INTERVJU ZA "VIJESTI"

Nikola Ristanovski: Važno mi je da ispričam priču i u nju ugradim sebe

Glumac Nikola Ristanovski za “Vijesti” govori o pozorištu, ulogama, pozivu, otkriva da se u Crnoj Gori osjeća domaćim, te i da bi volio ponovo da igra kod nas
539 pregleda 0 komentar(a)
Na otvaranju MIT-a: Nikola Ristanovski, Foto: Duško Miljanić
Na otvaranju MIT-a: Nikola Ristanovski, Foto: Duško Miljanić

Ljubiteljima pozorišta, ali i filma, glumca Nikolu Ristanovskog nije potrebno posebno predstavljati. Jedan od najznačajnijih glumaca sa porostora nekadašnje Jugoslavije, ali i Evrope, prvak Makedonskog narodnog pozorišta, poznat kao nosilac mnogih velikih likova u teatru, a domaćoj publici blizak i po ulozu popa Petra u filmu “Igla ispod praga” crnogorskog reditelja i scenariste Ivana Marinovića, ovih dana boravi na Cetinju, ovoga puta u ulozi člana žirija na MIT festivalu koji 12. put organizuje Kraljevsko pozorište Zetski dom.

Ristanovski je za “Vijesti” govorio tokom slobodnog vremena koje je našao između predstava za koje kaže da gleda na isti način kao i one u kojima sam igra, pritom ostaje dosljedan svojim kriterijumima - priči, koja je srž svakog komada. Ističe da se na Cetinju i u Crnoj Gori osjeća domaćim i da bi volio da ponovo zaigra kod nas. Ristanovski govori o pozorištu, svom doživljaju i iskustvu, ulogama, Cetinju, čovjeku...

Na MIT festivalu ste u ulozi člana žirija. Kako ste prihvatili tu ulogu, kako Vam prija u odnosu na sve one uloge u kojima se inače nalazite? Gledate li drugačije sada na predstave u odnosu na Vaše viđenje njih iz ugla nekoga ko u njima igra?

Upravo sam tokom vožnje ka Cetinju razmišljao zašto zapravo ovo radim, zašto se stavljam u situaciju koja je za mene sa druge strane barikade. Bivao sam u ulozi žirija desetak puna i shvatio sam da tu stvar radim po istom principu kao i prihvatanje uloga za predstave. Uvijek mi je važna ekipa, uvijek mi je važno mjesto na koje i idem i ljudi koji gravitiraju oko toga, tako da kada me negdje pozovu odmah znam hoću li to prihvatiti ili ne, kao i kada su uloge u pitanju. Osjećam i kao poželjno da budem tu, a sa druge strane neko mora da bude žiri, pa pretpostavljam da ja nijesam najgora varijanta. Vjerovatno sam izgradio neki kriterijum tokom prethodnih godina koji nije najbolji na svijetu, ali koji je dosljedan. Pored svega toga, važno mi je i ko su drugi članovi žirija, jer volim da budem sa ljudima sa kojima se razumijem i sa kojima dijelim slične svjetonazore.

Važite za jednog od najboljih glumaca, ne samo nekadašnje Jugoslavije, već i Evrope.... Iako ste imali zapaženih filmskih i TV uloga, rekla bih da ste najprepoznatljiviji kao pozorištni glumac... Da li se Vi osjećate tako? Šta to pozorište nudi u odnosu na kamere?

Miris. Ja jesam pozorišni glumac - to je moje primarno zanimanje, tu se osjećam najkompletnije, tu sam svoj na svome i u svom agregatnom stanju. Kod pozorišta sve volim, volim probe, proces, ponavljanje predstave... Pozorište je ono što prvo izgovaram. Mislim da sam snimio više od 15 filmova i uvijek sam se trudio da tokom građenja tih uloga zadovoljim i neke kriterijume koje sam sebi u pozorištu postavio. Ja lično ne vjerujem u veliku razliku između pozorišta i filma, osim tehnološke razlike, ali je pristup za mene isti. Želim da uhvatim komad života koji će nekome nešto značiti.

Nakon mnogo rola, naslovnih uloga, postoje li neke koje biste izdvojili kao one koje su ostavile trag na Vama, bilo u kontekstu karijere ili lično? Svakako mi se čini da je jedna od njih lik Ahmeda Nurudina u komadu „Derviš i smrt“ po čuvenom romanu Meše Selimovića, a u režiji Egona Savina?

“Ivanov” je jedna od posljednjih predstava na kojima sam radio i rekao bih da je ta uloga još uvijek u izgradnji. Volim tu predstavu. Mislim da je to veoma zahtjevna situacija za cijelu ekipu, kao i za lik Ivanova, a smatram i da je to jedna od najzahtjevnijih uloga u svjetskoj dramaturgiji pa je upravo zbog toga postala moj veliki izazov. Isto tako, „Derviš i smrt“ se igra već 10-11 godina, na primjer. To su dvije predstave koje sam odmah spomenuo i osjećam da su to moje predstave. Tu je na primjer i predstava „Zločin i kazna“ u režiji Egona Savina, jedna od mojih prvih uloga, predstava koja se, takođe, dugo igrala. Osjećam da je bila važna za mene. Dva puta sam radio Leona u Glembajevima, takođe jedna od bitnih uloga... Vjerujem da je vrlo važno da se one dese u pravom trenutku da bi se čovjek mogao naučiti za dalje. Nikada nijesam gledao na to kao u smislu karijere, jer nikada nijesam gledao na taj pojam karijere, nijesam imao cilj gdje idem, već sam dozvoljavao da se dešavaju prave stvari i da dio toga budu pravi ljudi, pisci, reditelji, glumci, pritom nerazmišljajući o svojim ambicijama ili tome šta bi bilo dobro za mene. Bilo ih je još važnih u smislu samoobogaćivanja.

Koliko promišljate o svim tim likovima i da li ih izmještate iz njihove epohe u današnje okolnosti? Naravno, sve su to svevremeni likovi, ali osjećate li nekada potrebu da ih prilagodite?

Na svu sreću sva ta literatura sadrži ono vanvremensko i svi ti likovi su univerzalni i zastupljeni u svakom životu. Ta literatura sadrži fenomene, šablone, čovjeka u onome u čemu je on nepromjenljiv, sadrži odnose čovjeka sa društvom, sa vlašću, sa umjetnošću. Jedan od razloga postojanja književnosti i umjetnosti je taj konflikt između pojedinca i grupe, umjetnika i društva. U velikoj literaturi toga ima. Ne volim da radim nasilnu aktuelizaciju, to obično znači da je tekst loš. Napisano je sve, nekada samo treba znati shvatiti i biti antena da bi se to oživjelo... Recimo, kada igram Ivanova imam utisak da je on današnji, da je današnja njegova skepsa, depresija, zamor, nedostatak vjere, ljubavi i cilja i mislim da je svaka riječ tog teksta skroz aktuelna. Isto tako, put koji Ahmed Nurudin prolazi u dva dijela svog života je dovoljan za sebe, ne mora ništa da se pocrti i ne mora ništa da se pojeftinjuje da bi se približilo ili objasnilo. Ali, to su velika djela.

Rekla bih da su sve uloge koje su Vam dodjeljivane bile zahtjevne, a likovi bremeniti, djela „teška“... Nedavno ste izjavili da smatrate da Vas je komedija nepravedno mimoilazila...

Ljudi su nekako na samom početku shvatili da mogu dosta toga da mi natovare - tog tereta spasavanja svijeta, bio to Raskoljnikov, Glembajev, bilo koji Čehovljev junak. Ipak, ja još uvijek smatram da u takvim likovima ima mnogo prostora za život, za humor. Nijedan heroj nije lišen vedre strane i mislim da je to jedna od najvećih potreba pozorišta. Ima jedna predstava koju jako volim i koju bih spomenuo, zove se „Nigdje nikog nemam“ koju sam radio za Crnogorsko narodno pozorište. Smatram da je to jedna od najvažnijih mojih predstava. Ona je bila spoj tog nekog tereta, postapokalipse, ali sa jednom vedrinom ljudskog duha. Premijera te predstave je bila 2003. ili 2004. godine i igrala se, ali imam utisak da je komotno mogla biti igrana i danas, no kako već biva to uvijek zavisi i od nekih dodatnih okolnosti. Smatram da je CNP iz tog razloga jedan veoma važan punkt u mom životu, bez ikakve kurtoazije. To je možda i odgovor na pitanje zašto sam u žiriju na Cetinju - zato što je prirodno da budem na Cetinju. Ja se osjećam kao da sam došao negdje gdje su neki moji ljudi, moj prostor i gdje je dio mog mentaliteta. Eto, nekako se sam dao odgovor.

