GLUMAC BRANKO ILIĆ GOVORI ZA “VIJESTI”

Moraćemo živjeti i sa kovidima i ostalim nevidima

“Što si bliži glumi - bliži si istini, ona je nekad teška za prihvatanje, ali oslobađa, a slobodan čovjek je dobar čovjek. Težim istini... Korak po korak. Pa dokle stignem. U pauzama uživam”, priznaje “Vijestima”

6471 pregleda 133 reakcija 2 komentar(a)
Branko Ilić, Foto: Duško Miljanić
Branko Ilić, Foto: Duško Miljanić

Gluma je najbolji posao na svijetu! - ističe u razgovoru za “Vijesti” docent na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju i honorarni član Gradskog pozorišta iz Podgorice, glumac Branko Ilić. On dodaje i da je gluma igra, ali se igra ozbiljno.

Skoro dvije decenije crnogorska publika ima priliku da ga gleda u raznim ulogama, kako u teatru tako i na televiziji, filmu, a samo na sceni Gradskog se oprobao u mnogo različitih komada - od lutkarske scene, predstava za djecu, pa do ozbiljnijih drama, a sve te uloge su, smatra, on sâm, odnosno on je svi oni, kako kada zatreba...

“Što si bliži glumi - bliži si istini, ona je nekad teška za prihvatanje, ali oslobađa, a slobodan čovjek je dobar čovjek. Težim istini... Korak po korak. Pa dokle stignem. U pauzama uživam”, priznaje “Vijestima”.

Ilić je rođen 1977. godine u Tuzli, u Bosni i Hercegovini. Nakon završene osnovne škole upisuje gimnaziju u Baru, u Crnoj Gori, a zatim 1996. godine Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju u klasi prof. Borislava Stjepanovića. Nakon što je završio fakultet 2000. godine počinje njegov angažman u Gradskom pozorištu, prvenstveno pripravnički, a kasnije i ozbiljniji.

Istovremeno je radio kao asistent na FDU, ali i na Akademiji dramskih umjetnosti u Osijeku. Magistrirao je 2012. pod mentorstvom prof. Branislava Mićunovića. Od 2016. je docent na predmetima “gluma” i “rad s glumcem” na FDU, a za “Vijesti” kaže da je upravo sa studentima proveo dobar dio svog vremena tokom virusa korona, u onlajn nastavi, iako je do prave glume teško doći uz distancu. Dobitnik je i mnogih nagrada, jedan od osnivača nevladine organizacije “Teatar mladih” koja se bavi produkcijom pozorišnih predstava. Više o svom pozivu, povezanosti sa teatrom, pa i o položaju pozorišta u Crnoj Gori, obavezi i odgovornosti glumaca, ali i o novim angažmanima i filmu koji se može očekivati na jesen - Branko Ilić govori za “Vijesti”.

S obzirom na to da pozorišta još uvijek nijesu proradila kako to utiče na Vas kao glumca, profesionalca, ljubitelja teatra i kako provodite vrijeme?

Čekam da prođe. Kako kaže Hladno pivo: “I ovo će proći“. Provodim vrijeme u improvizovanoj onlajn nastavi, sa studentima, planirajući povratak u normalu. Ostatak vremena sam sa porodicom. Da bih stvarao i bio produktivan potrebna mi je sloboda i dobri i vrijedni glumci, kolege, studenti... Ne vjerujem u ovu pomamu oko onlajn života. Nismo roboti. Ali evo, stvari se vraćaju u normalu. Život uvijek nađe put. Moraćemo živjeti i sa kovidima i ostalim nevidima.

Obavezni smo svi, prvo prema sebi, pa prema društvu
Obavezni smo svi, prvo prema sebi, pa prema društvufoto: Duško Miljanić

Kazali ste jednom prilikom da Vam je pozorište omogućilo sopstvenu izgradnju, a da ste tako, unapređujući sebe, upoznali i sve segmente pozorišta. Prije svega, na koji način i kako Vam je teatar pomogao u tom procesu samoizgrađivanja, a pretpostavljam i samospoznaje?

Nije mi u tome pomogao teatar, nego gluma. Prava gluma je dopiranje do istine, o sebi, drugima i o životu. Što si bliži glumi bliži si istini, ona je nekad teška za prihvatanje, ali oslobađa, a slobodan čovjek je dobar čovjek. Težim istini... Korak po korak. Pa dokle stignem. U pauzama uživam.

Može li se reći da putem raznih likova koje tumačite Vi kao glumac zapravo ulazite u socio-psihološki paket jedne ličnosti koju kasnije sami dalje unapređujete? Imate li neki poseban odnos prema likovima koje tumačite?

Kad je tekst dobro napisan postoje određene stvari koje su date, zadane, ali glumac uglavnom sve domašta, izgradi, osmisli, uradi. Stanislavski to naziva život ljudskog duha uloge. Svi su ti likovi koje tumačim - ja, odnosno - ja sam oni. To je dovoljno poseban odnos kad je nešto dio tebe, zar ne?

Dugogodišnji ste član ansambla Gradskog pozorišta u Podgorici, igrali ste u mnogim predstavama kako za djecu tako i za starije, pa bih primijetila da u svom iskustvu njegujete korpus različitih uloga. Sa profesionalne tačke gledišta, koliko je to bitno Vama kao glumcu, te i da li je i koliko zahtjevno neprestano izmještanje iz jedne uloge u drugu? Postoje li neke uloge koje su Vam draže, više Vam leže ili, pak, neke koje priželjkujete?

Veoma sam srećan što sam veliki broj uloga odigrao u Gradskom pozorištu, upravo zbog raznolikosti repertoara. To je pravi izazov za glumca, raznovrsnost. Sve uloge su bile raznovrsne. To je zabavno, izazovno, ali nije teško, pa to nam je posao da se, što biste vi rekli, „izmještamo“, a ja bih to nazvao igrom. Igramo se. Ozbiljno se igramo. Sve mi uloge leže. „Dajte i lava ja da igram“, Šekspir. Ili sam neskroman. Ima i toga.

Sa studentima
Sa studentima foto: Duško Miljanić

Moram postaviti i ono (nezaobilazno) pitanje, a to je - razlikuje li se igra za djecu i za starije? Mnoge Vaše kolege ističu da su djeca najiskrenija publika, ali i kritika...

I ja sam prije vjerovao u te fraze, ali nije sasvim tako. Ljudi, a djeca pogotovo, vole pozorište i dolaze u pozorište zato što vole i žele da učestvuju u toj magičnoj obmani, i spremni su da istrpe razne gluposti koje im se ponekad serviraju. Kad god sam pitao djecu kakva je predstava uvijek je odgovor bio “Super!”. Ali ako pažljivo oslušnete „dišu li“ za vrijeme predstave, prate li, smiju li se kada prepoznaju istinu, ili bleje, zijevaju i pričaju, tada dobijate pravi fidbek kakva je predstava. A odrasli su drugo, oni će i slagati da im se dopalo samo da ne ispadnu glupi u tuđim očima... U igri i za jedne i za druge ne bi smjelo biti razlike. Djeca sve razumiju, bolje od odraslih. Naravno, sadržaj koji je za njih.

I kada sve to uzmemo u obzir, pa i Vas kao čovjeka koji je nekada na sceni, nekada u gledalištu, šta pozorište predstavlja za Vas lično?

Pozorište za mene predstavlja jedan od medija u kojem se može glumiti, a gluma za mene predstavlja najbolji posao na svijetu. Najbolja ludost. „Najveća je mudrost u životu naći pravu ludost“ - M. S.

A koliko je ono važno za društvo u cjelini?

A pozorište je za društvo važno onoliko koliko tô društvo od njega želi... Tako u nekim društvima imate pozorište u svakom gradu, a u našem... Izbrojte sami...

Kakav teatar lično/privatno volite? Jeste li od onih koji smatraju da je osnovni zadatak pozorišta da postavi pitanja, a ne da pruži odgovore, te i da problematizuje razne okolnosti u kojima se nalazimo?

Volim teatar koji ima jasnu poruku. Postavljati pitanja može svako i to je zamorno i besmisleno. Daj mi nešto, prosvijetli me. Kritikovati je lako, teško je ponuditi nešto smisleno i usuditi se da to bude izloženo kritici.

S obzirom i na Vaše pedagoško iskustvo, šta je to što se posebno trudite da prenesete studentima, budućim generacijama, mlađim kolegama?

Pokušavam studente da naučim da su oni vlasnici svoje glume i svojih života. Da ne čekaju da im neko pruži šansu, nego da grabe, i da sami sebi krče put. To daje krila i glumi.

Imate li neke projekte u planu, da li biste nešto najavili?

Planiram sa studentima da dovršim ispit, ako bude moguće “bez distance”. Planiram jedan zanimljiv film koji režira mladi reditelj Vladimir Cvijetić radnog naslova “Jabuka”, u pitanju je porodična drama, i planiram jedan pozorišni projekat na jesen. U međuvremenu planiram da pecam i ronim. Samo ne planiram ništa da zaradim...

Da li biste otkrili nešto više o filmu, koja Vam je uloga povjerena i kada se može očekivati?

To je film o čoveku koji je obuzet ličnim problemima pokušavajući da sačuva druge, njemu najbliže, od svojih problema, iz najbolje namjere, pokvari porodične odnose i svoj život i zdravlje. Ja igram tog čovjeka. Realno je očekivati taj film na jesen. Priča je zanimljiva, a uloga zahtjevna i izazovna.

Fali li Vam ponekad malo više kamere u svom poslu? Ili one “poznatosti” koju donose film i televizija?

Volim da snimam, tj. da glumim za kameru i nadam se da će se u tom polju kod nas dešavati neke pozitivne stvari, kao što je već započeo Filmski centar Crne Gore. Ta “poznatost” o kojoj vi govorite je popularnost i ne, ne nedostaje mi. Popularnost godi, ali ne bi trebala biti glumački cilj.

Mnogo toga ostaje na glumcu da domašta
Mnogo toga ostaje na glumcu da domaštafoto: Duško Miljanić

Kolika je obaveza biti glumac? Prema društvu, a i prema sebi?

Ko god želi može biti i trebao bi biti odgovoran u svojoj profesiji. Postoji kod nas ta podjela zanimanja, na bitne i ove druge, da ne kažem nebitne. Obavezni smo svi, prvo prema sebi, pa prema društvu, kako kaže Kant - “Zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni”.

Da li biste nešto dodali ili poručili čitaocima?

Evo sam im dovoljno poručio, ako neko pročita. Čita li ovo ko?

Političare je teško vidjeti u pozorištu

Kakav je Vaš stav o položaju teatra i odnosu države ili institucija prema pozorištu i kulturi uopšte, ne nužno u Crnoj Gori? Šta bi se moglo promijeniti i na koji način?

Odnos države i institucija prema pozorištu je više manje deklarativan, jer su se institucije svele na pojedinačne političare. Oni pozorište tretiraju u stilu: “eto imamo i to“.

Političare je teško vidjeti u pozorištu, osim ako nije neko spektakularno „otvaranje“ nečega što je „prvi put kod nas“ i onda vole da se slikaju da izgleda kao da su oni to omogućili. A nisu. Radnici pozorišta su to stvorili, osmislili i realizovali. Političari su dozvolili da se neki novac na to potroši i baš tako, oni nas smatraju troškom koji ponekad mogu upotrijebiti svrhu sopstvene promocije. Da bi se stvari mijenjale potrebno je da političari odu u drugi plan, a da upravo profunkcionišu institucije, to jest ta famozna riječ koja se ovih dana traći, a to je „struka“. Ali kada struka radi, ostaje malo mjesta za politiku. Stručnosti nam nedostaje, a posluha ne fali, što bi rekli političari i po dubini i po širini.

Čar pozorišta je u socijalizaciji, a ne u socijalnoj distanci

Primijetila bih da se tokom perioda virusa korona upravo teatar izdvojio kao umjetnost koja je od posebnog značaja za društvo, a ako uzmemo u obzir sve (ne)prilike u kojima je pozorište istrajalo tokom svih (ne)vremena, na koji način ono doprinosi zajednici, ali i čovječanstvu u globalu?

Pozorište na televiziji više nije pozorište, to je kao loše snimljen film. Gubi svrhu. Čar pozorišta je u socijalizaciji, a ne u socijalnoj distanci. Ljudi su za vrijeme izolacije više gledali serije i filmove, a ni njih nema bez dobre glume. Tako da, obrni okreni, nije do pozorišta nego do glume. Gluma ima moć da ljudima dâ do znanja da nisu sami. Da se sve već dogodilo i da im olakša, razdani, osvijetli. Tako se najbolje uči. Djeca uče najbolje mimetički. To nam je u genima. Zato ljudi vole glumu, a onda i pozorište i film.

Da li su upravo slične situacije potrebne da nas “podsjete” na to, jer se često govori i o krizi pozorišta, publike, gledanosti, kvaliteta, a ako uzmemo u obzir to da upravo pozorište istrajava od davnina onda je gotovo sigurno da ono nikada nije bilo u krizi, iako možda društvo jeste?

Ma kakva kriza pozorišta? Ko to kaže? Ko to može da procijeni? To je pretenciozna priča teoretičara pozorišta. Uostalom kako igra može biti u krizi? Nekad je igra bolja nekad lošija, ali je uvijek plemenita. Pozorišta su kroz istoriju imala razne pravce, tendencije, pokušaje. Jako je teško, i najboljim pozorištima, da naprave odličnu predstavu. Ako imate par takvih predstava da pogledate u svojoj okolini onda nema krize... Kriza je kad nema para za pozorište. Te krize ima i tek će je biti.