Francuska je 7. januara bila poprište džihadista koji su masakrirali dvanaest članova satiričnog lista “Šarli Ebdo“. Među njima su ubijeni njegovi najbolji karikaturisti. Drama koja je zadesila zemlju kulture i slobode, zemlju demokratije koju potvrđuju Volterove riječi: ”Ne slažem se sa onim što imate da kažete, ali ću se boriti do zadnjeg daha za vaše pravo da to kažete"... prevazišla je svaku mjeru na skali zločina.
Pogodila ju je u srce - napala je njenu slobodu javne riječi i izražavanja. Zavila je Francusku u crno. Zato je predsjednik Fransoa Oland, proglasio nacionalnu žalost. Toj mjeri se veoma rijetko pribjegava u Francuskoj (samo četiri puta tokom Pete Republike - povodom smrti tri predsjednika : De Gola, Pompidua, Miterana i 11. septembra 2001. u Njujorku). Francuske zastave su spuštene na pola koplja.
Sva štampa i nacionalni listovi su na razne načine izrazili žalost : “Liberasion” je na sasvim crnoj osnovi napisao bijelim slovima:”Svi smo mi Šalri Ebdo” , “ Mond”:”Francuski 11. septembar ”, “Figaro”:”Ubijena sloboda”, “Parizijen”:”Neće ubiti slobodu “… Istog dana u znak protesta i solidarnosti sa žtrvama ljudi su spontano izašli na trgove i suzama izrazili potres. I dalje se okupljaju na trgovima paleći svijeće i polažući cvijeće, pjevaju Maseljezu, što znači da su složni, ali i da će se boriti. Veliki broj francuskih i stranih karikaturista odao je poštu svojoj postradaloj sabraći. Osmog januara cijela Francuska minutom ćutanja odala je poštu postradalim novinarima. “Šarli Hebdo” je bio list slavnih satiričnih karikaturista.
Advokat lista, Rišar Malka, rekao je za “Liberasion”: “Kunem se da će 'Šarli' izaći u srijedu. Kad sam vidio onaj prizor osjetio sam ono što osjećamo kada nam desetkuju porodicu. Dvadeset godina sam uz njih. Borio sam se uz njih, nisam vjerovao da se tako može umrijeti u Francuskoj. Htjeli smo samo da zabavimo. Nikada ne bih mogao ni da pomislim da će se to tako završiti. Naš život nikada više neće biti isti poslije ovog dana. Nemam riječi. Pomozite nam ! Pomozite nam da nastavimo da se smijemo, da se tišina ne uspostavi, da se strah ne instalira. Treba da se borimo oružjem demokratije”.
I uprkos desetkovanoj redakciji koja je u drami izgubila ruke i kičmu, oni koji su preživjeli, iako jedva mogu držati olovku u ruci, dali su neku vrstu zakletve, nekakvo obećanje poginulima da će “Šarli Ebdo” biti na kioscima sljedeće srijede u millionskom tiražu. “Liberasion” im je ponudio gostoprimstvo, a Ministarstvo unutrašnjih poslova obezbjeđenje. Poslije bezbrojnih prijetnji koje je dobio direktor lista, on je izjavio: ”Više volim da umrem stojeći nego da živim na koljenima”.
Bivši ministar pravde, socijalista Rober Badinter, reagovao je među prvima na napad : ”Pred takvim zločinom pripremljenim i počinjenim sa toliko hladnokrvnosti, prva misao svih nas upućena je žrtvama, novinarima okupljenim da obave misiju informacije bez koje bi demokratija bila ugušena, policajcima koji se svakodnevno izlažu riziku. Ti novinari su umrli za nas, za našu slobodu koju su uvijek branili… Oni koji viču Alahu egber u momentu kada ubijaju druge ljude, oni izdaju svojim fanatizmom ideal religije na koju se pozivaju. Oni se nadaju da će se bijes i negodovanje koji su zahvatili naciju izraziti odbacivanjem svih muslimana u Francuskoj. Tako bi se stvorila provalija između muslimana i drugih građana. Njihova je namjera da potpale mržnju među Francizima, među raznim zajednicama, to je njihova namjera pored nagona za ubijanjem pri pomenu Boga. Odbacimo to, jer bi oni pobijedili. Pazimo se amalgama bratoubilačkih strasti… To bi bila zamka koju je istorija već razapela uz pomoć demokratije. Oni koji su joj podlegli, nisu ništa postigli u represivnoj efikasnosti, samo su mnogo izgubili u slobodi, a ponekad i u časti”.
Patrik Pelu, saradnik, došao je u redakciju nekoliko minuta po atentatu gdje je zatekao 12 ubijenih i 11 ranjenih, rekao je za radio kroz plač koji nije mogao da savlada cijelo vrijeme : “Šarli će i dalje postojati”.
Uvodničar “Monda”, Žil Van Kot : ”Slobodni, uspravni, zajedno : emocije, zaprepašćenje, ali i revolt i odlučnost. Riječi teško mogu da izraze jačinu šoka talasa koji se širi Francuskom poslije terorističkog napada na 'Šarli Ebdo'. To je donekle naš 11. septembar…”.
Uvodničar “Figaroa” Aleksi Breze smatra da je riječ o ratu. “To je pravi rat koji vode ne vojnici, nego ubice iz sjenke, organizovane i metodične ubice čije nam divljaštvo ledi krv… Naspram rata prvi zadatak je da se ujedinimo. Bilo kojeg porijekla da smo, bilo kojeg mišljenja, bilo koje religije ili bilo kojeg političkog mišljenja, treba odmah i bez mucanja proklamovati sveti savez… Drugi zadatak je da se naoružamo. Prvo moralno - kako da branimo naše vrijednosti… Kad je rat već tu, treba da ga dobijemo. Iščupati islam od onih koji su ga tako prisvojili”.