Da li je taj osjećaj koji imate ovdje možda ostao kao jedno od nasljeđa nekadašnje zajednice naših zemalja, nasljeđe sličnog duha, baštine?

Naravno. Ja sam često pričao o tim stvarima. Ja vjerujem u zajednicu. Nemam neke velike teze, u njih ne vjerujem i njih sam lišen. Vjerujem u ljudskost, u razumijevanje, prijateljstvo, razmjenu energije, komunikaciju... Stalno sam mislio da ljudi mogu da funkcionišu u onim zajednicama gdje razumiju svoje viceve. Ispostavilo se da to tačno stvara granice dokle. Naravno, u to vjerujem u mnogo širem smislu, ne samo u smislu geografije, mada i u tom. Uvijek se trudim da radim sa nekim ljudima i u onim sredinama gdje se razumijemo odmah, jer samo tako možeš da iskažeš ono što jesi. Kad kažem naš „prostor“ onda mislim da je naš prostor prostor Odiseje. Ja ne znam gdje je bila Troja, nijesam siguran, ali osjećam da je ta priča dio našeg miljea. Smatram da je Odisej naša priča, kao i povratak u Itaku, smatram da je Itaka naš dom i svi smo u potrazi za njom, na neki način. Nikada nijesam imao niti želju niti zamisao da odem i radim negdje gdje se ne mogu sporazumjeti do kraja, po senzibilitetu, mentalitetu... Pored toga, mislim da pozorište nema granica i da im u pozorištu nije mjesto. Volim i želim da se njime bavim u granicama dubokog razumijevanja jer samo tada mogu da nastanu neke ozbiljne komunikacije, ozbiljne prave predstave sa pravim životom koji nije „kao“.

Nego je „baš“?

Da. Pozorište ne podnosi situaciju „kao“. Odnosno umjetnost ne podnosi tu situaciju. Jer „kao“ je definicija kiča, iako mi, zapravo, živimo u jednom vremenu kiča, živimo u „kao“, a to je neki globalizam. Nama je nametnuto na ovom svijetu „kao“ kvalitet. Pozorište zaista može biti jedno od posljednjih mjesta na kojem se može izbjeći to „kao“ i gdje se sreće ono „pravo“. Pozorište može biti sve i moramo mu vjerovati.

Poslije mnogo iskustva i igranja različitih uloga, da li ste postali pronicljiviji pri prihvatanju uloga, možda zajedljiviji...? Ili, da li Vam se dešava da primijetite ponavljanje sebe?

Mislite, da li sam postao pokvareniji? - Postavljam sam sebi to pitanje, svaki put ispočetka. To je kao pitanje postoje li dobri i loši ljudi, recimo. Mislim da sam još u toku igranja „Zločina i kazne“ sebi odgovorio da postoje ljudi koji razmišljaju o tome i ljudi koji nikada nijesu pomislili na to. Samim tim što pomišljam na to znači da se trudim da uspijem i da ovaj rad i sve što mi on donosi čuvam na svježem mjestu, a da je svaki početak predstave prijemni ispit. Ne tvrdim da mi se nekada ne potkradu sve te uloge i iskustvo, ali ne pretendujem na to da budem savršen.

POnavljanje nikada. To mogu biti samo neke modifikacije, estetzizacije, ali primarni fenomeni, postulati nečega, proizilaze iz jedne jedine priče. Mi možemo pronaći obrazac od Sumera, preko grčke tragedije, Hamleta do turske serije. Tako ja vidim neke razloge da ova profesija ne bude besmislena. Dok sam još bio mlad, nametnuo sam sebi njenu važnost, jer da nijesam vjerovatno se ne bih bavio ovim. Treba imati razlog popeti se na scenu...

Da li nakon svih uloga neke naredne prestaju da budu oživljavanje ili uživljavanje u likove, odnosno da li se desilo da im pristupite kao poslu, a ne kao priči (za koju ste rekli da Vam je najvažnija)?

Nikada nijesam ulogama pristupao kao poslu. Malo je čudno, ali svaka predstava mi je bila pitanje života i smrti. Uvijek mi je bilo važno da se priča ispriča i da u toj priči ugradim samog sebe, sve svoje strahove, želje, nezadovoljstva, ali i svijet u kome živimo. Naravno da je to pretjerano, ali kako bih ja imao pravo da izlazim na scenu ako u to ne vjerujem i ako ne vjerujem da to nešto mijenja? Na kraju krajeva, mijenjam i samog sebe, to je moj pristup. Imao sam sreću i privilegiju da radim velike klasike, od Dostojevskog preko Čehova, Turgenjeva, Krleže, Gogolja, Selimovića i tako dalje, te smatram da je privilegija imati vremena u životu da se bavite velikim ljudima, velikim djelima. Imao sam to zadovoljstvo da sam radio ozbiljne komade i oživljavao ozbiljnu literaturu. Naravno, u sve to sam pokušao da ostavim neki trag sebe, i naravno da je imalo uticaja na mene. Često mislim da su svi moji stavovi i osjećanja u najmanju ruku obogaćeni stavovima velikih ljudi, velikih likova. To smatram svojim ličnim bogatstvom, pogotovo u svijetu u kojem živimo - privilegija mog posla je vrijeme koje imamo da se bavimo dobrim štivom i čitanjem velikih djela.

Na čemu trenutno radite i ima li naznaka da ćete ponovo raditi u Crnoj Gori?

Volio bih, jer sam napravio pauzu sa tim. Vidim mnogo mladih ljudi koji su veoma daroviti, a ovo je sredina koja me interesuje kada je rad u pitanju. Nemam konkretnih planova, nikada ih nijesam ni imao, već samo čekam da se spoje stvari, obično tako i bude. Godi mi ta vrsta spontanosti. Volio bih da do septembra ništa ne radim, ali nijesam siguran da ću uspjeti u tome.

Muka mi je od pojma moderno, to su stvari koje nemaju vrijednost

Rekli ste da ste u pozorištu da biste ispričali priču, no koliko se danas ignoriše priča?

Ignoriše se zato što kada je u spoljnom svijetu postojala priča - čitava umjetnost je otišla u dekonstrukciju, u postmodernizam. Mislim da smo u fazi gdje polako treba da se vratimo priči - sa početkom, sa razvojem, sa konfliktom, sa obmišljanjem šta je dobro, šta je loše... Naravno, i dobro i lijepo su ideali i nije nešto što treba uhvatiti, ali jeste nešto čemu se treba stremiti. Nije slučajno naša civilizacija počela sa nekim lijepim pričama koje su bile važne, već da bismo znali ko su heroji, a ko ne, koja su njihova etička načela, za šta nas osuđuju bogovi. Kad je nastala civilizacija stvorile su se neke priče koje su nastale na neki način koji mi danas ne znamo, ali sve imaju zajednički obrazac. Zato kažem da je u pitanju jedna priča koja se iznova pokušava ispričati.

Znači li to da kao ljudi ili kao čovječanstvo nijesmo dovoljno samosvjesni da prihvatimo i primijenimo djelanje koje cijenimo i koje smatramo idealom?

Teško je to pitanje. Ne znam koji je tačan put, ali svakako pozorište može i treba da bude jedno vrlo svjesno i kreativno, neophodno sredstvo u tom cilju. Možda to proizilazi iz moje potrebe da sve ovo što radim objasnim kao važno, ali i neka bude tako, ja vjerujem u to.

Preduslov pravih predstava je da su rođene da pravim odnosima, a onda se razvijaju tokom godina igranja. Imao sam prilike da igram u takvima i svako izvođenje je novo dorađivanje. Zabluda je da predstave treba pamtiti, zapravo treba pamtiti samo početke predstava, a onda se upuštati i čekati...

Šta mislite o sve popularnijem, „modernijem“ teatru?

Teško je o tome govoriti uopšteno. Kada se spomene „moderno“ meni biva muk, jer znam za toliko „modernih“ stvari koje nemaju nikakvu vrijednost. Mislim da to nikako nije dobar naziv za pozorište. Mislim da je u vrijeme Molijera bilo puno modernijih stvari od pozorišta... Uzmimo njega. Kakva paradokslana situacija! Jako loše vrijeme za pozorište. No, naravno da se Molijer igrao na dvoru kako bi kralju bilo zabavno, ali je uspio u tom igranju da postavi najvažnije parametre kritike društva, bez obzira što je igrao za Luja koji se glasno smijao.

