Šta nakon smijeha?

U pružanju otpora kroz proteste progresivnom progresu neoliberalnog poretka, demonstranti kombinuju gnijev i humor: kad bukne eksplozija bijesa iskaljena na javnom dobru, znak je da sarkazam i lov na predstavnike vlasti i njihove javne blamaže, u kojima nisu ništa do samokarikatura, potražuju konkretniju reakciju.

Kritika evropskih lidera u ruhu tehnokrata vrlo je problematična iz razloga što su birokratski bezlični i administrativno apstraktni; Tramp je ujedno kralj i dvorska luda (što jeste vrhunac moći), Putin je, pak, postkomunistički hladni lider koji deklamaciju istoriju zemlje koristi kako bi dodatno distancirao svoju figuru od javnog mnjenja; često, zato, komentari idu u smjeru da je njegova psihologija nedokučiva, odveć jednostavna i operativna pa joj je analizom nemoguće pristupiti. Međutim: kao lider, i on pati od očite megalomanije, njegov ideal-ego se projektuje sa slikom koju je eksternalizovao i nastoji da je ispuni veliki Drugi, kod kojeg je ‘naša’ želja, svejedno koju poziciju subjekt ($) pokrivao. Štaviše, oni sa viškom moći više robuju mnjenju javnosti, koje se formira na vatimovskoj ‘slaboj misli’.

Teško je ne pronaći tragično i komično kad Putin javno veliča carsku Rusiju, poredeći sadašnji istorijski trenutak sa testom naroda koji treba da pokaže odvažnost i spremnost, jer da ima opozicionih medija, neki novinar bi mogao naivno da postavi pitanje: ‘denacifikacija’ Ukrajine, zapljena žitarica i podizanje njihove cijene, odgovor Evropi na cancel culture i prijateljstvo sa Trampom, jesu nastavak imperijalističke politike drugim sredstvima? Međutim, u tome i jeste realnost postmodernističke ere, što Regana ili glumca reklama, mlađeg Buša čiji smo profil mogli upoznati zahvaljujući Oliveru Stounu, može nastaviti samo Tramp - rijaliti men, biznismen sa vokabularom bahatog lokalnog kabadahije, koji, gubeći izbore za Kongres, ukoliko je tačna informacija, od potpuno pogubljenog Netanjahua dobija savjet da baci nuklearnu bombu na Iran. Tragedija ovog vremena je u tome što je ono suštinski komično na košmaran način.

U V Seminaru, Formacije nesvjesnog, Lakan posebno interesovanje pokazuje za Frojdovu šalu (Witz), tako za njega šala nije samo igra riječi koju su, sjetimo se, majstorski koristili dadaisti, već u presudno ozbiljnim momentima ona može da izgovori ono što je potisnuto i cenzurisano. No, sada dolazi do obrta, pa se upravo šalama na račun velikih tragedija, njihovom upotrebom bez ikakve cenzure, upravo iskazuje višak-užitka (plus-de-jouir) u moći: gospodar (S1) može da govori šta hoće, naprosto, njegova pozicija mu omogućava da uživa-u-govoru (la jouissance de la parole), da proizvodi ‘lalangue’ ili izgovara krajnje besmislice. S tim nas je, inače, kao globalni svijet upoznao mlađi Buš, a njegov nasljednik, koji je ekstremnija varijanta, svakako je Tramp: on ponižava, vrijeđa, nastoji političkog oponenta redukovati na objekt otpada (subject - abjekt). Da, njegove pristalice uživaju (jouissance), jer tako to čini vođa prve sile - globalizam je u njenom znaku, pop-kultura je penetrirala u politiku, zašto bi retorika bila drukčija od one koju imamo u akcionim filmovima, kad agenti, bez značke, izbačeni iz stanice jer su radili na svoju ruku, spasavaju Ameriku i baš tada se koriste - humorom, patetikom i molitvom, dokučujući sastav subjekta tog konzumerističkog kontinenta.

