak je to moć. Kad pogledate malo bolje, novac je svuda drugačiji i bogatstvo je drugačije. Ono se stvara godinama tako što ljudi ulažu u ono što smatraju vrijednim kako bi stvorili veću moć vlasništva, bilo da je riječ o zemlji, nakitu ili bilo kojim drugim resursima. Pogledajte samo mjesta poput Kine ili čak Rusije. Vidjećete kako je vlast uspostavila kontrolu nad stvarima koje je jednostavno prisvojila zahvaljujući svojoj moći. Bilo da je riječ o muzejima i eksponatima u njima ili nečemu drugom, mnoge od tih stvari imaju enormnu vrijednost... Dakle, oni su prisvojili tu vrijednost. Tako preuzimaju i vrijednost zemlje, a onda preuzimaju i kontrolu nad ljudima”, smatra glumac.

Sevidž otvoreno i glasno govori o svim tim pitanjima čovječanstva, ali je svjestan da mnoge te stvari pojedinci, bez obzira na sopstvene pozicije, izbjegavaju. Sa druge strane, kaže, veliki broj ljudi zapravo i nema mogućnost izbora.

“Pitanje je ravnoteže i odluke da li želimo da nastavimo da se s tim nosimo kada smo obrazovani i svjesni svega toga. Mnogo ljudi nema izbora. Imaš moć. Oni ti kažu šta da radiš. I to je sve što dobijaš. Ako ih dovedeš u pitanje ili preispituješ njihove odluke i poteze, čak i umireš. Oni su svjesni da su jaki i moćni i to koriste na jedan vrlo podmukao način. Oni su samo veliki biznismeni”, konstatuje Sevidž.

Rat, političko nasilje i posljedice različitih lomova obilježili su neke od najvažnijih filmova u kojima je igrao. Najpoznatiji je možda kao Klod u filmu “Kosa” Miloša Formana gdje predstavlja mladića koji dolazi u Njujork prije odlaska u rat u Vijetnamu i kroz susret sa hipi pokretom počinje da preispituje ono što mu društvo predstavlja kao dužnost. U “Polju smrti” on je novinar koji svjedoči posljedicama političkog nasilja, a u “Hotelu Ruanda” pojedinac koji pokušava da djeluje kada institucije zakažu, dok “Lovac na jelene” govori o tome šta rat uradi ljudima koji su u njega otišli.

Na pitanje “Vijesti” mogu li obični, “mali ljudi” danas, kroz različite pokrete i akcije, da se suprotstave zloupotrebi moći, ratovima i nepravdi, Sevidž kaže da je problem upravo u tome što se strah neprestano proizvodi i tako pogoršava situaciju.

“Strah čini stvari gorim. Neprestano ih pogoršava. (Zlo)upotreba moći proizvodi samo još više straha. Sve to postoji iz nekog razloga, poput kontrole nad naftom... Još u 19. vijeku, engleski ljekari su ukazivali na posljedice korišćenja uglja. Ubijali su žene i djecu tako što su stotine njih stavljali da rade u malom prostoru, pored fabrike, upravo tamo gdje se stvarala toplota sagorijevanjem uglja. Dim je ulazio u njihove živote, ugalj je izazivao bolesti i ljudi su umirali. Šta se dalje desilo? Samo su ih udaljili jedne od drugih, a zagađenje je i dalje odlazilo u vazduh i stvaralo probleme. Isto je sa naftom i sa drugim oblicima zagađenja u našem svijetu, u našoj hrani. Ti moćni ljudi koji kontrolišu stvari ne dozvoljavaju običnim ljudima da zaista razumiju šta se događa”, navodi Sevidž.

Od industrijskog zagađenja i fosilnih goriva Sevidž dalje referiše i na plastiku i mikroplastiku, kao još jedan od načina na koji ekonomski interesi, prema njegovom mišljenju, oblikuju izbore koji se nude ljudima.