A o tvrdnjama da je pozorište u krizi, pa bilo u kontekstu publike, materijalnog, prepoznatljivog, bitnog?

Mi imamo mnogo veće krize od krize pozorišta. Na svjetskom, globalnom nivou, naše krize su užasne. Mi bi sada već morali biti na pragu nečeg novog jer se staro potrošilo. Pozorište je tu da otvara puteve i prozore ka tome novom. Meni se čini da bez obzira na publiku i kako god da stoje stvari u ovom nesavršenom svijetu, ljudi samo u pozorište dolaze da bi bili zajedno. Ni u jednoj drugoj instituciji se ljudi ne osjećaju više zajedno nego u pozorištu i to je jedan fenomen koji nije nimalo naivan.

"Derviš i smrt" je dio svjetske kulturne baštine

Kada je u pitanju predstava „Derviš i smrt“, koliko Vam je bilo zahtjevno raditi na ulozi Ahmeda Nurudina, oslanjajući se na djelo Meše Selimovića, a biti oprezan i sačuvati vjerodostojnost i kvalitet romana?

Prije svega, „Derviš i smrt“ je jedno veliko djelo, to je svjetska kulturna baština, to tvrdim. Vrlo je specifičan roman, na neki način introspekcija... Bilo je vrlo teško stvoriti dramaturgiju, jer je nekad od takve vrste umjetnosti teško stvoriti pozorišnu. Mislim da je glavna stvar bila uraditi preciznu drmaaturgiju, ali u jednom trenutku ni to nije dovoljno, jer se onda daje mogućnost isušivanja stvari, crpljenja sokova i dimenzija... Sjećam se, na prvoj probi nam je Egon rekao: „Ovako, djeco: mi moramo probati da ne pokvarimo ovo djelo. Da ćemo napraviti nešto bolje - nećemo“. Tim pristupom smo i uspjeli da sačuvamo vertikale romana, ali smo i zadovoljili parametre neophodne za pozorište. Mislim da je u tom komadu veoma lijepo ispričana priča i mislim da je to razlog zašto predstava još traje. Sa druge strane, bilo je vrlo moguće da ne uspijemo u svemu tome, ali nas je poslužilo sve što je trebalo.

Nema malih i velikih ljudi

Moram spomenuti i film „Igla ispod praga“ Ivana Marinovića. Dobili ste dvije nagrade za najbolju mušku ulogu u tom filmu...

Sve zasluge za taj film pripadaju scenariju koji je napisao Ivan koji je i reditelj filma, pa naravno i ekipi. Reditelj je sakupio ekipu koja se posebno uklopila i na poseban način je ispričao priču koja nije ni pretenciozna. Uhvatio je jedan segment života. Nije radio za standarde današnjih festivala, već zarad priče o jednom mentalitetu i ljudima. Na taj način je on postao umjetnik u koga ja vjerujem. Ja sam pokušavao da svoju ulogu odigram što je moguće bolje. Ja jako volim taj film i on je veoma blizu svega ovoga o čemu ja govorim. Za mene je bilo jako dragocjeno da ljudi prepoznaju elementarnu ljudskost i šarm na festivalima gdje je prikazan i ljudi su podjednako reagovali i na Malti i u Turskoj, na primjer... Nadam se da Ivan sprema sljedeći film.

Na neki način, u tom filmu se ukazuje i na to da smo svi ljudi sa unutrašnjim sukobima, promišljanjima, nema pošteđenih.

Otvorili bismo sad jednu veoma veliku i opširnu temu. Često sam igrao neke ljude koji su meta-likovi i onda je odjednom jednom prilikom trebalo da izgradim nekog „malog“ čovjeka... Nema malih i velikih ljudi. U svima nama ima dovoljno prostora za sve - i za velike kompleksnosti i velike jednostavnosti i za trenutke sreće i za ljubav, a svega toga, po mom mišljenju ima u tom filmu. Velike teze su prošle. Hamlet nije veliki junak danas. On je samo nesigurno dijete koje nema kome da se obrati. Svi studenti glume su danas hamleti, oni imaju poriv, želju i potrebu za pravdom jer imaju osjećaj da nešto nije u redu, a nemaju kome da se obrate.