POLITIKA I EKONOMIJA

Povratak u sedamdesete?

Kombinacija rasta potrošačkih cijena i štrajkova radnika u javnom sektoru probudila je sjećanja na godine koje su prethodile nedavnoj eri uporno niske inflacije. Sada je na kreatorima politika da upravljaju situacijom na odgovarajući način

4827 pregleda 1 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

U posljednje vrijeme mnogo se govori o povratku na ekonomsku situaciju iz 1970-ih. U maju je inflacija u Velikoj Britaniji (na međugodišnjem nivou) dostigla 9,1%, a u vijestima dominiraju izvještaji o štrajkovima koji remete normalan život.

Ali da li nas zaista očekuje ekonomija u stilu 70-ih? Odgovor će u velikoj mjeri zavisiti od ishoda pregovora o platama, kao i od monetarne i fiskalne politike. Naravno, treba uzeti u obzir i neke globalne sile koje treba razmotriti, uključujući kovid-19, nesigurnu ekonomsku perspektivu Kine, ruski rat u Ukrajini i generalno užasno stanje ekonomskog i političkog globalnog upravljanja.

Pošto radnici traže veće plate, dugoročna inflatorna očekivanja postala su centralno pitanje. Početkom juna, pomno praćeno istraživanje inflacionih očekivanja Univerziteta u Mičigenu pokazalo je da su očekivanja ispitanika o inflaciji u narednih pet godina naglo porasla sa 3% na 3,3%. Ovo je zabrinjavajuće i udar je na one koji (poput mene) tvrde da činjenice ne dozvoljavaju donošenje čvrstih zaključaka o srednjoročnom i dugoročnom periodu. Na osnovu rezultata drugih istraživanja (van finansijskog tržišta), moglo bi se zaključiti da su najnoviji skokovi cijena energenata, hrane i proizvoda široke potrošnje izolovani slučajevi, a ne znaci stvarne inflacije.

Sada su se povećali rizici da se inflaciona očekivanja zapravo otrgnu kontroli. To bi dovelo američki Fed i druge centralne banke u tešku poziciju, zato što oni jednostavno ne mogu dozvoliti da ovaj trend zavlada. Ako to urade, onda ćemo zaista pasti u mračne dane slične onima od prije pola vijeka. Ton saopštenja Banke Engleske nakon nedavnog povećanja kamatne stope od 25 baznih poena bio je mnogo oštriji nego ranije i ukazuje na nova i značajna povećanja stopa u predstojećim nedjeljama i mjesecima.

U tim uslovima, pregovori o platama postaju odlučujući faktor za izglede privrede. S obzirom na povećan rizik od pojave spirale “plate-cijene”, vjerujem da je britanska vlada bila u pravu što je zauzela oštar stav u svojim pregovorima sa glavnim željezničkim sindikatom. Javnost i mediji moraju dobiti snažan signal. Inflacija od 8-9% je veliki udar na raspoloživi dohodak, a njen glavni uzrok bio je skok cijena energije i hrane, koje će vremenom opadati. Ako želimo da se inflacija vrati na najniže nivoe iz prethodnih dvadeset i kusur godina, onda je posljednje što nam je potrebno masovno i trajno povećanje plata u javnom sektoru (osim ako se, naravno, ono ne može pravdati isto tako masivnim povećanjem produktivnosti).

Dodatni pritisak na finansije javnog sektora biće još veći nego u prošlosti, što će dodatno komplikovati tešku debatu o odgovarajućem nivou oporezivanja u odnosu na nivo državne potrošnje. Pišem ovo kao zagovornik “profita sa svrhom” i kao potpredsjednik Northern Poverhouse Partnershipa i predsjednik Northern Gritstonea. Danas je potrebno dati mogućnost vlastima da inflaciju stave pod kontrolu, posebno dugoročna inflatorna očekivanja.

Na raspolaganju su tri elementa efikasne politike. Prvo, vlade moraju dozvoliti centralnim bankama da preduzmu neophodne korake za obuzdavanje cijena. Drugo, političari moraju prestati da stvaraju utisak kako vlade imaju čarobno drvo na kojem raste novac i koje se može protresti čim se neki problem pojavi. Ako vlade žele da dokažu kako djeluje proaktivno, trebalo bi da odobre pažljivo razmotrene okvire budžetske politike.

Kao dobar primjer ovdje može poslužiti čuveno „Zlatno pravilo” bivšeg britanskog premijera Gordona Brauna. Po tom pravilu, javni sektor je mogao da se zadužuje samo za kapitalne investicije, a tekući rashodi trebalo je da se finansiraju iz poreza i drugih prihoda. Ono što je danas hitno potrebno je korigovana verzija ovog pravila koja ne samo da garantuje zaštitu investicione potrošnje javnog sektora, već je i podstiče.

Treće, a u vezi sa prethodnim - vlade moraju ozbiljnije pristupiti pitanju dugoročne investicione potrošnje uopšte, posebno ako se ona odnosi na „podupiranje“ regiona koji zaostaju. Vlasti bi trebalo da kažu preduzećima da mogu da zaborave na smanjenje poreza osim u slučaju da dokažu kako će takve mjere povećati produktivnost. Decenije smanjenja poreza na dobit preduzeća očigledno nisu povećale poslovne investicije i produktivnost u značajnoj mjeri.

Poželjniji pristup je podrška preduzećima i industrijama koje preuzimaju rizik (npr. preduzetnički kapital) u nerazvijenim regionima, a takođe i hrabrije regulišu složene metode upravljanja bilansom, kao što je otkup akcija. Moguće je da to treba dozvoliti samo ako postoje stvarni dokazi poboljšanog učinka. Istovremeno, politički lideri treba da objasne javnosti - posebno milionima radnika sa niskim primanjima - zašto je u najboljem interesu svih da prihvate neki pad realnih (usklađenih sa inflacijom) prihoda dok se proces obuzdavanja inflacije nastavlja.

Bez stabilnosti cijena ili povećanja produktivnosti, velikodušne politike - platne, budžetske ili monetarne - biće ekonomski neodržive. To neće biti ništa drugo do davanje lažnih obećanja.

Autor je Panevropske komisije za zdravlje i održivi razvoj; bio je ministar finansija Velike Britanije i predsjednik Goldman Sachs Asset Managementa

Copyright: Project Syndicate, 2022.