Nošenje zastave na Olimpijskim igrama: Najveća čast koju sportista može da doživi - Vijesti.me
DOŽIVLJAJ KOJI SE PAMTI DO KRAJA ŽIVOTA

Nošenje zastave na Olimpijskim igrama: Najveća čast koju sportista može da doživi

Pet mjeseci prije Tokija - kako je nositi crnogorsku zastavu na otvaranju Olimpijskih igara, prisjećaju se Veljko Uskoković, Srđan Mrvaljević i Bojana Popović

Bojana Popović je nosila crnogorsku zastavu u Riju 2016, četiri godine ranije u Londonu osvojila je srebro
Bojana Popović je nosila crnogorsku zastavu u Riju 2016, četiri godine ranije u Londonu osvojila je srebro (Foto: Vp)

Za nešto manje od pola godine, crnogorska zastava četvrti put će se vijoriti na najvećoj svjetskoj smotri sportista - Olimpijskim igrama u Tokiju.

Nositi zastavu na otvaranju, najveća je čast koju jedan sportista može da doživi, prisjećaju se vaterpolista Veljko Uskoković, džudista Srđan Mrvaljević i rukometašica Bojana Popović.

Oni su, naime, bili na čelu defilea crnogorskih sportista na Igrama u Pekingu 2008. (Uskoković), Londonu 2012. (Mrvaljević) i Rio de Žaneiru 2016. (Popovićeva).

- Bio je to doživljaj koji se pamti do kraja života, trenutak svečan i veličanstven - kazao je Uskoković za sajt Crnogorskog olimpijskog komiteta.

- O tom trenutku sanja svaki sporista, potajno se nadajući da će otići na Olimpijske igre. Imao sam zadovoljstvo da učestvujem na tri. Najveći san dosanjao sam 2008. godine u Pekingu. Imao sam čast da na Igrama nosim zastavu. Možda je to bio i najveći momenat u mojoj sportskoj karijeri, koju sam odužio do 38, 39 godine, ali baš sa ciljem na odem na Igre. Dobio sam priliku sa mojom Crnom Gorom. Peking nikad neću zaboraviti. Na jednom mjestu bili smo sa najboljim sportistima. Neopisiv događaj i nevjerovatno iskustvo - ispričao je Veljko Uskoković.

Četiri godine kasnije, Crna Gora je u Lodonu osvojila prvu i jedini olimpijsku medalju do sada - uradile su to crnogorske rukometašice, koje su se okitile srebrnom medaljom.
Džudista Mrvaljević je na otvaranju tih Igara nosio našu zastavu.

- Povjerenje i poštovanje koje je naša Crna Gora tim činom ukazala meni, mojoj porodici, klubu, gradu i džudo sportu, jeste nešto što će čitav život kod mene izazivati najljepše moguće emocije i vraćati mi osmijeh na licu. Zahvalan sam i srećan što sam dio trofejne crnogorske sportske istorije i trudiću se da čitav život pozitivno i afirmativno doprinosim razvitku sporta u našoj zemlji - kazao je Mrvaljević.

Bojana Popović, nekadašnja najbolja rukometašica svijeta, bila je na čelu kolone crnogorske sportske delegacije, sa crnogorskomn zastavom u Rio de Žaneiru 2016.

- Bila sam počastvovana. Emocije je teško i danas opisati. Prosto, nijesam vjerovala da sam tu, sa našom zastavom... Osjećala sam i strah u smislu da je velika odgovornost, ali na kraju sreću. Nevjerovatan osjećaj je kada odeš na Igre kao navijač, a ogromno uzbuđenje jer znaš da ćeš nositi zastavu i predstavljati svoju zemlju. Specifičan i neopisiv osjećaj - kazala je Bojana Popović, koja se u Riju i oprostila od aktivnog igranja.
Sam ulazak na legendarnoj “Marakani” bio je spektakularan.

- Sto hiljada ljudi na tribinama i mi, sportisti. Dobili smo kadar od 15, 20 sekundi, sasvim dovoljno vremena da nas vidi svijet.

Dva puta je Bojana učestvovala na Olimpijskim igrama, u Londonu je 2012. osvojila srebro, kada se prvi put povukla, ali se potom vratila i definitivno oprostila u Riju.

- Svako sanja Olimpijske igre. Imala sam želju u odrastanju i rukometnom životu da odem na Igre, ali je bilo daleko ostvarljivo. Veliki dio reprezentativne karijere sam preskočila i onda se desilo da se vratim, igram za reprezentaciju, i da to, naravno, bude Crna Gora. Tek se onda otvorila mogućnost da na ovu temu uopšte pričam - kazala je Bojana Popović, legenda rukometa i crnogorskog sporta.

Veljko Uskoković je čak tri puta učestvovao na Olimpijskim igrama, u Sidneju je 2000. sa reprezentacijom SR Jugoslavije osvojio bronzu, a u jedinom nastupu sa Crnom Gorom na OI u Pekingu 2008. nije imao sreće - četvrto mjesto, nakon poraza od Srbije u meču sa bronzu.

Veljko Uskoković je nosio zastavu u Pekingu 2008.
Veljko Uskoković je nosio zastavu u Pekingu 2008.(Foto: Vp)

- Veliko takmičenje, najveće na planeti. Privilegija je nastupati na Olimpijskim igrama, igrati protiv najboljih, a pobjede i porazi su sastavni dio takmičenja. Peking je došao poslije Malage gdje smo se izuzetno fizički i emotivno istrošili. Sa ovim hendikepom smo otišli na Igre. Međutim, pored svega smo igrali zapaženu ulogu. Sa Mađarima u polufinalu smo duži period vodili, imali igru i rezultat, možda nije momenat da se priča, ali nekim čudnim sudijskim odlukama - izgubili smo. U meču za bronzu protiv Srbije nijesmo uspjeli, kao ni naredna dva puta, ali se nadam da smo ispucali sve bonuse i da ćemo na sljedećim Igrama, iako se još nijesmo plasirali, ali duboko vjerujem da hoćemo, osvojiti medalju - kaže Uskoković, koji je osim Malage 2008. sa Crnom Gorom, osvojio zlato i 1991. u Atini sa bivšom državom.

I Srđan Mrvaljević je tri puta učestvovao na Olimpijskim igrama. Posebno je, kako kaže, ponosan na debitanstki Peking 2008.

Srđan Mrvaljević sa zastavom u Londonu 2012.
Srđan Mrvaljević sa zastavom u Londonu 2012.(Foto: Reuters)

- Imao sam čast da Crnu Goru tri puta predstavljam na Olimpijskim igrama, a svakako da je najupečatljiviji bio Peking. Bio je to prvi nastup crnogorskih sportista na Igrama. Ostvario sam tri pobjede, a zatim je uslijedio veoma neizvjestan meč i poraz u produžecima od svjetskog šampiona, što me dovelo do 7. mjesto. Do danas je ovaj rezultat ostao najbolji plasman Crne Gore u pojedinačnim sportovima na Olimpijskim igrama - kazao je Mrvaljević.

Olimpijska medalja ima poseban sjaj

Trofejna rukometašica Bojana Popović prisjeća se srebra na Olimpijskim igrama u Londonu - jedine medalje i najvećeg uspjeha crnogorskog sporta na OI do sada.
Kaže da je taj uspjeh bio specifičan i različit od klupskih, a čak šest puta je bila klupski prvak Evrope, 2012.i sa ŽRK Budućnost.

U Londonu je, međutim, sve bilo specifično.

- Lično, poslije svakog osvojenog trofeja Lige šampiona osjećala sam ispražnjenost, psihičku i fizičku. U suštini slaviš, ali nemaš snage. Međutim, poslije finala u Londonu je sve bilo euforično, od završetka utakmice gdje smo, možda, i malo ironično neke stvari radili. Htjeli smo da damo do znanja da ne žalimo, nego da smo srećne i svjesne šta smo uradile već u tom momentu. Prebacile smo se u film da je srebro veliki uspjeh i nijesmo izlazile iz dobrog osjećaja. Bile smo napunjene inatom i imale smo svoj program radosti i veselja, mimo organizacionog programa. Sjećam se da je domaćin probao da nas usmjeri kako treba da sve to da izgleda, ali mi smo imale svoju proceduru i način radovanja. Nijesmo se mnogo obazirale na sve to oko nas. To što smo zacrtale uradile smo. Sijale smo dobru energiju, nijesmo dozvolile da nas pokoleba poraz, jer smo u dubini duše osjećale da je utakmica na neki način dobijena. U slavljeničkom duhu smo stigle i primile medalju. U tom momentu bile smo srećne toliko da nas poraz nije interesovao - prija Bojana Popović za sajt COK-a.

Doček “lavica” u Podgorici bio je za dugu priču.

- U Londonu nijesmo bili svjesni šta se dešava u zemlji. Nekako si u tom zatvorenom krugu ljudi, sa kojima spremaš taktiku, utakmicu, i tako iz dana u dan, ista procedura. Nijesmo imali osjećaj, uopšte, koliko narod u Crnoj Gori preživljava sve to i živi sa nama. Ali, kako smo se približavali četvrtfinalu, zatim polufinalu, sve više informacija smo dobijali šta se dešava, ali ni blizu svjesni dok kući nijesmo stigli. Sa ove tačke gledišta bolje vidim na koji način država živi za utakmice nacionalnih timova. Do neba sam svima zahvalna, jer to je nešto zbog čega treniraš, igraš... Osjećanja i sa dočeka je teško opisati. Voljela bih da još po neko to doživi sa naših prostora. Zato se treba baviti sportom i trenirati da bi na kraju doživo spektakularan doček, dokaz koliko narod u Crnoj Gori cijeni i voli sport. Mi smo hrabri, puni dobre energije, karaktera, “bijemo” se sa velikim silama koje su mnogo moćnije, zato je svaki naš uspjeh još veći - ističe Bojana.


Vidi sve komentare