Hladnoća, glad i očaj

Hladnoća, glad i očaj more stotine hiljada ljudi koji su zbog zemljotresa u Turskoj i Siriji ostali bez krova nad glavom, dok blijede nade da će iz ruševina gradova spasioci izvući još mnogo preživjelih.

Broj stradalih u zemljotresu, koji je pogodio region u ponedjeljak prije svitanja, juče je premašio 19 000. Turska Agencija za vanredne situacije saopštila je da u spasilačkim naporima učestvuje preko 110 000 ljudi i 5 500 vozila, uključujući kranove, buldožere, dizalice i traktore. U tu zemlju su stigli spasilački timovi i pomoć iz desetina država.

Sa druge strane, međunarodna pomoć za Siriju je značajno manjih razmjera usljed građanskog rata i izolacije, a prvi konvoj Ujedinjenih nacija sa humanitarnom pomoći u tu zemlju je stigao tek juče, tri dana nakon zemljotresa.

U sirijskoj pokrajini Idlib, Munira Mohamed, majka četvoro djece koja je nakon zemljotresa napustila Alepo kazala je: “Ovdje su sve djeca, potrebno su nam grijanje i zalihe, prošle noći nijesmo spavali zbog hladnoće. Veoma je loše”.

U razorenom sirijskom gradu Džandarisu, Ibrahim Halil Menkaven hodao je ulicama držeći bijelu vreću za tijelo. Rekao je za Rojters da je izgubio sedam članova porodice uključujući suprugu i dvojicu braće. “Čuvam ovu vreću za tijela mog brata, njegovog sina i njihove žene”. “Situacija je užasna, a pomoći nema”, kazao je on.

Mada priče o čudesnim spasenjima, uključujući i jučerašnje izvlačenje dvogodišnjeg dječaka iz ruševina u Hataju, nakratko podižu moral, desetine hiljada ljudi koji su preživjeli katastrofu suočavaju se sa mračnom realnošću.

U Turskoj pokrajini Antakija preko 100 tijela, prekrivenih ćebadima čekaju identifikaciju u improvizovanim mrtvačnicama ispred bolnice i u hladnjačama. Kako je sve manje šansi da u ruševinama ima preživjelih, timovi su u pojedinim mjestima počeli sa rušenjem zgrada. U drugima, prosto su morali da nastave dalje.

U Adijamanu, novinari agencije Asošijetid pres vidjeli su kako jedan stanovnik moli spasioce da dođu i pretraže ruševine jedne zgrade gdje su zatrpani članovi njegove porodice. Tim je odbio, tvrdeći da tamo nema preživjelih i da moraju dati prioritet oblastima gdje ima šanse da je neko preživio.

Jedan muškarac koji se predstavio samo kao Ahmet, kazao je za AP: “Kako da idem kući i spavam? Brat mi je tamo. Možda je još živ”.

U Nurdagiju, veliki broj posmatrača, uglavnom članova porodica, posmatrao je kako teške mašine paraju jednu šestospartnu zgradu. Mehmet Jilmaz je gledao iz daljine, procenjujući da je oko 80 ljudi još uvijek ispod ruševina, ali je kazao da je malo vjerovatno da će neko biti pronađen živ. “Nema nade”, rekao je Jilmaz, 67, kojem je šestoro rođaka, uključujući tromjesečnu bebu, zarobljeno unutra. “Ne možemo prestati da se uzdamo u boga, ali u zgradu su ušli sa uređajima za slušanje i psima i ništa nijesu čuli”.

Još se ne zna broj nestalih u obje zemlje.

Među nestalima su i članovi srednješkolskog odbojkaškog tima iz sjevernog Kipra, kao i nastavnici i roditelji koji su odsjeli u hotelu koji se srušio.

Šatori su podignuti na stadionima i na trgovima srušenih gradova, a mediteranska i egejska odmarališta otvorila su svoja vrata za građane iz pogođenih oblasti. Stotine hiljada ljudi nemaju bezbjedan smještaj nakon što je srušeno 6 500 zgrada a nebrojeno ih je oštećeno.

Sirijski izbjeglica, 62-godišnji Bahdžat Selo, kampuje pored njegove oštećene kuće u Kahramanmarasu. “Unutra je preopasno. Kada ulazimo da uzmemo stvari, šunjamo se kao lopovi”, kazao je on za Rojters. “Proveli smo četiri godine u kampu, ali ovo je teže. Tako je mračno”, kazao je on jecajući.

Na jednoj benzinskoj pumpi u turskom gradu Kemalpasa, ljudi su pretraživali kartonske kutije sa doniranom odjećom. U lučkom gradu Iskenderunu, Rojtersovi novinari su vidjeli grupe ljude okupljene oko vatri na putevima ili u garažama i skladištima.

U gradu Marasu, ljudi su se smjestili unutar jedne banke gdje su zbog privatnosti oblijepili izloge.

U šatorskom naselju postavljenom na stadionu u Karamanmarasu, iscrpljeni stanovnici su u redovima čekali hranu u pretraživali po vrećama donirane tople odjeće.

Volonterka 25-godišnja Fatma Nadžar, kazala je da pomaže uprkos tome što je u zemljotresu izgubila tetku i nekoliko rođaka.

”Nakon što smo ih sahranili, došli smo ovdje da volontiramo”, kazala je ona, dodajući da pomoć stiže sporo zbog blokiranih puteva.

Još jedan problem u zoni pogođenoj zemljotresom su sanitarije.

U Antakiji skoro je nemoguće pronaći javni tolat. U šatorskom naselju blizu Hataj stadiona, pa čak i u terenskoj bolnici kod djelimično oštećene Hataj bolnice, od srijede veče nije bilo dostupnih javnih niti mobilnih toaleta.

U egejskom odmaralištu Marmaris, vlasnik je otvorio vrata svog hotela za preživjele. “Moj hotel je zatvoren tokom zime i trebalo je da otvorimo u aprilu kada počinje sezone. Renovirali smo hotel, ali smo prestali sa radovima i otvaramo sljedeće nedjelje”, kazao je za Rojters Bulent Bulbuloglu.

Udruženje turskih hotelijera saopštilo je za Rojters da su hiljade soba stavljane na raspolaganje u odmaralištima poput Antalije, Alanije, Marmarisa, Fetije, Bodruma, kao i Izmira i Kapadokije.

Turski ministar inostranih poslova Mevlut Čavušoglu je saopštio da vlada ulaže napore kako bi pružila privremeni smještaj preživjelima.

Međutim, budući da su hiljade ljudi i dalje zatrpane pod ruševinama, mnogi preživjeli uprkos hladnoći ne žele da napuste region čekajući vijesti o članovima porodice i prijateljima.