“Postoji flaširana voda u staklenim bocama, ali, znate, novac je u plastičnim bocama. Tako su naša tijela na različite načine ispunjena mikroplastikom koja oštećuje unutrašnjost naših vena, zajedno sa drugim zagađivačima”, navodi on.

Ipak, na pitanje osjeća li kao javna ličnost odgovornost da govori o svim ovim temama, Sevidž ističe da to nije neka posebna misija, već lična odgovornost.

“To nije moja obaveza niti odgovornost, to su sve stvari koje me lično dotiču i povređuju”, kratko kaže i tako možda i najbolje objašnjava sopstveni odnos prema društvu i svijetu.

Kao gost festivala u Herceg Novom, Sevidž je pogledao film “Dom” Marijane Janković koji je, van takmičarske kategorije, otvorio filmski program na Kanli kuli. Glumac nije krio snažne utiske koje je ponio sa projekcije, o čemu je govorio i tokom promocije knjige, ali i ponovo tokom razgovora za “Vijesti”.

“Film ima segmenta zlostavljanja, govori o teškoćama koje nastaju zbog borbe unutar porodice, bijesa i svega ostalog. A djevojčica koja je odrastala kroz sve to, postajala je sve svjesnija... Ona je uspjela da prođe kroz to. Nije mogla da promijeni tok stvari niti da ih zaustavi, ali je voljela svoju porodicu uprkos svim nedaćama. I izrasla je u ženu punu razumijevanja. Ne mogu to svi da urade i podnesu. Ali film nam je to pokazao i povjerovao sam mu. Ono što je još upečatljivije jeste što je žena koja ga je režirala bila zapravo ta djevojčica/žena iz te priče. Ona je napisala film inspirisana svojim odrastanjem, režirala ga je i sve je veoma dobro uradila. Na kraju filma shvatite poentu i to je velika stvar”, ocijenio je Sevidž.

Zbog takvog pristupa je njegovu karijeru teško svesti samo na velike filmove i velike uloge, jer pored svega toga, Sevidž u sebi nosi mnogo više od kinematografije, a kamoli od Holivuda. Uz njegovo stvaralaštvo neodvojivo ide i interesovanje za ljude, njihove izazove, izbore, rezultate... I bez obzira na dugu i bogatu višedecenijsku karijeru, Sevidž i dalje radi. Njegov najnoviji projekat je “Counterfeit Kids”. Na pitanje da li danas i kako bira uloge, daje iznenađujuće jednostavan odgovor.

“Obično mi kažu šta da igram ili me pozovu, predlože mi...”, iskreno navodi i dodaje da posljednjih godina, stvari ipak nisu uvijek jednostavne. Finansijske okolnosti često mijenjaju planove, pa se projekti odlažu ili potpuno nestaju.

“Mnogo stvari za koje sam mislio da ću ih raditi bilo je pogođeno finansijskim nepovoljnostima, možda mnogo više nego što su ljudi shvatali. Obećanja nisu mogla biti ispunjena... I to je šteta. No, svijet filmskih finansija je, u određenoj mjeri, ipak čisto kockanje. Čak i ogromne produkcije koje se planiraju sa budžetima od po 600 miliona dolara ulaze u složene konstrukcije u kojima se unaprijed računa na gubitke i poreske olakšice. Dakle, film će biti akcija ili nasilje ili nešto treće... Takvi filmovi ljudima koji su uložili novac donesu mnogo novca nazad”, priča on.

Bez obzira na to koliko je filmska industrija postala biznis, Sevidž i dalje vjeruje u ono zbog čega film postoji, a to je priča, priča koja ima sposobnost da promijeni nečiji život, kao što su to radili i njegovi filmovi. Kroz njegovu karijeru te priče su često bile o ljudima koji pokušavaju da sačuvaju sebe onda kada velike sile odlučuju o njihovim životima. Zato i danas, govoreći o moći, ratu, strahu i novcu, Sevidž zapravo ostaje u istom prostoru u kojem je proveo najveći dio karijere, u prostoru priče o čovjeku i njegovoj borbi da ne postane samo dio nečijeg sistema.

O radu na filmu “Kosa”: Inspirisani slobodom koju nam je Forman dao

U biografiji Džona Sevidža koju potpisuje Nemanja Sarač, čitalac stiče uvid u šest decenija holivudskih trijumfa i iskušenja, ali i u lične priče, anegdote, izazove... Glumac je priznao da ga je posebno oduševilo to što je knjiga plod ljubavi koju autor ima spram filma, a onda se u nastavku promocije knjige u dvorištu Kuće nobelovca Iva Andrić, prisjetio i svojih početaka.

Neminovno je bilo krenuti od “Kose”. Sevidž kaže da je bilo sjajno raditi sa mladom ekipom i rediteljem kakav je Miloš Forman koji je želio da baš on igra u tom filmu. Sevidž je otkrio da je prethodno gledao mjuzikl i da je mislio da je film ograničen, ali se onda ispostavilo suprotno...

“I na kraju smo se mnogo zabavljali snimajući taj film. A tek muzika, spoj melodije i riječi... Sve! Strast koju smo dijelili je bila zaista nevjerovatna. Bili smo inspirisani slobodom koju nam je Forman dao, jer nam nije postavljao nikakve granice”, otkrio je glumac.

Referišući na temu filma, govorio je i o vlastitom djetinjstvu ističući da su njegovi roditelji bili konzervativni republikanci, kao i mnogi u to vrijeme.

“Kada sam imao četiri godine odveli su me u Vašington i nije mi bilo jasno šta se tamo dešava. Ispostavilo se da se gomila ljudi tamo skupila kako bi protestovali - i to protiv rata! Mada, zvaničnici su to nazivali konfliktom u Koreji. Moji roditelji se nisu slagali s tim ratom jer su već za sobom imali dva sjvetska rata. Tek kada se desio Vijetnam, sjetio sam se tog protesta u Vašingtonu. Kada je sve to u Vijetnamu počelo ljudi su bili mobilisani i nisu imali izbora. Samo bi neko došao i rekao: ‘Ideš u rat’; 'I ti ideš', 'Ideš'... Bilo mi je drago kad sam vidio da su mladi ljudi zapravo počeli da se bore protiv tog suludog rata”, ispričao je Sevidž.

Priznao je i da se katkad plaši za svoju djecu i potomke i da iz tog osjećanja pokušava da uradi što više može za svoju zajednicu, što preporučuje i svima.

“Ja sam se uvijek time vodio. Mnogo sam uradio za ljude i, iako sam star, i dalje radim na tome”, naveo je Sevidž.

Uzbudljivo i opasno snimanje “Lovca na jelene”

Kultnim filmom smatra se i “Lovac na jelene” Majkla Čimina kojeg se Sevidž takođe prisjetio opisujući ga kao uzbudljiv i opasan proces snimanja.

“Nekoliko puta smo izbjegli teške povrede, bilo je različitih incidenata, naročito kada smo snimali na rijeci Kvaj. Bilo je trenutaka tokom snimanja kad je trebalo izvući živu glavu... Kada snimate tako opasne scene ne smijete ništa da uzimate zdravo za gotovo. A ja sam ih snimao: razne automobilske nesreće, scene sa motorima, helikopterima, konjima, jednom zamalo nisam slomio vrat, ali evo me, i dalje radim i držim se”, ispričao je Sevidž.

Sevidž: “Volio bih da idem samo na ovakve festivale”

Čuveni glumac nije krio oduševljenje atmosferom i ambijentom Filmskog festivala u Herceg Novom.

“Volio bih kada bih mogao da idem samo na ovakve festivale. Dosta je više Holivuda i zato valja znati da možete negdje vidjeti i autorske filmove, a ne samo one koje gledaju klinci u Americi, a svode se na sudare automobila. Potrebno je da se oslonimo na jake priče, poput filma “Dom””, poručio je Sevidž.