Sa Fundine vila kliče

Iako mitropolit Joanikije ništa od onoga što je otpisao nasilniku od predsjednika Srbije nije, kako sam reče, sročio “iz razloga da mu otežava politički rad, a još manje da mu se pravda”, ispalo je - da mu se pravdao. Nažalost. Posebno ako se prisjetimo kako je Joanikijev prethodnik Amfilohije znao da otpiše vlastoljubivom i agresivnom AV - da je politička kukavica, izdajnik Kosova ili kako je privremeni predsjednik kao i svi prije njega, vođa Srbije ali ne i svih Srba. Znao je vrcavi i na jeziku oštri Moračanin i da najedno ismije predsjednika Srbije i tadašnjeg patrijarha, ističući kako, koliko on zna, patrijarh nije Vučić već njegova svetost Irinej. Čime je mitropolit Amfilohije još tada, prije skoro deceniju, opisivao pošast koja je tek posljednjih godina došla do izražaja - da je SPC politička batina predsjednika Srbije! A njen prvi čovjek, Porfirije Perić, obični ćaci i lojalista Vučića.

Nema Joanikije ni znanja, ni hrabrosti za otklon nalik Amfilohijevom. Nema ni uticaj unutar SPC kakav je imao Radović. Zato nikome, ni tadašnjem patrijarhu, ni Vučiću, nije padalo na pamet da pokrene proces smjene ili raščinjenja Amfilohija. Dok se sa Joanikijem “igraju” još od prvog dana. Testirajući mu lojalnost prvo zatiranjem Episkopskog savjeta i podrškom TU u formi koju je prvi post-DPS premijer Zdravko Krivokapić odbio da prihvati (i to usred Patrijaršije), kao i nedavnom promocijom ćacija Metodija za još jednog mitropolita. Nije pomogla ni Joanikijeva pravovjernost u javnim izjavama i djelanju - za razliku od Amfilohija koji posljednjih godina nije pomenuo “s” od srpstva i svetog Save, promovišući ekumenizam i pravoslavlje za sve ovdašnje vjernike a ne samo Srbe, Joanikije se vratio na fabrička podešavanja. Ni “c” od crnogorstva, ni “p” od Petra Prvog. Međutim, Vučiću ni to nije bilo dovoljno, paranoja od gubitka vlasti i moći, proizvela je “lojaliste” i “ćacilend” kao posljednju liniju odbrane. Joanikije ne želi da bude baš tolika krpa, zato je “izmišljen” novi mitropolit (Metodije) i zato se sada na Andrićevom vencu razmatra šta je naredni korak - da se Joanikije smijeni ili da se dodatno ponizi izdvajanjem Boke iz MCP, u posebnu eparhiju.

Ako ovako nastavi, aktuelni mitropolit će se čak i na eventualni dan smjene pravdati Vučiću da nije separatista i da mu ne pada na pamet da kao Amfilohije insistira na autonomnoj poziciji MCP. I Cetinju, a ne Beogradu kao duhovnom centru. Prethodni mitropolit je spoznao, možda kasno, da je format SPC svetog Save bio adekvatan odgovor za 12. ili 13. vijek, ali da je insistiranje danas, u 21. vijeku, na takvom ustrojstvu i centralizaciji crkvene vlasti čisto samoubistvo SPC. Kao što je Momira Bulatovića, tadašnjeg šefa države i neprikosnovenog lidera, politika “Jugoslavija bez alternative” koštala karijere, tako će završiti i Joanikije, ako nastavi sa pravdanjem Vučiću. I sa crkvenom politikom “sveti Sava bez alternative”. Jer na taj način rizikuje da, na duže staze, izgubi podršku vjernika u Crnoj Gori, što bi mu bio mnogo ozbiljniji udarac od gubitka Vučićeve naklonosti.

Uostalom, kako Vučiću treba otpisati, Joanikije bi mogao da nauči od aktuelnog saborca Andrije Mandića, lidera NSD-a. Iako je Raju ne tako davno mnogo bliži bio Metodije, čak je sa njim znao i neke izborne kampanje da otvara, mudri i dalekovidi Vučić je učinio da AM napusti “ćacilend” i stane u front odbrane sopstvenog integriteta i funkcije koju pokriva. Iako smo braća, države nam nijesu sestre, mogla bi slikovito da se protumači Mandićeva poruka AV kako ćemo “sa svakom bratskom adresom razgovarati bratski, sa ljubavlju i poštovanjem, ali ćemo odluke o budućnosti Crne Gore donositi ovdje, kao što su se uvijek donosile”. Još značajniji, i za aktuelnog Mitropolita i za ukupnu javnost, jeste Mandićev raskid na Fundini sa crnorukaškom i unitarnom politikom zvaničnog Beograda kojoj je služio tri i po decenije. Jer stavovi poput onih da je Crna Gora i srpska ali ne samo srpska, ili da svaka politika koja počiva na svađi donosi propast, odnosno, da se do osvajanja prava koja nam pripadaju ne dolazi oduzimanjem tuđih, do one najbolje - da se kuća ne gradi stalnim podizanjem tenzija i tako što ćemo svakog ko razgovara proglašavati slabim, a svakog ko traži kompromis nazivati izdajnikom. Šamar za šamarom politici Vučića, njegovom bahatom i agresivnom nacionalizmu koji Srbiju gura u još veću izolaciju i propast nego tragični Miloševićev režim. Pokušavajući da taj “vizionarski” recept koji se svodi na čizmu, pendrek i nedužnog svetog Savu, implementira ne samo u Srbiji već i diljem takozvanog srpskog sveta.

No pasaran, kaže šef crnogorskog parlamenta i lider Nove. Joanikije isto misli, ali ili ne zna ili ne smije da ponovi nešto slično. Boj se ovna, boj se klovna, parafrazirano bi zvučala poznata izreka koju mitropolit dobro zna. Ili šekspirovska misao iz usta Julija Cezara - kukavica umire mnogo puta, a hrabar čovjek samo jednom.

Amfilohije je dugo bio na pogrešnoj strani istorije, a onda su referendum, godine i mudrost koja sa njima dođe, učinile svoje. I shvatio je da pravoslavna crkva u Crnoj Gori ne može da preživi ako ostane samo srpska. Nego ako se transformiše da bude - i srpska. Joanikije nije tako mlad da može dozvoliti lutanje i pogrešnu stranu još dugo. Potrošio je već šest godina zaklinjući se Vučiću i Porfiriju, na srpstvo i nedužnog svetog Savu - i ništa. Beograd vjeruje samo Metodiju. Zato jer je ćaci. Možda je došlo vrijeme da se i Mićović presabere i krene stopama svog prethodnika na tronu svetog Petra Cetinjskog. Ili da se ugleda na Mandića. Koji kaže da politika nije umijeće da se ljudi drže u rovovima već da se iz rovova izađe. To se podjednako odnosi na svaku javnu djelatnost i profesiju, i na posao političara i na službu sveštenika. Ako ne vjeruje meni, onda Joanikije treba da pročita beogradskog teologa Vukašina Milićevića koji je prije neki dan u Vijestima objašnjavao da je MCP potrebna “razumnija i obzirnija politika kako s obzirom na kontekst u kom djeluju, tako i s obzirom na ono što bi bili stvarni interesi pravoslavne crkve u Crnoj Gori”. A to je, kako sam zaključuje, da MCP sačuva dovoljno autoriteta kako bi i jedni i drugi u njoj mogli da prepoznaju mjesto za praktikovanje vjere.

Milićević zna da je Amfilohije radio na takvoj poziciji MCP, a želi da vjeruje kako je i Joanikije na tom fonu. Nije. Ali možda ga Vučić otjera u “separatiste”. Bilo bi to ljekovito za MCP, za Crnu Goru ali i za SPC, nakon Vučića i Perića.