Domik Devilpen, bivši premijer Francuske misli da treba dati otpor borbenim duhom. “Klima u koju ponire Francuska jeste terorizam koji se izmijenio i organizuje trajni strah. Odgovoriti na to zapadnjačkim povlačenjem bilo bi pogubno”.
Novinarka Šarlija Zenib je bila na odmoru : “ Slušajno sam ostala živa. Ne mogu da vjerujem da više neću vidjeti Šarba, Kabija, Tinjua i druge... Nemamo skoro više karikaturista, kako ćemo nastaviti ”.
Kristof Deloar direktor “Reportera bez granica” je ocijenio da je događaj u Parizu “ neopisiv pokolj, najcrnji dan u istoriji francuske štampe i najkrvaviji atentat koji je zadesio Francusku od prije pola vijeka”.
Za filozofa Rožea Pola Droita je odgovor na terorizam pitanje slobode ili smrti.
Tijeri Borsa, urednik “Parizijena” je izjavio: “Na sve nas su nišanili ludaci Alaha čiji su meci ubili naše kolege i prijatelje 'Šarli Ebdoa' i dva policajca. Taj atentat je ratni čin protiv demokratije, protiv slobode, protiv Republike, protiv ideala koji nas nadahnjuju. Sve što fanatici islama ne podnose, naše pravo da sve kažemo, da sve napišemo, da sve komentarišemo, slobodno. Oni su udarili na simbol, na satirični list, prkosan i drzak. Oni koji se bave terorom u ime njihove religije, više vole divlju mržnju, smrtonosno ludilo. Svi smo u šoku, zaprepašćeni uzbuđeni. Ali kako smo pokazali spontanim okupljanje svuda, shvatili smo da je naše jedino oružje protiv divljaštva da ponovimo jasno da nećemo dozvoliti da se ubiju naša sloboda i naše vrijednosti”.
Jednom riječju, Francuzi su spremni trenutno na otpor rasulu i sukobu unutar zemlje. Glavni pokretač je ideja - dati otpor, ne plašiti se, slobodno misliti. Novi slogan je : sloboda, jednakost, misliti i stvarati. Poginuli novinari su moderni heroji koji se nisu ućutali ni po cijenu života. Ubili su Šarlija, ali on ne smije da umre. Društvo mora da reaguje na zločin. Došlo je vrijeme kohezije i bratstva pred terorizmom. Sada je trenutak da muslimani pokažu privrženost Francuskoj.
Da bismo se branili, tjeraćemo kriminalce bez prestanka
Loran Jofren, direktora “Liberasiona” smatra da će Šarli živjeti.
“Ubili su Kabija, pacifistu, najboljeg čovjeka na Zemlji koliko i najboljeg karikaturistu-crtača… Ubili su… Šarli, bio je to inteligentni smijeh, nemilosrdni smijeh, odbijanje tragičnog, ismijavanje, ironija puna nade, Volter u vinjeti, noga u zadnjicu fanatika. Protiv olovki, tuša, mjehura… oni su izvadili kalašnjikove. Kakvo priznanje slabosti. Kada se nemaju argumenti, onda se puca. Ubili su Volina, Šraba… 'Liberasion' je pogođen u srce. Šarli i njegova ekipa su naši rođaci. Sa njihovim prijateljima i porodicama i mi plačemo. Pa, da li su ubili Šarlija ? Nisu. Promašili su. Šarli će živjeti zahvaljujući njegovim čitaocima, Šarli će živjeti duhovno kroz sve nas. Svi smo mi Šarli. Promašili su. Ubili su nam prijatelje, nanijeli veliki bol, ali su nas ojačali. Karikaturisti Šarlija već pola vijeka ilustruju svakog dana razlog postojanja štampe : treba znati i ocijenti, pronaći smiješno i nepravedno, požuriti se da im se nasmijemo da bismo se boril protiv, istovremeno izmjeriti taštinu svijeta. Bili su simboli generacije '68. o kojoj se kaže toliko zla, ali se zaboravlja da se neprestano borila za više slobode".
"Preokrenuli su sve tabue, ismijali sve dogme, stavili magareću kapu na statue komadora, odmjerili svim davaocima lekcija. Islamizam je Šarliju zabo nož. Podsjetimo : sedam urednika i crtača su umrli za nekolko sekundi : Kabi, Šarb, Minju, Volinski, Bernar Maris i Elza Kajat, psihoanalista i hroničar, Mustafa Urab, Kabil, korektor, Frank Brinsolaro, policajac, Michel Renaud gost, Ahmed Merabet, policajac koji je pokušao da zaustavi napadače, Frédérik Boaso, čistač… Da li je to slučajno ? Nisu se ustremili na islamofobe, nego na Šarlija, to jest, na toleranciju, na odbijanje fanatizma, fatalizma, i borbu za laičku zemlju, za pacifizam. Fanatici ne brane religiju, ne brane muslimane, koji su u velikoj većini protiv tih odvratnih ubistava. Oni napadaju na slobodu. Da bismo se branili, tjeraćemo kriminalce bez prestanka …A mi novinari, prijatelji ubijenih novinara, nastavićemo sa još većom odlučnošću… branićemo naše znanje i našu vokaciju da bi pomogli čitaocu da se osjeti građaninom. To nije mnogo, ali je nešto. Sa još čvršćim uvjerenjem : sada znamo zašta se bavimo tim zanatom”.
Galerija
Bonus video:
