Mladi sve glasniji, stariji sve brojniji

Dok su desetine hiljada ljudi u nedjelju na ulicama Beograda slavile pobjedu studentske liste nad koalicijom Aleksandra Vučića na parlamentarnim izborima, francuski srednjoškolci su nastavljali višenedjeljnu borbu za bolje obrazovanje i sigurniju budućnost. Iako se njihovi zahtjevi i političke okolnosti razlikuju, protesti u Srbiji i Francuskoj otvaraju isto pitanje: koliko se glas mladih zaista čuje u društvima u kojima ih starije generacije brojčano nadmašuju?

Taj generacijski preokret je posebno vidljiv u Francuskoj. Kako navodi Asošiejtid pres (AP), 1968. godine u kontinentalnoj Francuskoj bilo je 9,4 miliona tinejdžera i mladih odraslih, odnosno 19 odsto stanovništva, dok je osoba sa 65 i više godina bilo svega 6,3 miliona, ili 13 odsto. Danas je odnos obrnut: oko 15 miliona stanovnika ima najmanje 65 godina, dok mladih između 13 i 24 godine ima 9,6 miliona. Stariji tako čine 22 odsto stanovništva, a mladi svega 14 odsto.

U Francuskoj su protesti zbog nedovoljnog finansiranja škola pokrenuli nacionalnu raspravu koja je prerasla u šire nezadovoljstvo visokim troškovima života i oštrim postupanjem policije. Srednjoškolci koji nedjeljama izlaze na ulice kažu da je borba da se njihov glas čuje iscrpljujuća i frustrirajuća.

U Albaniji se srednjoškolci i studenti u sve većem broju pridružuju antivladinom pokretu koji mjesecima vrši pritisak na premijera Edija Ramu da podnese ostavku. Generacija Z se mobiliše i u Indiji, Nepalu i drugim djelovima svijeta.

“Svjedočimo pobuni mladih širom svijeta”, rekla je 23-godišnja klimatska aktivistkinja Greta Tunberg, koja se pridružila jednom od školskih protesta u departmanu Sen Sen Deni, u okolini Pariza.

“Ovi pokreti inspirišu jedni druge. Ljudi zaboravljaju koliko su pripadnici generacije Z povezani na različitim kontinentima”, dodala je.

Ipak, sve veća povezanost i protestna energija mladih ne mijenjaju činjenicu da njihov glas, barem matematički, nema težinu kakvu je imao prije nekoliko decenija.

Šezdesete su bile vrijeme velikih društvenih promjena. Bitlsi su 1964. godine prvi put nastupili u Francuskoj, Francuskinje su naredne godine dobile pravo da otvore bankovni račun bez saglasnosti supruga, a 1967. je legalizovana kontraceptivna pilula.

Mladi su sve otvorenije dovodili u pitanje tradicionalne autoritete, a njihova pobuna kulminirala je u maju 1968. godine, kada su izašli na barikade, bacali kamenice i uzvikivali parole poput “Budite realni, tražite nemoguće”.

Sve veća povezanost i protestna energija mladih ne mijenjaju činjenicu da njihov glas, barem matematički, nema težinu kakvu je imao prije nekoliko decenija

Međutim, između tadašnjih i današnjih protesta postoji još jedna važna razlika – način na koji mladi gledaju na budućnost.

Politikolog Boris Gobil u analizi za francuski list “Mond” ukazuje da je proteste 1968. godine obilježavao revolucionarni optimizam i uvjerenje da je moguće promijeniti svijet. Ekonomija je rasla, a visoko obrazovanje je otvaralo put ka dobrim poslovima i boljem životu. Danas se, međutim, mladi suočavaju s političkom, ekonomskom i ekološkom neizvjesnošću, kao i nesigurnošću u pogledu zaposlenja i budućnosti.

Uprkos tim razlikama, Gobil smatra da oba protestna talasa povezuje slična dinamika: nespremnost vlasti da slušaju zahtjeve mladih, policijska represija i potcjenjivanje njihovih problema dodatno su podstakli širenje protesta.

Pripadnici poslijeratne generacije, poznate kao bejbi bumeri, rođeni između 1946. i 1964. godine, odrastali su u vrijeme ekonomskog procvata koji Francuzi i danas s nostalgijom nazivaju “Trideset slavnih godina”.

Mnogi su tada pronalazili prve poslove, a imućniji pripadnici te generacije imali su priliku da steknu značajno bogatstvo. Prema podacima koje navodi AP, francuski bejbi bumeri su akumulirali oko devet biliona eura ličnog bogatstva, koje će nakon njihove smrti naslijediti naredne generacije, u procesu koji stručnjaci nazivaju “velikim prenosom bogatstva”.

Ali svijet koji ostavljaju potomcima opterećen je klimatskim promjenama, rekordnim količinama gasova koji zadržavaju toplotu u atmosferi i međunarodnim poretkom uzdrmanim neriješenim ratovima u Ukrajini i Iranu. AP u tom kontekstu ukazuje i na činjenicu da ključni politički akteri povezani s tim ratovima pripadaju upravo generaciji bejbi bumera: američki predsjednik Donald Tramp je rođen 1946. godine, izraelski premijer Benjamin Netanjahu 1949, a ruski predsjednik Vladimir Putin 1952. godine.

U Francuskoj se generacija Z suočava i s rekordnim nivoima siromaštva i teškim ekonomskim problemima, uključujući rekordni javni dug. To dodatno ograničava mogućnosti vlade da ispuni zahtjeve učenika i studenata koji protestuju.

A njihovi zahtjevi se odnose na osnovne uslove obrazovanja: bolje škole, više nastavnika, učionice bez pacova, krovove koji ne prokišnjavaju i veće mogućnosti nakon završetka školovanja.

“Stalno osjećam bijes kada pogledam svijet”, rekla je 27-godišnja Kamil Šenije, koja je učestvovala u protestima u Parizu.

“Osjećamo se nemoćno i zaista ne znamo kako da natjeramo druge da nas čuju.”

Jedan od predloga da se mladima omogući veći politički uticaj je snižavanje starosne granice za glasanje sa 18 na 16 godina, o čemu se raspravlja u Francuskoj.

Među zagovornicima te ideje je i predsjednički kandidat krajnje ljevice Žan-Lik Melanšon (75). On je jedan od najistaknutijih pristalica protesta srednjoškolaca. Nada se da će se njihov pokret pretvoriti u veću izlaznost mladih na izborima, budući da su na posljednjim predsjedničkim izborima 2022. godine glasali u manjem procentu nego pripadnici drugih starosnih grupa.

Međutim, Lik Ruban (68), istraživač na pariskom Institutu političkih nauka (Sciences Po), koji i sam pripada generaciji bejbi bumera, sumnja da bi veliki broj šesnaestogodišnjaka iskoristio pravo glasa, jer smatra da im nedostaje političkog znanja i da nijesu zainteresovani za politiku.

“Zašto se mladi ne učlanjuju u političke stranke? Zašto je sve manje aktivista? Zašto sindikati sve teže privlače nove članove? Tu leži problem: postoji svojevrsno odbacivanje sistema predstavničke demokratije”, rekao je Ruban.

Ipak, piše AP, francuski srednjoškolci su tokom proteklih nedjelja naučili kako da podižu barikade, ispiraju suzavac iz očiju i savladavaju druge političke lekcije koje su svojevremeno bile dio odrastanja generacije koja je protestovala 1968. godine.

Francuska vlada je u ponedjeljak predstavila paket mjera kao odgovor na proteste učenika i studenata. “Mond” piše da plan predviđa reformu sistema upisa na fakultete, otvaranje 15.000 dodatnih mjesta u visokom obrazovanju, ograničavanje broja učenika na 28 u pojedinim odjeljenjima srednjih škola i obnovu školskih objekata. Mjere bi trebalo da se uvode od 2027. godine, dok je zamjena postojećeg sistema upisa planirana za 2028. Njihova realizacija dijelom zavisi od usvajanja državnog budžeta.

Predstavnici srednjoškolaca su ocijenili da je riječ o prvom koraku, ali da predložene mjere nijesu dovoljne. Poručili su da će nastaviti proteste i zahtijevati veća ulaganja u obrazovanje.

Matis Aversenk, student Univerziteta Pariz Site, smatra da se zahtjevi studenata u velikoj mjeri podudaraju sa zahtjevima radnika.

“Plate su preniske, ljudi dobijaju otkaze. Sve je teže raditi i živjeti”, rekao je.

Fred Salen (33), profesor u jednoj srednjoj školi u oblasti Sen Sen Deni, gdje su održani brojni protesti, kaže da je impresioniran koliko su njegovi učenici postali politički osviješćeni.

Kamal Hačkar (49), profesor iste škole, rekao je da učenici “izražavaju strašnu zabrinutost za budućnost” i da su ga neki od njih dirnuli do suza. “Bejbi bumerima, koji su prošli kroz Trideset slavnih godina, bilo je veoma lako”, rekao je.