Ljepota pred kojom padaju zakoni: Ženski likovi u Gorskom vijencu - književna i društvena perspektiva (2.)

(Nastavak od prošle subote)

Putopisac Johan Georg Kol u knjizi Putovanje u Crnu Goru piše o Crnogorki koju je vidio na Cetinju, koja učestvuje u bitkama. Lik upečatljive heroine Ljubice Radunove koja se upoređuje sa sivim sokolom, opis je kojim se žensko biće dovodi u vezu sa muškim principom, zbog čega joj pripadaju sve pohvale i priznanja. Ona treba da je beskompromisna u odbrani domaćeg ognjišta i zajedno sa mužem, našavši se u bezizlaznoj situaciji, opkoljena od nadmoćnijeg neprijatelja životom brani svoje gnijezdo kao soko sivi. Njeno ratničko požrtvovanje je podvig kojim se osvješćuje i oplemenjuje, ona postaje bolja i poštovanija u očima kolektiviteta.

U suštini Njegoš daje upečatljivu galeriju ženskih likova iz vizure muške psihologije. Među tim likovima važno mjesto zauzimaju snaha Mandušića Vuka, odnosno snaha Milonjića bana, suprotstavljene u svijesti junaka kao naratora i posrednog izvjestioca. Njegovi dvostruki aršini vidno su naglašeni kada govori o Anđeliji u budnom stanju - svjestan etičke homogenosti zajednice, te snahi Milonjićevoj u snu što svjedoči o unutrašnjoj dihotomiji, rascjepu u pogledu vrednovanja principa ženskosti kao zabranjene zone, i predanog rada na stalnom reafirmisanju ratničkih vrijednosti. Veza između onog potisnutog, svega što asocira na zadovoljenje puti i osjećanja je strogo omeđena u Crnoj Gori, zemlji klasičnih muškaraca, pa je po mnogo čemu žena opasna, osim kad je pod kontrolom supruga - razumnog gospodara. Za razliku od drugih književnih likova, u Gorskom vijencu, izraziti junak Vuk Mandušić posjeduje i osjećajnu komponentu, a nju ispoljava u snovima, onda kada popusti cenzura svjesnog ponašnja. U svakodnevnom životu, žene koje s namjerom pređu granice određene patrijarhalnim modelom kulture surovo se kažnjavaju, svrstavaju u red pomamljenica - đavolica koje opsijedaju demonske sile: Bješe mi se snaha pomamila/ Bez putah je ništa održati/… Te ja uzmi trostruku kandžiju/ uženi joj meso u košulju/ vrag uteče nekud bez obzira/ a ozdravi snaha Anđelija. Naravno, treba imati u vidu da je slučaj sa bolesnom snahom zapravo metaforički govor o promjeni vjere prađedovske, argumentacija koja treba da pojačava pregovoračke kapacitete crnogorske strane sa domaćim Turcima i sugeriše implicite da se unutrašnji spor ne može riješiti, diplomatskim načinom i dijalogom, izuzev nasilnim sredstvima. U tom kontekstu muška dominacija, zasnovana na habitusu, sistemu prenosivih vrijednosti, kako o tome piše Burdije, uzma se kao prirodna. Ipak, ostaje utisak da je Njegoš želio takođe, da vjerodostojno prikaže kaznenu politku primijenjenu na Anđeliji koju je preuzeo iz tradicije uvriježenih narodnih običaja. Ta pomamljena snaha, je pod uticajem vraga, satanskih vradžbina i mađija, izgubila moć racionalnog rasuđivanja, a njeno intelektualno biće srozano do najnižeg stadijuma ponašanja. Ona je izgubljena, bezumna, jer njoj suštinski nedostaje mudrost koja se ne može naći pod uticajem opskurnih sila.

Ni poslije čitanja Misla i bdenija, dakle religijskim metodama, vrag ne popušta, te je Vuk Mandušić preuzeo da sam izvrši odgovarajući medicinski tretman. On uzima trostruku kandžiju, užene joj meso u košulju i ozdravi nesrećna snaha Anđelija. Stalni ratovi i neprekidno prisustvo osvajača uzdizali su s jedne strane herojsku etiku, a s druge brutalnost u odnosu prema svima onima koji iz bilo kog razloga odustaju od proklamovanih propisa. Muškarac, u ovom slučaju svekar, a ne muž, preuzima ulogu vasitavanja samovoljne prestupnice, jer se smatra da je njena bolest vražja stvar, izlječiva batinanjem.

Mandušić smatra da on zapravo ne tuče to jadno žensko čeljade, nad kojim ima suverenu moć, već izgoni kao samoovlašćeni egzorcista zle duhove, čime je zapravo ozdravljuje. Individualni i kolektivni identitet su nerazdjeljivo povezani, samo lična hrabrost može žensko biće, i njena uloga u porodičnom životu da je uzdigne do kolektivnog ideala. Opasan presedan u tradicionalnom kulturnom modelu, kada se ona ne povinjava volji muškarca u njegovoj svijesti rađa sumnju o dejstvu demona, i potrebu da se disciplinuje i preobrazi, ne jednostrukom, već kao što čitamo u tekstu trostrukom kandžijom. Pritom, nemamo izvještaj o bilo kakvoj reakciji bolesnice, osim sugestiju datu implicite, da ona prihvata presudu muškarca kao višeg i nadređenog stvorenja.

Osim toga, teško je zamisliv primjer pomamljenog - obuzetog nečastivim silom lika muškarca. To implicite upućuje samo na žensko biće koje zahtijeva opravdano primjenu drastične funkcije. Kazna za prestupnicu nije dobrovoljna.

Žena nije kriva ni pravno ni moralno. Ona postaje žrtva predrasuda patrijarhalne kulture, drakonskog načina ophođenja sa ženama, ukoliko je nekim misterioznim načinom skrenula pažnju zlih duhova, što nailazi na odobravanje širokog auditorijuma.

O ljubavi se u Crnoj Gori kao tabu - temi nikad ne govori javno, jer je sramotno za viteške ratnike da pokažu bilo kakvu osjećajnost ili tjelesnu nježnost u javnom prostoru prema ženi. No takvu duševnu muku stavljen je niko drugi nego Vuk Mandušić, oprobani ljekar u medikamentima i pravoj terapiji za vaspitanje ženskih stvorenja, same snahe Anđelije. Tu veliku i zabranjenu ljubav doživljava samo u snu, svjestan da kada svane dan mora da zaboravi na svoj tragični zanos. Čak ni san o ljubavi ne smije se ispričati, a kamoli da se na bilo koji način objelodani ljubavna strast i osjećanje. Ljubavni eros može da postoji, ali samo kao ratnički agon, slava oružja, učešće u borbenim dejstvima, gdje se prepliće sa tanatosom. O osjećanjima se ne smije zboriti javno, već samo o bojevima u kojima su Crnogorci pokazivali herojsku odlučnost poput homerskih junaka stare Helade. No, nježan oprost između najvećeg junaka Troje - Hektora i njegove supruge Andromahe, za Crnogorce onoga doba, bio bi ipak potpuno nerazumljiv. U situaciji kada svi pričaju svoje snove, nadahnute herojskim temama, ili simbolima, vezane za predskazanje odsudne bitke koja slijedi, Mandušić je ostao nijem, svjestan da bi svojim izlivima emocija bio smiješan i izazvao opštu porugu.

U portretisanju junakovog psihološkog profila snažno je naglašena njegova privučenost ženskom ljepotom, s intezitetom koji je i sam pjesnik morao osjećati pišući stihove najljepše ljubavne pjesme slovenskog juga: Noć skuplja vijeka. To je onaj Njegoš koji kaže da smrtan čovjek ne može da i sa samrtnog odra ne pogleda ta prekrasna stvorenja, ide u pozorište u Trstu da se divi čarobnoj igri balerine Flore, izaziva ljubopitstvo ruskih grofica, Mine Karadžić, Lujze Gopčević, knjeginje Meternih i aristokratikinja svuda gdje se kretao evropskim metropolama.

Dubinski način kako se zavodljiva ženska figura reflektuje u svijesti junaka u snu, u času kada popuste stege društvenih očekvanja u pogledu rodnog identiteta i uloga, manifestuje se kao strastveni osjećaj koji nadilazi žeđ za samo platonskim sjedinjenjem ljubavnika. Tada popušta institucionalno zadata koncepcija muškosti i ženskosti, Vuk Mandušić se nalazi u zoni između sna i jave, u kome se vizuelizuje lik idealne žene oličen u konkretnom ženskom obličju. Zato kada ga knez Rogan i knez Janko ispituju, jer on u snu zbori kao na javi i kaže: Ljepša mu je od vile bijele/nema puno osamnaest ljetah/živo mi je srce ponijela, a onda lukavim ispitivačima objašnjava svoj erotski zanos, ali i upozorava na stroge zabrane patrijarhalnog morala, prema kojima se kumstvo sa banom Milonjićem ne smije povrijediti: Rašta druge nema na svijetu. Da nijesam s banom Milonjićem/devetorostruko kumovao/bih mu mladu snahu ugrabio/pa s njom bježâ glavom po svijetu. Osamnaestogodišnja djevojka svojom čarobnom ljepotom živo je srce junaka zarobila, prisiljavajući ga da pomišlja na tradicionalni institut hajdučke otmice žena u Crnoj Gori, u čemu ga sprečava stariji običajni institut kumstva: ne đetinji kukala ti majka/zbilja ti je pamet svu popila, uzvikuju iznenađeni slušaoci Mandušićevog izliva emocija: Al je đavo, ali su mađije/al nešto teže od oboje/kad je viđu đe se smije mlada/svijet mi se oko glave vrti. Zaljubljeni ratnik otkriva da je vidjevši djevojački smijeh koji svjedoči zdravu bujnost mlade žene, doživio vrtoglavicu, stanje u kome se svijet oko glave vrti, neobjašnjivo iskustvo magnetne privlačnosti koje nikad nije opitovao, a koje po svom kvalitetu govori da je djelo neke đavoljske zamke koja omađijava ljudsko srce. U entuzijastičkom raspoloženju junak nastavlja monolog: Tada ona vijenac rasplete/pade kosa do niže pojasa/poče kosu niz prsa češljati/a tankijem glasom naricati …/Tuži mlada za srce ujeda/oči gore živje od plamena/čelo joj je ljepše od mjeseca/i ja plačem kâ malo dijete/Blago Andrij’đe je poginuo/divne li ga oči oplakaše/divna li ga usta ožališe. Kult junaštva jeste ključni elemenat na kome se osniva poželjno ponašanje ratnika. Zatim, naglašavanje stalne spremnosti za borbu, pri čemu nema mjesta lirskom raspoloženju. To čini srž junačke svijesti pojedinca. U takvim okolnostima cjelokupna energija zajednice nužno je koncentrisana oko ideje slobode, kao temeljne društvene vrijednosti.

Slika djevojke koja tuži u mrkloj noći za poginulim đeverom, opis njene prekrasne ljepote urezao se u srce, i vizuelno i akustički. Snaha tuži, nariče, žali mrtvog đevera koga prihvata u novoj porodici kao sestra brata. Opisujući njenu dugu kosu, oči sjajnije od plamena, čelo ljepše od mjeseca, pjesnik se približava svome uzoru iz Biblije. To je Pjesma nad pjesmama, jezički, stilski, terminološki. Čak i njen svekar ban Milonjić zabranio je snahi da po običaju ostriže kosu za mrtvim đeverom. Zbog njene izuzetne fizičke privlačnosti poput Jelene Trojanske zbog koje je izbio rat među grčkim plemenima, snaha u viziji pjesničkoj, zaslužuje da se prekrše običajne norme, da se ne bi narušio njen savršeni fizički izgled. Pred takvom ljepotom padaju zakoni. Zbog takve ljepote se gine. To je onaj tip idealno lijepog - vanvremenog koji je Njegoš opisivao u Noći skupljoj vijeka. To je estetski doživljaj sovršenstva tvorenija, tajanstvenih sila božijih koje se kao nevidljiva energija lijepog pojavljuje u ženskoj ljepoti.To je dokaz da od žene Tvorac ništa ljepše nije sazdao na ovom svijetu.

To je ljepota, ne samo fizička, već metafzička, ono lice ljepote koje nadilazi čulima opažljivi svijet i njegove pojavnosti, i rađa u duši neopisivi estetski doživljaj.

U recepciji vanredne ženske ljepote, žene - vile, Mandušić spaja čujni zvuk njene melanholične tužaljke za mrtvim, njen prekrasni fizički lik i mrtvog junaka ožaljenog na uzvišeni način. Oplakivanje mrtvaca, taj drevni helenski običaj, ukorijenjen u Crnoj Gori, način je da se čuje ženski glas na javnoj sceni, izlazak je na svjetlost dana emocionalnog naboja tužilje, moralni sud o onome ko jeste glavni predmet tragične pjesme. Mlada žena tuži. U srcu vremešnog junaka bude se sokovi života u tom neobjašnjivom spoju živih i mrtvih, vremena i vječnosti, ljudskog i besmrtnosti. Sjetni glas probija opnu vremena, doprinosi sveukupnoj zavodljivosti tužilje, melodijom koja vibrira svojom neponovljivom frekvencijom iz davnina, prija duši kroz melanholični ritam sve - ljudske patnje. U ovoj antologijskoj sceni Gorskog vijenca, stapaju se tužni muzički akordi podneblja, izraz najvišeg oblika žaljenja za poginulim, ženska facijalna ekspresija i mimika lica u doživljaj koji može da poremeti i poludi smrtnika, zavodljiv kao sirene koje su uspijevale da privuku Odisejevu pažnju kod Homera. Na takav prizor ni Vuk Mandušić nije mogao da ostane imun, ne podlegne ovoj neobičnoj sceni sažimanja erosa i tanatosa, pokoleba se za čas u vjeru o smislenosti borbe za slobodu i samožrtvovanje čiji su efekti bitni za herojsku kulturu Crne Gore. Očekivano svjetlost dana gasi Mandušićeve skrivene emocionalne signale, avanturu duše koja u snovima putuje objektu želje, znajući da se o takvim stvarima ne smije izgovoriti ni riječ, ostaje samo trag žalosti koja pečali i onespokojava dušu u trenucima samoće. Na javi ostaje samo obaveza prema otačestvu i etika odgovornosti.

(Nastavak sljedeće subote)