Nacionalna politika u SAD zapala je u ropstvo makroekonomskih indikatora koji se u maloj mjeri odnose na realno blagostanje. Za mnoge komentatore, trenutni podatak povećanja BDP-a za 3,2% u prvom kvartalu 2019. godine - zajedno sa smanjenjem nivoa nezaposlenosti na 3,6% u aprilu - dokaz je opravdanosti ekonomske politike predsjednika Donalda Trampa, a neki od njih čak pretpostavljaju da to povećava šanse za njegov reizbor.
Ali, takve interpretacije ignorišu sve ono što ti indikatori ne mogu da izmjere. A upravo ono što oni ne pokazuju ima realni značaj za društvo. Braneći odluku o smanjenju poreza donijetu 2017. godine, harvardski ekonomista Robert Baro objašnjava tom odlukom dodatnih 1,1% godišnjeg tempa rasta BDP-a u periodu 2018-2019. On piše: “Smatram očiglednim da je ubrzanje rasta ekonomije bolje od usporavanja”, zato što “milioni ljudi dobijaju pogodnost od povećanja tempa ekonomskog rasta koje je obično praćeno povećanjem plata i smanjenjem nivoa nezaposlenosti, a posebno je korisno za one koji su u najvećoj potrebi”.
Ipak, moramo biti obazrivi prema “očiglednim” istinama. Čvrsto vjerujući u racionalnost društva, Baro mora obratiti pažnju na ono što društvo zaista saopštava. Prema podacima svježe ankete Gallupa, 40% stanovništva odobrava smanjenje poreza sprovedeno 2017. godine dok ga 49% - ne odobrava. Ta čista negativna ocjena potvrđena je i u nekim drugim nedavnim ispitivanjima javnog mnjenja. Javnost gleda dalje od bilo kakvog privremenog rasta troškova, ona je zabrinuta zbog rasta nejednakosti prihoda i bogatstva, a takođe i zbog brzo rastućeg deficita budžeta. Prateći ideje samog Bara (via Rikardo) javnost, najvjerovatnije, naslućuje da je u bliskoj budućnosti čeka povećanje poreza.
Nastavak protivljenja smanjenju poreza nije jedini znak javne zabrinutosti. Drugi su znaci još primjetniji. Zemlja je doslovce napola podijeljena u ocjenama ekonomske situacije: jedna polovina je opisuje kao “fantastičnu” ili “dobru”, a druga je naziva “posrednom” ili “lošom”. Oko 49% Amerikanaca smatra da se ekonosmka situacija poboljšava, a 50% njih da se pogrošava ili da se ne mijenja. Ukupno, svega 31% ispitanih zadovoljno je pravcem u kojem zemlja ide, dok je 67% nezadovoljno.
Makroekonomski indikatori ne govore mnogo o kvalitetu života, Na primjer, iako je američka ekonomija posljednih godina u usponu, u američkom zdravstvu kriza nastavlja da raste. Dvije godine zaredom u SAD je evidentno skraćenje životnog vijeka - u 2016. i 2017. godini. To je naduži neprekidni pad od vremena Prvog svjetskog rata i gripa koji je vladao nakon njega. Ali danas je taj pad izazvan očajem, a ne bolešću.
Naglo je porastao broj samoubistava i slučajeva predoziranja opijatima.
Druga opasnost epidemije, koja se ne vidi u podacima o BDP-u ili nezaposlenosti, jeste pojačana zabrinutost kod Amerikanaca. Kako piše Galup, “ekonomija se pomjera naprijed, ali prošle godine - u poređenju sa pokazateljima iz prošle decenije - porastao je broj Amerikanaca koji su bili pod stresom, osjećali bijes i zabrinutost.
Takođe 2018. godine, na anketno pitanje kakvo im je bilo raspoloženje dan ranije većina Amerikanaca (55%) odgovorila je da su čitavog dana bili pod stresom, skoro polovina (45%) je rekla da je osjećala jaku zabrinutost, a svaki peti (22%) je osjećao snažne nalete ljutnje”. Stres, zabrinutost i bijes - rasprostranjenost tih raspoloženja je u 2018. u SAD dostigla maksimalne vrijednosti za jednu deceniju. Amerika je 2018. dospjela na sedmo mjesto u svijetu po broju stanovnika koji se žale na stres - manje od Grčke, Filipina i Irana, ali više od Ugande, Turske i Venecuele...
Ovi podaci o stresu u skladu su sa drugim važnim nalazom: samoocjenjivanje sreće i samopoštovanja Amerikanaca takođe je opalo u 2018. Na pitanje Gallupa sa koliko bodova bi, na skali od 0 (najgori život) do 10 (najbolji život), ocijenili stanje u svom životu Amerikanci su u prosjeku dali srednji odgovor 6,9. To je manje od 7,0 iz 2017. i 7,3 iz perioda 2006-2008. Ocjena zadovoljstva životom smanjivala se tokom čitave protekle decenije iako je BDP po glavi stanovnika u to vrijeme rastao. Godine 2018. u svjetskom rejtingu zemalja po nivou sreće SAD su zauzele 20. mjesto (i našle se u drugoj polovini zemalja OECD), pomjerivši se sa 19. mjesta na kojem su bile u periodu od 2016-2018.
A ako se zagledamo u podatke o BDP-u i nezaposlenosti, oni će biti manje upečatljivi nego što to izgleda u naslovu. Na primjer, BDP u prvom kvartalu uključujuje nagli pad zaliha što, moguće, nagovještava usporavanje rasta proizvodnje u sljedećim kvartalima. U svakom slučaju - to su preliminarne ocjene. Smanjenje nivoa nezaposlenosti, nesumnjivo, raduje, ali rezultat predstavljen u aprilu dijelom se objašnjava smanjenjem broja radne snage. Još važnije je to što je nivo zaposlenosti mnogo niži od prethodnih najvećih vrijednosti. Nivo zaposlenosti stanovništva u gradovima u aprilu 2019. bio je 60,6% od ukupnog broja radno sposobnih građana, i pao je u odnosu na najveću vrijednost od 64,4% iz 2000. U značajanoj mjeri, današnji nizak nivo nezaposlenosti posljedica je izlaska mnogih Amerikanaca sa niskim primanjima sa listi radne snage.
Većina Amerikanaca nezadovoljna je time kako se odvijaju stvari u zemlji i oni nisu baš toliko naivni da povjeruju kako je smanjenje poreza iz 2017. rješenje njihovih problema. Za razliku od mnogih makroekonomista, oni znaju da u životu postoje mnogo važnije stvari od kratkotrajnog povećanja tempa rasta BDP-a ili smanjenja nivoa nezaposlenosti. U najboljem slučaju, ti podaci su mutni, trenutni odrazi realnosti u kojima se ignoriše budućnost, a takođe i nejednakost konačnih rezultata. Oni nikako ne odražavaju visoku i rastuću zabrinutost Amerikanaca koji moraju da žive sa povećanim cijenama medicinskih usluga, ogromnin studentskim dugovima, odsustvom zaštite na radu. U njima se ne odražava ni kraći životni vijek, ni uvećano breme zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, a takođe i samoubistava i depresije.
Za ekonomiste, eksperte i političare je došlo vrijeme da pogledaju život u naše vrijeme na sveobuhvatniji način i ozbiljno procijene dugoročne promjene koje su neophodne za izlazak iz mnoštva kriza vezanih za medicinu, osjećaj očaja, nejednakosti i stresa, kako u SAD tako i u mnogim drugim zemljama. Američki građani, dijelom, treba da se zamisle nad činjenicom da se ljudi u mnogim zemljama osjećaju srećnije, da su manje zabrinuti i da žive duže. Po pravilu, vlade tih zemalja ne smanjuju poreze u interesu bogataša kao ni obim usluga koje se pružaju svima ostalima. One rade u korist društva a ne služe bogatašima kiteći se pri tom iluzornom ekonomskom statistikom koja realnost pokazuje u istoj onoj mjeri u kojoj je i skriva.
Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