Istočne totalitarne vlasti svakako da i dalje investiraju u, prije svega, pojavnost: Partija u Kini ili svečani ulazak Putina u glavnu salu Kremlja: u tome treba prepoznati krajnju predstavu za narod, vrhunac inscenacije moći, nešto što je više od politike s obzirom na to da je cijela nacija imerzovana, da je njoj upućena poruka jer su oni publika (veliki Drugi), i adresa prema kojoj se poruka šalje. Dakle: nema viška ili objekta malo a, naprotiv, sve je sterilno, režija poništava spontanost, za razliku od zapadnog pristupa koji nastoji biti - ležeran i frendli, poput modernog šefa koji s nama zbija čak masne viceve, ali nas brzo potom podsjeća: ok, sad se posao mora završiti. Tu leži prikrivena opasnost: šef može čak komotno da se glasno olakša, kretenski iscereka i upotrebi seksistički izraz, međutim, to ne znači da on ne ostaje figura šefa, onog koji u firmi jeste S1 i S2, ili: on je koordinator, i znanje koje zna uvijek već više, samim tim nikada se ne dovodi u pitanje. Klasični autoritet je ukidao ‘odnos’ ili kolegijalnost, stavljajući akcenat samo na rad, dok sa šefom šaljivdžijom rad treba dodatno da nas motiviše, inspiriše, što će reći našim pristankom eksploatiše, budući da posao nije samo zadatak, on traži našu ličnost, inovativnost, samoinicijativni iskorak čak u pravcu da se pokažemo na više unakrsnih nivoa - ako radite kao profesor, postoje načini da svoj predmet učinite zanimljivim, da ga približite tako što ćete ga staviti u sadašnji kontekst i upotrebiti vic kako biste, na primjer, približili na drukčiji način Lakanovo poimanje gospodara, pa možete reći otprilike sljedeće: humor je trenutak u kojem gospodar prestaje da bude gospodar vlastite ozbiljnosti.

U jednom od prethodnih tekstova pisali smo o tome kako emisije u kojima se za predmet podsmijeha uzima sam sistem vlasti publici nude ventil, odušak, osjećaj slobode da se makar privatno mogu izrugati na račun onih koji upravljaju našim sudbinama. Međutim, poenta je u tome da ono čemu se smijemo jeste ništa drugo do u potpunosti nam kreiran sadržaj života iz čijih kasnokapitalističkih koordinata ne možemo da se izvučemo.

Žerar Ženet u knjizi “Figure V” podsjeća na Kantovu definiciju komičnog kao afekta koji nastaje iz iznenadnog preobražaja napetog iščekivanja u ništa. Do potpune promjene dolazi onda kad je jedina izvjesnost ništa, i doista se to neizbježno ništa ostvaruje. Kontinuitet takvog neponištivog ništenja stvari, očekivanja, nadanja, proizvodi društvo za koje je dopustivo reći kako je u osnovi nihilističko, inertno i ravnodušno. Ipak, pobuna u cijeloj Evropi signalizira da su propagandističke i ideološke stvari ‘politička roba’ koja se više ne može prodati: u odnosu na - trgovinu uticajem, eroziju ekonomije, slamanje životnog standarda, pritisak inflacije koji zahtijeva takozvano ‘stezanje kaiša’, kao realnost u odnosu na prozaičnost populizma nalazi odgovor u izuzetno radikalizovanom pružanju otpora, utoliko više što se demonstranti oglušuju čak i o prijeteće zakonske i novčane kazne. Naprosto, vlasti znaju šta čine, i baš to i čine (da ovdje iskoristimo Sloterdijka u drugom pravcu).

Jezgrovita je definicija Alena Badjua kad kaže - “Zapad, kapitaloparlamentarizam, najbolji od svih svetova” (O mračnom slomu - pravo, država, politika). Ovdje, dakle, imamo cinizam koji sa filozofskom preciznošću pokazuje kakav je, u stvari, taj izvikani zapadni svijet koji, pošto ga privedemo demistifikaciji od diskurzivne demagogije, ne daje ništa osim primamljivih modela ropstva. Zar nismo čuli Makrona koji kaže kako dijeli bol sa Francuzima, ali ne razumije kako onakve scene mogu da priređuju Francuskoj, iako je pitanje kako njegova vlast može da dovede Francuze do eksplozije bijesa, što je posljedica nedostatka i najmanje komunikacije između onih koji sprovode i onih koji trpe hirove vlasti.

Jer: to što je Evropa u Americi imala prvog saveznika i bespogovorno ispunjavala svaki njen prohtjev, ispostavlja se kao - korporativistička politika elitne manjine koja je vlast stavila u službu ogromnog privatnog kapitala.