Idući na posao jednog ledenog februarskog jutra, dva prolaznika su naišla na nesvakidašnji prizor dvije ljudske noge vire iz kontejnera za polovnu garderobu u naselju Ostštad u Hanoveru.
Čovjek se zaglavio u otvoru kontejnera, okrenut naglavačke, ukliješten metalnim poklopcem. Prestao je da diše i udovi su mu bili ukočeni i hladni. Vatrogascima je bila potrebna specijalna oprema da bi izvukli beživotno tijelo. Autopsijom je utvrđeno da se ugušio.
Malo ljudi u Hanoveru je poznavalo pokojnika Kristijana Serbana, 23-godišnjka, samca, radnika iz Rumunije. Umro je pokušavajući da ukrade polovnu garderobu iz kontejnera.
Za tužilaštvo je slučaj brzo riješen. S obzirom da se ispostavilo da nije bilo trećeg lica povezanog sa njegovom smrću, događaj je tretiran kao nesrećni slučaj sa tragičnim ishodom i brzo arhiviran. Međutim, kako piše „Špigl", bijedna smrt mladog Rumuna koji je život izgubio zbog nekoliko komada polovne garderobe, baca svjetlo na situaciju u kojoj se u zapadnoj Evropi nalaze radnici imigranti iz Bugarske, Rumunije, Slovačke, Poljske, Češke i Slovenije.
Samo u Njemačkoj izuzetno naporno radi desetine hiljada muškaraca i žena iz istočne Evrope. Rade kao građevinski radnici, čiste kuhinje u restoranima, beru voće i povrće na imanjima, a neke mlade žene čak prodaju i svoje tijelo kao prostitutke. Mnogi od njih rade bez potrebnih dozvola, bijedno su plaćeni i žive u trošnim kućama. Ipak, više vole da žive u Njemačkoj nego u bijednim uslovima u svojoj domovini.
Zastrašujući plan
Od 14.000 nezaposlenih u G alati, rodnom gradu Kristijana Serbana, više od 10.000 od države ne prima nikakvu socijalnu pomoć. Oni koji uspiju da pronađu posao u jednoj od velikih čeličana smatraju se relativno srećnim.
Kristijanov otac je zaposlen u jednoj čeličani, ali njegova mjesečna plata od samo 150 eura, zajedno sa novcem koji njegova supruga zaradi kao kuvarica, nije dovoljna za izdržavanje četvortočlane porodice, naročito s obzirom da Kristijanova 17-godišnja sestra još uvijek ide u školu i nema nikakva primanja.
Kristijan je morao rano da preuzme odgovornost i da odustane od sna da studira elektrotehniku.
Čim je završio školu, morao je da počne da zarađuje, a najbolja opcija za to je bio rad na građevini. Međutim, iako je bio vrijedan i umješan radnik, zarađivao je čak i manje od svog oca. Kristijan, koji je većinu svoje zarade davao porodici nije mogao da priušti stvari koje obično žele mladići mobilni telefon, modemu garderobu, auto...
Njegov plan da ide u zapadnu Evropu uplašio je njegove roditelje.
Bio im je potreban novac, ali su takođe brinuli da njihov sin, stidljivi mladić koji ne govori strane jezike i koji se nije odvajao od kuće, nema ono što je potrebno da bi uspio u inostranstvu.
Jedino ih je tješilo to što je imao kontakt u zapadnoj Evropi svog strica Pahela Serbana koji dugo živi u Italiji i Kristijanovom ocu je rekao da se tamo može dosta zaraditi. „Obećaj nam da ćeš se brinuti o njemu", tražio je tada Kristijanov otac. „Obećavam", odgovorio mu je brat.
Kristijan, koji je većinu svoje zarade davao porodici nije mogao da priušti stvari koje obično žele mladići mobilni telefon, modemu garderobu, auto...
Dok su radili na berbi maslina u Toskani, dvojica Rumuna su upoznali M, italijanskog biznismena kod koga su kasnije radili. M. je oženjen Njemicom i osim plantaže maslina u Italiji, ima i nekoliko zgrada u Njemačkoj. Znao je da iskoristi sposobne ljude kao što su bili berači iz Rumunije.
Posao u Hanoveru
M. je vlasnik velike zgrade u Hanoveru, nekadašnjeg hotela, kome je hitno bilo potrebno renoviranje. Dvojica Rumuna su pristali da rade za M. u Njemačkoj i napustili su Italiju u jesen 2011.
Kristijan i njegov stric su radili od jutra do mraka. Krpili su stare cijevi, rušili oronula kupatila i zidove, zidali nove, postavljali patose i vukli teške džakove cementa. Tokom radova su se nagutali dosta prašine i svake večeri su bili potpuno iscrpljeni.
Njihov poslodavac M. nije klasičan izrabljivač. On pomaže i nije mu ispod nivoa da radi. On doručkuje sa radnicima, časti ih kafom, sa njima je na ti i isplaćuje ih na vrijeme. Naročito mu se sviđao Kristijan, koji je bio vrijedan i koristan. „Bio mi je kao sin", sjeća se M.
Njihov poslodavac M. nije klasičan izrabljivač. On pomaže i nije mu ispod nivoa da radi. On doručkuje sa radnicima, časti ih kafom
Međutim, poslodavac je i te e. M. zaposlenima nije plaćao doprinose ni osiguranje i dobro je znao da bi radnicima iz Njemačke plate morale biti mnogo više.
Dvojica Serbana nikada nisu aplicirali za radnu dozvolu, iako radnici poput njih, makar teoretski, mogu da rade u Njemačkoj. Međutim, u stvarnosti, radne dozvole za ovu vrestu posla se izdaju samo pod posebnim uslovima. Jedan od tih uslova je da poslodavac prvo mora u obzir da uzme nezaposlene njemačke građane koji imaju iste kvalifikacije.
Kako bi izbjegao nevolje, M. je svakom od svojih radnika iz inostranstva dao da potpišu ugovor o djelu i obojicu ih je kod nadležnih registrovao kao samostalne pređuzimače. Međutim, ta samostalnost je bila lažna. Samostalni preduzimači sami pronalaze angažmane, rade za nekoliko poslodavaca i imaju izbor. Nasuprot tome, ova dvojica Rumuna radila su samo za M, tako da su, u stvari, bili radnici, a ne samostalni preduzimači.
Osjećaj izolovanosti
Dvojica Rumuna su živjeli tužnim životom radili su, jeli, spavali i ponovo išli na posao. Kristijan je dijelio sobu sa stricem i veći dio svoje plate slao kući. Kako bi zadovoljio očekivanja svih, nekim večerima je prao suđe u italijanskom restoranu koji je M. iznajmio jednom svom zemljaku.
„Još uvijek se loše osjećam kad razmišljam o tom momku", priznaje M-ova kćerka. „Bio je mojih godina, radio je kao lud i izdržavao roditelje. S druge strane, ja trošim novac svojih roditelja i mogu da se školujem." Za „Špigl" je ispričala kako je jednom sa Rumunima išla u zoološki vrt i daje to za Kristijana bilo posebno iskustvo.
Većinu slobodnog vremena provodio je gledajući TV sa stricem. Ponekad bi popio pivo, ali ne više od jedne ili dvije čaše, jer bi se brzo napio. Jedva daje znao i riječ njemačkog, pa je rijetko išao sam u grad, mada bi ponekad otišao u diskoteku u koju odlaze Rumuni. Međutim, iako je želio da nađe djevojku, nije nijednu upoznao u diskoteci.
„Još uvijek se loše osjećam kad razmišljam o tom momku", priznaje M-ova kćerka. „Bio je mojih godina, radio je kao lud i izdržavao roditelje"
Sa strane je ovaj momak djelovao introvertno i povučeno. Očito se osjećao izolovanim u svijetu koji ga nije razumio o koji on nije razumijevao. Sprijateljio se sa Sarijem Katalanom, Njemcem turskog porijekla, vlasnikom obližnjeg kioska i komšijom Italijanom, Marselom koji je radio kao konobar. Gestikulacijom i sa nekoliko njemačkih riječi koje je pokupio, ponekad bi vlasniku kioska gdje je kupovao pivo pričao o svakodnevnom životu. Ponekad je sa Marselom, koji je živio sprat niže, gledao fudbalske utakmice na TV-u ili bi zajedno otišli u obližnji pab.
Ovaj 23-godišnjak skoro nikada nije ugađao sebi. Ostavljao je sa strane novac koji nije bio rezervisan za porodicu. Gazdi je ispričao da jednog dana želi da kupi zgradu u Rumuniji, makar mu za to trebalo i 20 godina. Kristijan je kupovao garderobu na sniženjima. Jednom je pitao Marsela gdje može kupiti jeftinu obuću. Onda je, međutim, odlučio da ipak ne ide u prodavnicu sa Marselom.
„Vjerovatno nije htio da troši pare", prokomentarisao je Marsel za „Špigl".
Opasna metoda
Mnogi stanari obližnjih zgrada u Ostštadu, radnici imigranti poput Kristijama, živjeli su sličnim skromnim životima. Među njima su Bugari, Hrvati, Poljaci, kao i Indijci i Pakistanci, a ono što im je zajedničko jeste da preživljavaju sa što je moguće manje kako bi zarade slali kući.
Veliki sivi kontejner za doniranje korištene odjeće smješten na ulici, pun starih košulja, pantalona, džempera i cipela je iskušenje za lokalnu imigrantsku zajednicu. Kontejner je opremljen mehanizmom protiv lopova, ali vješte akrobate uspijevaju da zaobiđu mehanizam. Kristijan Serban je takođe u više navrata uspijevao da se posluži stvarima iz kontejnera.
Serban se ugušio u sličnom kontejneru
Princip je jednostavni kada se sprava napravljena za prihvatanje odjeće okrene prema gore pravi se prolaz od oko 20 centimetara što je dovoljno prostora da se neko provuče i izvade komadi odjeće obično zapakovane u plastičnim kesama. Za ovu tehniku je potrebna koncentracija, dobra tjelesna kontrola i vitka građa.
Nedjelju dana prije tragedije, Kristijan i njegov stric su iz prve ruke iskusili koliko je ova metoda opasna. Na putu prema kući čuli su glasno kucanje i očajničke vapaje za pomoć koji su dopirali iz kontejnera. Jedan radnik sitne građe, takođe Rumun, upao je u čelični kontejner dok je pokušavao da ukrade nešto odjeće, ostao je zaglavljen je jedva je mogao da diše. Kada su njegovi sunarodnici Rumuni uspjeli da ga izvuku, nesuđeni lopov je drhtao od šoka.
Tog četvrtka 9. februara temperature su bila ispod nule. Kristijan je tog dana izgledao deprimirano i jedva da je progovorio i riječ. Majka mu je bila u bolnici, a finansijska situacija kod kuće je bila napetija nego inače. Kristijan je stavio 500 eura u džep, koje je namjeravao da pošalje u Rumuniju.
Poslije posla popio je više nego obično, nadajući se da će zaboraviti na nedaće. Odjednom je izgledao veselo i pun duha. Pokušao je da ubijedi strica da izađu na još jedno piće, ali je njegov stric bio umoran. Na kraju, komšija Marsel je otišao sa njim u bar. U Spektaklu, tradicionalnom njemačkom pabu, veseli Kristijan je prvi put platio prijatelju pivo. Dosta se smijao i izgledao opušteno. Ipak, nije mogao mimo da sjedi, brzo je ispio piće i otišao iz bara. Njegov prijatelj Marsel je odlučio da ostane. Tek je bila prošla ponoć.
Zarobljen u kontejneru
Vlasnik kioska. Sari Katalan, je očigledno posljednja osoba koja je vidjela mladog Rumuna živog. Kristijan je kupio četiri flaše piva za ponijeti, stavio ih u plastičnu kesu i rukovao se sa Katalanom nekoliko puta. Katalan je bio iznenađen što njegova mušterija na sebi ima samo tanki pulover u tako hladnoj noći i upitao ga: „Hajde, dijete, zar se ne smrzavaš"? U tom trenutku temperatura je već pala na minus 13 stepeni Celzijusa.
Kontejner je bio udaljen svega pedesetak metara. Niko ne zna šta je Kristijan pokušao da izvuče iz kontejnera. Deblju zimsku jaknu jer je izgubio svoju? Stare cipele jer nije želio da troši novac na nove. Bolju radnu odjeću jer je njegova bila pohabana i prljava?
Kada je njegov stric pozvao brata kako bi mu javio da mu je sin preminuo, otac je uzviknuo: „Zašto ga nisi pazio? Obećao si!"
Ono što je jasno jeste da je ovaj 23-godišnjak izgubio ravnotežu, zaglavio se i nije mogao da se oslobodi. Sljedećeg jutra, vatrogasci su pronašli plastičnu kesu sa flašama piva na trotoaru pored njega. Novac za majku je i dalje bio u njegovim džepovima.
Kada je njegov stric pozvao brata kako bi mu javio da mu je sin preminuo, otac je uzviknuo: „Zašto ga nisi pazio? Obećao si!" Tijelo njegovog sina je smješteno u limeni kovčeg i mrtvačkim kolima prebačeno 2.000 kilometara u Rumuniju. Njegov poslodavac, M. platio je dio troškova prevoza, jer roditelji to nisu mogli priuštiti. Zaposleni u italijanskom restoranu gdje je Kristijan prao sudove sakupili su novac za sahranu. Više od 400 ožalošćenih je prisustvovalo sahrani u Galati. Opštinske vlasti Hanovera su naredile da kontejner u kojem je Kristijan Serban preminuo bude uklonjen sa te lokacije. Prema riječima portparola grada to je urađeno iz „obzira prema ožalošćenima".
Građevinski radovi u stambenoj zgradi italijanskog biznismena M, koji su nakratko bili prekinuti nakon Kristijanove smrti, nastavljeni su punom parom. Kristijanov stric, Pahel Serban, je već našao zamjenu za preminulog nećaka tako što je u Njemačku doveo drugog rođaka iz Rumunije.
Galerija
Bonus video:
