Zaokret prema poeziji

Nego, može li biti da je Hajdeger upravo u nacionalsocijalizmu (Niče bi zasigurno rekao - romantičnom resantimanu uzdignutom na razinu pseudobožanstva, sa sve vagnerijanstvom na čelu jedne ogromne, rekli bismo čak filmske scenografije) htio da prepozna trijumf nad nihilizmom?

55 pregleda 0 komentar(a)
Martin Hajdeger, Foto: Tlp
Martin Hajdeger, Foto: Tlp

Rečeno je da je Hegel umro 1933. Upravo suprotno: on je tada tek počeo da živi.” (Hajdeger)

Pitanje političkog u Hajdegerovom nacističkom angažmanu trebalo bi ili da se uzme kao potpuni odnos filozofa spram jedne tada posve nove ideologije o čovjeku kao volji nacije, ili da se odbaci kao flert, usljed čega je pokušao da odbrani univerzitet i, nakon uvida da je to tehnologija smrti zasnovana na imperijalnoj volji za moć, povukao se u ćutnju, raskrstivši sa javnim životom.

Teško da može biti spora sa stanovištem prema kojem je nacionalsocijalizam bio takođe tehnološki pokret, sa, ipak, tom bitnom razlikom koju pronalazimo u pokušaju da se upravo mitom presvuče taj čisti mašinizam koji je iz njega djelovao. Narativ o nadčovjeku koji se uzdiže kao gospodar (S1) nad modernom tehnikom, savladavajući sve opasnosti koje sa sobom donosi. Prisjetimo se, na primjer (Erik Hobsbaum u knjizi Kraj kulture: kultura i društvo u XX veku o tome uzgred piše), kako je jedan Žan Kokto u zvuku mašine čuo ritam novog stiha.

Međutim, upravo u ovim oskudnim vremenima svjedočimo kako je potpun zaborav bića imanentan krajnjem ostvarenju postmoderne, ili sada napredne tehnologije, algoritamskog upravljanja i vještačke inteligencije. Nego, može li biti da je Hajdeger upravo u nacionalsocijalizmu (Niče bi zasigurno rekao - romantičnom resantimanu uzdignutom na razinu pseudobožanstva, sa sve vagnerijanstvom na čelu jedne ogromne, rekli bismo čak filmske scenografije) htio da prepozna trijumf nad nihilizmom? “Krv i tlo” bili su temelj ili garant razotuđenja od kroz tehniku dolazećeg i sve više u liberalnom kapitalizmu ostvarivog svijeta. Otud, zabluda sa modernošću počiva stricto senso na tome što se upravo ona doživjela kao kraj svih istorijskih zabluda, itd.

Izuzetno je složeno pitanje da li bi Hajdeger uopšte bio zamisliv bez nacističkog angažmana, kao što, svakako, opet je teško pretpostaviti kako bi se zbog te mračne epizode opredijelio na javno pokajanje. U tom smislu pitamo: je li epizoda sa nacizmom, zapravo, bila ono što je njegovoj filozofiji dalo krajnje konkretan čin, temelj i realnost, spasavanje mišljenja od puke spekulacije? Jer, nismo neupoznati sa tim da je postojalo mišljenje prema kojem je Hajdeger nužno “ontički” promašio, da bi ontološki pogodio. Uostalom, u knjizi Bivstvovanje i vrijeme (1927) - imamo pojam odlučnosti (Entschlossenheit), sudbine naroda (Geschick), autentičnosti i prezira prema demokratskoj javnosti (das Man) - koji u sebi sadrže filozofsku strukturu spremnu da se odmah već prelije u autoritativni okvir.

Migel de Beistegui pronicljivo prepoznaje da se, zapravo, nakon propasti nacionalsocijalizma Hajdeger nepovratno povlači, raspoznajući nezaustavljivo nadiranje nihilističke politike. Kao otvoreni preziratelj liberalne demokratije i modernosti bez ukorijenjene misli, i poslije razočaranja u politički angažman, filozof se okreće, pravi, dakle, zaokret prema umjetnosti i poeziji, smatrajući da se vrh umjetničkog iskustva stiče upravo u mišljenju i pjevanju.

No, iz nekog razloga De Beistegi odbija dosljedno pratiti misao i reći: prije ili kasnije, mislilac će se neminovno morati razočarati u svoj politički poduhvat, međutim, nije moguće da se apriorno tog razočaranja ratosilja (pogledajmo na šta je danas ljevica spala, i biće jasno kako je tek pošto se mlada generacija oslobodila starih dogmi, uspjela da podigne ustanak duž Evrope). Prema tome, možda je bliže istini da je Hajdeger u propasti nacizma vidio kraj politike, ili, rečeno na ovaj način: pobjedu one politike koju je smatrao neprijateljem svog filozofskog uloga.

Uglavnom, u osvit nacionalsocijalizma Stanislav Vinaver je uvidio da se nastoji cjelokupna evropska kultura germanizovati. Ovim, dakle, hoćemo da kažemo sljedeće: doista, u samoj njemačkoj misli i volji postoji izuzetno fatalna crta, osjećamo da su više nego opterećeni da preuzmu ulogu iskupitelja evropske misli. Zato se o Hajdegerovom političkom angažmanu govori kao o nečem onto-sudbonosnom za filozofa, tako da je teško možda i pretpostaviti koliko je bio uzdrman nakon što je vidio kako se povlači “pokret” za koji je držao da se može razračunati sa tehničkom dimenzijom modernog nihilističkog svijeta.

Strašna opasnost dolazi uvijek već kad se mišljenje, bilo filozofa ili pjesnika, putem politike pokuša realizovati kao realnost. Jer politika i jeste tu da pripremi teren za postavljenje one realnosti koja dolazi iz mješavine mita, epskog, herojskog i autentičnog, dok mišljenje sebe uozbiljuje tek kad se kroz taj proces postvari.

Poziv i odgovornost

“Hajdeger je odgovorio na poziv, ali nikada nije odgovorio za njega (nije preuzeo odgovornost). Povukao je ruku pred zahtjevom koji mu je uputio tehnologizovani poziv, ne zapitavši se da li je to Sopstvo koje se tog dana javilo na telefon već bilo zaposjednuto toksičnom invazijom Drugog, niti gdje se uopšte taj poziv odigrao. Čak i tamo gdje ga je stavio na vječno čekanje (on eternal hold), Hajdeger je ipak prihvatio poziv. Bio je to poziv iz Biroa SA jurišnih odreda. Zašto je Hajdeger - mislilac velikih daljina par excellence - prihvatio baš ovaj poziv, ili rekao da jeste? Zašto je odvratio svoju misao od njegove strukture i porijekla?” (Avital Ronell).

Je li Hajdeger u nacizmu ugledao ostvarenje koje je dugo dolazilo iz “velikih daljina”? Ono važno što ostaje jeste činjenica da filozof prihvata poziv, no za njega ne preuzima odgovornost. Na kraju te propale avanture, neki hajdegerijanci bi možda rekli da je on tu nešto “prečuo”. Ili: treba misliti Hajdegerovu misao nezavisno od njegovog nacističkog angažmana, itd.

Sasvim je sigurno da je nacionalsocijalizam, uzevši mnogo toga u obzir, ali sa nastojanjem da se koliko je moguće ostane u teoriji, bio sve osim onoga što se moglo, na bilo koji način, obećati Hajdegerovoj filozofiji. Štaviše, upravo kao tehnologizovana dimenzija volje za moć, nacionalsocijalistička mašinerija bila je totalni masivni atak na Evropu, onu koju je upravo Hajdeger osluškivao od Aristotela do Helderina. Utoliko prije što filozof Evropu ne doživljava kao geografski ili politički savez, već kao istorijsku sudbinu (Geschick). Između ostalog, to je još jedan od razloga što nailazi na najzaoštrenije kritike liberal-demokrata, kao mislilac koji ustrajava na ideji da je već sve oduvijek okončano na starom kontinentu (no, šta onda trebaju da kažu fukoovci, oni koji se iz humanitarnih pobuda bave političkim angažmanom, s obzirom na to da je autor knjige Riječi i stvari eksplicitno rekao: “Pokušati danas ponovo promisliti Grke ne sastoji se u tome da se grčki moral istakne kao moralno područje koje bi nam bilo potrebno da bismo mislili sebe, već u tome da se evropskoj misli omogući da ponovo krene od grčke misli kao od jednog iskustva datog jednom zauvijek, prema kojem možemo biti potpuno slobodni.”).

Naposljetku, Hana Arent pogađa kad ukazuje da je nacizam, kao reakcija na banalnost buržoaskog društva, ostao njegova inherentna negacija, dakle, ne istupa iz njegovog horizonta, što nam je upoznavanje sa najmračnijim modernim istorijskim momentom doista potvrdilo. Čak i ako se nacionalsocijalizam predstavljao kao potčinjavanje potrebi nacije koja stoji iznad svega, radilo se o monstruoznom stvaranju nove nomenklature, SS, koja je bila proizvod delirija, ludila, smrti.

Pogledajte još: