„To je neshvatljivo“, kazao je stručnjak za obrazovanje OECD (Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj) Andreas Šlajher opisujući ambicioznost obrazovnog sistema u Šangaju.
Ovaj grad ne samo da je ostvario najbolji rezultat na ovogodišnjem međunarodnom PISA testu matematičke, naučne i čitalačke pismenosti, nego je otišao korak naprijed u odnosu na prošlu godinu.
U čemu je tajna njegovog uspjeha?
Šlahjer, koji rukovodi PISA testiranjima koja se organizuju svake tri godine, objasnio je da je Šangaj zacrtao strateški cilj u želji da transformiše svoju ekonomiju i odlučio da postavi sistemski, dugoročni projekat koji će unaprediti obrazovanje, a veliki dio tog uspjeha je činjenica da u Šangaju svi vjeruju u to da je obrazovanje budućnost.
„Od ministra, pa sve do učitelja u školi možete da vidite da je to njihova budućnost i da svi vjeruju da je obrazovanje ono što ih sve svrstava na isti nivo. Zato je u Šangaju prestiž predavati u 'teškoj' školi“, kaže Šlajher.
Jaka konkurencija
Nedavno istraživanje je pokazalo da nastavnici i profesori imaju viši status u Kini nego u bilo kom drugom dijelu svijeta, a Šlajher kaže da se oni ne boje da koriste takvu poziciju u društvu.
„Nastavnici često zovu roditelje, nekad i na svaka dva dana, pozovu ih na mobilni da provjere šta djeca rade. Takođe, kažu im kako da unaprede svoju ulogu roditelja i poboljšaju način na koji vaspitavaju djecu“, kaže Šlajher.
Karakteristika obrazovnog sistema u Šangaju je i to da se pred nastavnike konstantno stavljaju novi zadaci i od njih se zahtijeva da se stalno profesionalno usavršavaju i to van učionica.
„Tamo žele da svako u obrazovnom sistemu bude istraživač, to je kao kada biste tražili da se svaki doktor bavi naučnim radom i istraživanjem“, kaže Šlajher.
Osim toga, veliki uspjeh na ispitima bilježi se i zbog toga što u Šangaju ništa drugo i ne očekuju.
Šangajski sistem nije mehanizam za razvrstavanje u kome samo mali broj ljudi prolazi kroz „obrazovno sito“, već je njegova pretpostavka da će većina đaka biti spremna i sposobna za uspjeh i da će im njihovi nastavnici to omogućiti.
„To ne znači da je u pitanju 'fer' sistem. To je veoma takmičarski ustrojena meritokratija. Ako si bolji od ostalih, otvoriće ti se bolje prilike. To je princip u koji svi vjeruju“, kazao je Šlajher.
Nastavnici kao generali
Zbog takmičarskog okruženja čak 80 odsto đaka ima privatne časove, a konkurencija je veoma izražena i kod nastavnika, koji imaju četiri stepena profesionalnog statusa.
„Na nastavnike u Šangaju gledaju kao na generale, koji su sposobni da sami donose odluke, a iz njihovih redova stižu funkcioneri koji kasnije u lokalnim samoupravama vode školstvo“, navedeno je u izvještaju OECD.
Uprkos tome što mnogi rezultate Šangaja i Hong Konga pripisuju istorijskom i kulturološkom nasljeđu i kineskom odnosu prema obrazovanju, ovakav model je uspostavljen tek u posljednih nekoliko decenija.
Kina je pedesetih godina prošlog vijeka usvojila sovjetski model, a osamdesetih je i dalje morala da se trudi da obezbjedi mjesta u školama za svu djecu.
Zato je Šangaj prvi odlučio da unaprijedi školstvo i postane pionir u obrazovanju. Ključ je bio u radu na usavršavanju nastavnog osoblja.
Iako PISA testiranje ne pokazuje rezultate za cijelu Kinu, već za najurbanije djelove kao što su Šangaj ( koji ima više stanovnika nego zemlje poput Švedske, Grčke ili Holandije) i Hong Kong, na sljedećem testiranju 2015. se očekuje da će biti dovoljno podataka za cijelu zemlju.
Čak 80 odsto mladih u Šangaju uđe u sistem visokog obrazovanja, što je daleko više od kineskog prosjeka.
„Postoji potreba da se transformiše ekonomija, da se napravi prelaz sa jeftine proizvodnje na visokotehnološke inovacije. Ne boje se gubitka radnih mjesta u sektoru proizvodnje, žele da se popnu na ljestvici, da imaju više talentovanih i obrazovanih ljudi“, kaže Šlajher.
Čak i najsiromašnije regije u Kini se trude da na ovaj način unaprijede školstvo.
„Zašto sve to rade? To je zanimljivo pitanje. Međutim, mislim da se sve svodi na to kakva je ravnoteža u društvu između sadašnjosti i budućnosti. U Aziji postoji spremnost da se žrtvuje sadašnjost zarad budućnosti“, objasnio je Šlajher.
„U pitanju su dugoročna ulaganja u sebe i u cjelokupno društvo. Prikupiš i posljednju paru od svojih roditelja kako bi platio svojoj djeci obrazovanje. Kao društvo, ulažeš u obrazovanje, a ne u potrošnju. Sve to je veoma izraženo u Aziji, vlada uvjerenje da moraš da danas praviš kompromise kako bi sjutra imao bolju budućnost“, zaključuje Šlajher.
Bonus video:
