Vladika Rade između zvijezda i prizemnosti svog naroda

”Radovane,

Kada primiš ovo pismo pišeš Vidu u Bijelopavliće da nađe troje četvoro momčadi no koja su lijepa viđeti, koja će imati po dvije ledenice i nož, i bijele šalove; tolicinu piši neka i Todor Mušikin iz Pipera izabere isto tako ođevene i oružane; neka budu gotovi kad im pošaljemo da nas sretu, a ti izaberi crnogorskijeh pešestoro, kako na primjer Đura Prelova, Miška Nikova s Lipe, no neka budu lijepo ođeveni, jerbo ide sa mnom jedan čovjek stidan, rad sam da ih vidi. Neka ovo sve bude kako ti pišem i nemoj da ko za ovo zna. I gledajte obijelite kuće, neka je sve lijepo i čisto kako smo vi pisali i iz Petroburga…Ja sam zdravo i nijesam zaludu stoja ovoliko vremena.

Vladika Petrović

I one kamare na Stanjevićima iska obijele, to jest one dvije, I ckla neka metnu ako je koje razbijeno.”

Tako Petar II Petrović Njegoš piše iz Varšave, 18. jula 1837. godine, svom perjaniku Radovanu Piperu.

Pismo, gotovo nevjerovatno u svojoj jednostavnosti, možda je i najrječitije svjedočanstvo o prostoru u kojem je Njegoš živio i o teretu koji je nosio. Iz evropskog svijeta u kojem se kretao kao obrazovan i kulturan čovjek, on se obraća Piperima i brine o tome jesu li kuće okrečene, hoće li viđeniji momci koje poimenice zna ostaviti dobar utisak na jednog stranca koji putuje s njim. Čak i sa te udaljenosti, njegova pažnja ostaje prikovana za elementarne stvari koje jedna uređena zajednica podrazumijeva, a koje je u njegovoj Crnoj Gori tek trebalo uspostaviti.

U tom pismu ima nečeg potresnog. Čovjek koji je mogao da razgovara sa Evropom o književnosti, filozofiji, nauci i politici na ravnoj nozi, morao je da se stara o tome da mu zemljaci pred strancem ne izgledaju, kao inače, zapušteno i da stvori kakav-takav privid civilizovanog života. Nije to samo briga za spoljašnji utisak. To je svijest o dostojanstvu zajednice, o potrebi da se i u najsiromašnijoj zemlji uspostavi neki elementarni red, da se čovjek ne miri sa bijedom i nekulturom kao sudbinom. Ali je istovremeno i slika jednog nesrazmjera koji će obilježiti čitav Njegošev život: njegov duh pripadao je svijetu velikih ideja, dok su ga istorijske okolnosti neprestano vraćale na najosnovnije poslove civilizovanja vlastite sredine.

U tome je njegova tragedija, mnogo dublja od romantičarske predstave o usamljenom pjesniku na kamenoj uzvisini Lovćena. Njegoš nije bio “pustinjak cetinjski” zato što je prezirao svijet, niti je njegova samoća bila stvar izbora. Bio je čovjek izuzetno širokog intelektualnog horizonta, zarobljen u društvu koje se tek borilo da izađe iz plemenske organizacije, nepismenosti, oskudice, nasilja i samovolje. Njegov problem nije bio samo u tome što je živio daleko od evropskih kulturnih centara. Bio je u tome što je, čak i kada je fizički bio u Evropi, ostajao vezan za jednu malu zemlju kojoj je morao da posveti gotovo svu svoju životnu energiju.

Zamislimo taj unutrašnji raspon. U Biljardi, među državnim poslovima, sporovima glavara i presudama u krvnim osvetama, nalazili su se Šekspir, Dante, Lamartin, filozofski i naučni spisi, traktati iz astronomije i fizike. Durbin usmjeren prema zvjezdanom nebu nije tek zanimljiv detalj iz Njegoševe biografije. On je možda najtačnija slika njegove egzistencije: čovjek čiji pogled seže u beskonačnost, a čiji dan prekidaju tuđe svađe, dugovi, granice, plemenska trvenja i kavge i neprestani zahtjevi jedne zajednice koja još nije uspjela da uspostavi ni najosnovnije pretpostavke uređenog života.

Njegoš je morao da bude i vladar i zakonodavac, i sudija i diplomata, i pjesnik i mislilac. Morao je da pokušava da od plemenskog saveza stvori državu, da obuzdava samovolju ljudi koji su slobodu razumijevali kao pravo da ne odgovaraju nikome, da zaustavlja krvnu osvetu i uspostavlja autoritet zakona. Narod koji je bio spreman da gine za slobodu nije uvijek bio spreman da prihvati njene obaveze. Junaštvo je bilo visoko cijenjeno, ali je bilo mnogo teže uspostaviti svijest da sloboda podrazumijeva i red, odgovornost i odricanje od lične samovolje.

​”Naš je narod naučio na bezakonije i na samovoljstvo, pa mu je teško pod nos staviti uzdu zakona.”

”Da je ovoj našoj braći malo više sloge i pameti, ne bi im cijeli svijet mogao ništa; ali je među njima svjak svoj gospodar i svjak bi htio da zapovijeda, a niko da sluša.”

​Njegoš je u tome bio istovremeno i duboko vezan za svoj narod i bolno svjestan njegovih ograničenja. Nije ga idealizovao. U pismima se ne obraća zamišljenoj, epskoj zajednici, nego ljudima od krvi i mesa, sa njihovim vrlinama, slabostima, strastima i interesima. Divio se njihovoj nepokornosti i spremnosti na žrtvu, ali je dobro znao da ih unutrašnja nesloga može uništiti prije nego što ih savlada bilo koji spoljašnji neprijatelj. Morao je da ih voli, a da im ne povlađuje; da ih razumije, a da im se suprotstavlja; da čuva njihovu slobodu, a da suzbija ono što je tu slobodu iznutra razaralo. “Ja sam ovđe kao na kakvom gvozdenom krstu”, zapisuje, opisujući položaj u kojem je svakodnevna odgovornost postajala gotovo fizička patnja. Na drugom mjestu priznaje: “Ja sam inokosan, ja sam sirak.” U tim riječima nema poziranja. One otkrivaju iscrpljenost čovjeka koji nema s kim da podijeli težinu vlastitog svijeta i koji nema luksuz da se povuče u sopstvenu misao. Njegova usamljenost nije bila samo posljedica geografije, nego i intelektualnog nesrazmjera između njega i neposrednog okruženja.

Kada je odlazio u Beč, Petrograd, Rim, Veneciju ili Napulj, nije putovao samo zbog diplomatije, državnih poslova ili narušenog zdravlja. Odlazio je i prema prostoru koji je njegovom duhu bio prirodan. U evropskim gradovima nije nastupao kao fascinirani provincijal, zadivljen tuđim sjajem. Bio je čovjek koji je poznavao evropsku književnost, filozofiju i istoriju, koji je razumijevao kulturne kodove tog svijeta i u njemu prepoznavao vlastiti duhovni prostor. Njegova pripadnost Evropi nije zavisila od granica države kojom je upravljao, niti od njene ekonomske i političke moći.

Ali povratak je uvijek bio povratak u stvarnost koja nije imala mnogo razumijevanja za potrebe njegovog duha. Na Cetinju ga nijesu čekali sagovornici za njegove metafizičke nemire, nego ljudi koji su tražili presudu, novac, zaštitu, osvetu ili političku podršku. Dok je razmišljao o čovjekovom mjestu u kosmosu, morao je da rješava sporove oko zemlje i krvi. Dok je čitao evropske mislioce, morao je da objašnjava zašto zakon mora važiti i za onoga ko ima oružje, ugled i plemensku zaleđinu.

Nije teško razumjeti zašto je u takvim okolnostima Njegoš svoj život doživljavao kao neku vrstu zatočeništva. Ne zato što je Crna Gora bila mala, nego zato što je njena društvena stvarnost bila tijesna za raspon njegovog duha. