Njegoš je drugi najveći pjesnik na Balkanu, odmah poslije Homera - Vijesti.me
INTERVJU: MARIO LIGUORI, ITALIJANSKI I SRPSKI PISAC I PROFESOR, GOVORI ZA ART VIJESTI

Njegoš je drugi najveći pjesnik na Balkanu, odmah poslije Homera

U čoporu se gubi identitet - u našem južnjačkom shvatanju kolektiva neki moraju da rade dvostruko, za sebe i za druge, dok drugi ne rade ništa

Mario Liguori
Mario Liguori (Foto: A. B. Karadžić)

Mario Liguori (Sarno, Italija), diplomirao je komparativne jezike i kulture na Univerzitetu L’Orientale u Napulju, a master studije završio na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gdje je i doktorirao. Piše na italijanskom i srpskom jeziku. Zastupljen je u antologiji Buket za staru damu, a autor je putopisne proze Snatrenja, dvojezične zbirke Sedam jesenjih priča/Sette storie autunnali, knjige priča Prva ljubav, monografije Vedi Napoli e poi muori: Napulj u srpskim putopisima od 1851. do 1951. godine i romana Napuljski diplomata.

Objavljivao je u listovima Danas, Blic, Politika, Oslobođenje, L’Isola, Polja i drugim časopisima i dnevnicima. Prevodio je naučne radove i kataloge za Galeriju Matice srpske, a radio je kao simultani prevodilac na naučnim skupovima u Italiji i Srbiji. Bio je gost na prestižnom Hariman institutu Univerziteta Kolumbija u Njujorku. Od 2007. do 2009. živio je u Švedskoj, gdje je, između ostalog, predavao u Centru za jezike Kävlinge Lärcentrum. Strastveni je putnik: posjetio je gotovo sve evropske države, a duže je boravio u Irskoj, Velikoj Britaniji i Sloveniji. Predaje italijanski jezik na Filozofskom fakultetu i Akademiji umetnosti u Novom Sadu.

Vaša knjiga “Prva ljubav” govori o ljubavi u svim njenim oblicima: prema ljudima, mjestima, slučajnim susretima. Čini se, ipak, da vašim junacima dominiraju: tuga, propuštene prilike, izgubljene ljubavi. Zašto baš tako?

- Prva ljubav je možda zbunila one koji su očekivali štivo koje se u Srbiji obično pejorativno definiše kao „limunada“, jer ona svakako nije lagana knjiga o ljubavi za čitanje na plaži. Naprotiv, ta knjiga govori o ljubavi kao destruktivnoj moći koja u životu može čak i da uništi čovjeka. Riječ je o ljubavi kao žudnji, erotizmu, jakoj prijateljskoj ili porodičnoj vezi koja stvara mnogo nesporazuma i nevolja. Ljubav, kad bolje razmislimo, i jeste uvijek tragična, zato što mora da ima svoj kraj: smrt će prekinuti i najveće ljubavi. Evo, ja se ne mogu pomiriti s tim. Volio bih da život traje zauvijek kako bi ljubav trijumfovala nad smrću. Nažalost, nije tako, što znači da pisac ima jak razlog da bi pisao o tome.

“Napuljski diplomata” je roman o Beogradu i o Napulju i o čovjeku koji se našao i snašao u Srbiji. Šta je vas podstaklo na pisanje ove knjige?

- U ovo vrijeme svi mi ostajemo uštogljeni i učaureni u svom svijetu, u kojem nesigurnost proizvodi iluziju da je on najbolji, jedini moguć. Koješta - putnik zna da tamo, preko neke granice, koja je često najprije mentalna, bivaju i traju tradicije, ljubavi i mržnje, nesporazumi i težnje, strepnje i čežnje. Kao da je sve to u našem susjedstvu, ali je opet drukčije. Šta se krije iza nepoznatog? Gdje su granice nevidljivog? I šta može čovjek da učini za Drugog? Zanimljiva pitanja, nova i stara, u mom slučaju presudna za pisanje romana Napuljski diplomata.

U nedavno objavljenom romanu “Samo ubistvo” okrećete se velikom italijanskom problemu - napuljskoj mafiji. Pa, da li je Napulj zaista “raj u kome obitavaju đavoli”?

- Napulj je tragično i magično mjesto. Oduvijek sam ga tako doživljavao, a sudeći po njegovim žrtvama i blagodetima - nijesam mnogo daleko od istine. Naravno, turista ne mari za negativnosti grada: on traži mjesto na suncu. S druge strane, Italijan koji nije iz Napulja uglavnom se ne raduje što mora živjeti u istoj državi u kojoj žive i Napolitanci. Napolitanac stoga ima dva izbora: ili će glorifikovati svoj kraj, možda i iz svojevrsnog prkosa, ili će ukazati na njegove probleme. Moja odgovornost je da reagujem na pojave koje mi se ne čine zdravim.

Kako tumačite takvu žilavost mafije? Ona je kao hobotnica. Šta je po vama preduslov za stvaranje mafije?

- Mi možemo da raspravljamo o nazivima i osobinama kriminalnih grupacija u Italiji, ali to su detalji koji postaju važni tek pošto smo odgovorili na glavno pitanje: zašto se kriminal tako duboko ukorijenio? Odgovor je složen: odsustvo države; nedostatak horizontalnih odnosa jednakosti građana pred zakonom; postojanje vertikalnih odnosa gospodara i sluge koji proizilaze iz feudalnog poretka. To je gradnja. Sve ostalo je sofisticirana, komplikovana nadgradnja. Roman Samo ubistvo napisan je u namjeri da se prikaže takozvana mafija u glavama, jedan mentalitet koji je u svakom segmentu i momentu mafijaški.

U Vašim knjigama se na neki način osjeća prisustvo ili bolje reći uticaj Crnjanskog, koji je u svojim knjigama tako lijepo pisao o Italiji. Na koji način vam je blizak ovaj veliki pisac?

- Crnjanski je jedan od mojih omiljenih pisaca u Srbiji. Zavolio sam ga zato što je izrazio stavove koje dijelim s njim. Loša stvar u vezi s Crnjanskim jeste to da ga neki svojataju ponašajući se kao da je taj slavni pisac u biti njima pisao. To je sramota i nepoštovanje Miloša Crnjanskog, velikana srpske književnosti. Ja bih zaustavio tu egzaltaciju, jer niko nema pravo da sebe proglasi privilegovanim čitaocem. Ko se time bavi, taj je lovac na izvjesne pozicije u takozvanom svijetu književnosti. Ko se time bavi, taj sebe pretpostavlja knjizi koju čita.

Autor ste monografije “Vedi Napoli e poi muori: Napulj u srpskim putopisima od 1851. do 1951.”. Nezaobilazan dio tih putopisa je svakako i Njegošev boravak opisan u “Pismima iz Italije” Ljubomira Nenadovića. Zašto su srpski pisci bili vezani za Napulj?

- Njegoš je jednom jedinom definicijom shvatio suštinu Napulja, kad je na Vezuvu rekao da Napuljski zaliv liči na broj tri. To nijedna nauka nije mogla da uradi, zato što je nauka po svom uređenju spora: proučava, obrazlaže, objašnjava. To je mogla da uradi samo poezija, koja je instinkt, refleks, iluminacija. Toliko o Njegošu u Napulju.

Kad je riječ o vezama srpskih pisaca s Napuljem, držim da je Napulj za srpske stvaraoce alteritet, egzotično mjesto koje predstavlja mit o Mediteranu. Mi imamo dva Mediterana - jedan samo prirodan, a drugi i ljudski i prirodan. Napulj je ovaj drugi Mediteran.

Radite na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, kao profesor italijanskog jezika i na Akademji umetnosti u ovom gradu. Kako ste zapravo došli u Srbiju?

- Prije nekoliko godina, slučajno sam upoznao tadašnje čelnike Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Susret se dogodio u Napulju, možda ne sasvim slučajno, jer je Napulj grad susreta, čak i najvažnijeg susreta u istoriji srpske kulture van Srbije: susreta Petra Petrovića Njegoša i Ljubomira Nenadovića.

Tog dana su me ti ljudi prvi put pozvali da dođem u Novi Sad. Da budem iskren, ne vjerujem da su u tom času znali da će dovesti pisca u Srbiju. Prije bih rekao da su vjerovali da ću biti od koristi kao lektor. Evo još jednog dokaza da su ljudi ono što jesu bez obzira na ono što mi planiramo sa njima.

Italijanski, odnosno napolitanski jezik je vaš maternji jezik, ali vi ipak pišete i stvarate na srpskom jeziku. Kako to objašnjavate?

- Slučajnost, upornost, snaga karaktera i malo talenta - to su odlučujući faktori koji su doprinijeli stvaranju tog čuda. Našao sam se u Srbiji pa sam htio da pišem na srpskom jeziku. Naravno, nema sumnje da imam svoj identitet: ja sam Italijan koji piše na srpskom. Jezik jeste srpski, ali teme nijesu. Neki se ne slažu s tim, te tvrde da sam srpski pisac. Meni to ne smeta: ljudi imaju pravo na svoje viđenje, na svoje autoslike koje svakako ne govore ništa o heteroslikama. Znate, jedno vrijeme je kružila priča da sam došao iz Crne Gore. Kad neko ima potrebu da smisli razne priče o Vama, to znači da ste nešto uradili.

Kritičari tvrde da Srbija u vama dobija svog Konrada?

- Bilo je takvih izjava, ali je bilo i dosta ignorisanja od strane onih koji ne znaju kako da priđu mom djelu i pojavi uopšte. Moj dolazak nije obradovao pojedine kritičare koji su u stvari puki kritizeri i koji nemaju prijemnik za moj signal - oni pokušavaju da me ignorišu zato što ne znaju kako da protumače moju književnost, kako da objasne moj uspjeh kod čitalačke publike. Neki od njih iz nemoći govore da je publika glupa. Međutim, glup je književni kritičar u pokušaju koji kaže da je čitalačka publika glupa. Da su ti kritizeri malo bolje vidjeli i tačno ocijenili, razumjeli bi da su čitaoci nepogrešivi i nepotkupljivi. Zato je Andrić izjavio da nijedna vlast ne može da natjera narod da zavoli pisca koga ne voli.

Veliki ste putnik i pretpostavljam da ste boravili i u Crnoj Gori. Kakve utiske nosite?

- Moj prvi susret s Crnom Gorom zbio se u Baru, i bio je svojevrsna anegdota, sasvim ilustrativna. Na željezničkoj stanici, u toplom ljetnjem danu, mlada putnica je pitala službenika iza šaltera kad će voz za Beograd stići u Beograd po redu vožnje. “Otkud ja da znam? Ako zgazi mačku, kasni sat vremena, ako zgazi čovjeka, dva sata”, odgovorio je službenik. Morate priznati da je to bio upečatljiv susret s Crnom Gorom.

Naravno, tada sam već imao pozitivno mišljenje o Crnoj Gori zbog Njegoša, koji po mom skromnom mišljenju ostaje drugi najveći pjesnik na Balkanu, odmah poslije Homera. To sam i izjavio pred velikim auditorijumom na odbrani svoje doktorske disertacije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Posljednja italijanska kraljica Jelena Savojska bila je kći crnogorskog kralja Nikole. Koliko je danas živo sjećanje na kraljicu Jelenu u Italiji?

- O toj se kraljici govori više u Crnoj Gori nego u Italiji. Ja se ne sjećam da je neko u mom prisustvu opširnije govorio o Jeleni Savojskoj. Nešto sam čitao u jednoj knjizi o istoriji Napulja - sjećam se da je mnogo pomagala stanovništvu na krajnjem jugu Italije nakon razornog zemljotresa početkom XX vijeka. Meni je mnogo žao što Italijani često zanemaruju svoju istoriju. Vidite, Italijani u biti nemaju neku pretjeranu svijest o sebi kao naciji. Oni se nacionalne pripadnosti sjećaju samo kad strahuju.

Neobičan ste čovjek, mlad a tako mudar. Koja je vaša misija? Po čemu biste voljeli da vas ljudi pamte?

- Moja je misija da u životu idem putem koji je samo moj, jer primjećujem previše grupisanja, stvaranja kružoka, klanova, družina radi postizanja ciljeva koji nijesu uvijek časni. Sebe smatram samcem poput srednjovjekovnog viteza. Uvjeren sam da ima poslova koje samo pojedinac može da završi. Ubijeđen sam da sve što mogu da postignem zavisi od ličnog napora, jer se čak i u kolektivu uspijeva ako svaki pripadnik istog uradi svoj dio posla. Ako budem pošteno radio, to će pozitivno uticati na uspjeh kolektiva. U čoporu se, nažalost, gubi identitet - u našem južnjačkom shvatanju kolektiva neki moraju da rade dvostruko, za sebe i za druge, dok drugi zapravo ne rade ništa. Ja odbacujem taj svijet.
Zanimljivo je pitanje o tome šta će ljudi reći o meni. Bilo bi lijepo kad bi se reklo da sam se častoljubivo borio na polju stradijanske kulture. Da bi do toga došlo, naravno, treba prvo da umrem. Na Balkanu se, naime, ljudi po pravilu glorifikuju post mortem.

O susretu, suprotstavljanju i sukobu između Sjevera i Juga

U priči “Zabranjeno voće” ističete razliku između sjevera i juga: “Na sjeveru čovjek sebe vidi kao dio svijeta, jer u njegovom shvatanju života ima mjesta i za druge. Na jugu čovjek misli o drugima jedino ako su mu članovi porodice ili prijatelji. Umije da bude velikodušniji od sjevernjaka, ali je njegova velikodušnost selektivna, jer u njegovom mentalitetu nema prostora za sve što je javno/tuđe. Sjevernjak, naprotiv, ni s kim nije pretjerano srdačan, iako je sa svima korektan. Južnjak te upoznaje, pa te možda poštuje; sjevernjak te poštuje, pa te možda i upozna.” Dobra konstatacija. Da li je iz ličnog iskustva?

- Proveo sam nezaboravne dane u Skandinaviji: one najkraće, zimske, tmurne, i one dugačke, ljetnje, svijetle. Imao sam prilike da se približim Sjevernjacima, onim ljudima koji liče na jednu žensku pojavu u romanu Zimsko ljetovanje Vladana Desnice, koja je bila „kako su govorili, nordijskog tipa“. S druge strane, imamo Crnjanskog, koji kaže da ga privlači plemenitost tog sjevernog tipa ljudi. Mit o Sjeveru je mnogo zastupljen na jugu Italije, otuda moja strast prema tim krajevima. Naravno, ja kao Italijan i Napolitanac vrlo dobro znam šta je život na Jugu. Kako je opozicija Istok–Zapad vrlo prisutna u književnosti i umjetnosti uopšte, pokušao sam da govorim o susretu, suprotstavljanju i sukobu između Sjevera i Juga. To nijesu puke kardinalne tačke, već ideje - jake, kontradiktorne, stereotipne predstave. Posmatrao sam Sjever kao Napolitanac i Jug odozgo, kao Skandinavac. Ishod je u mojim knjigama, naročito u priči Zabranjeno voće.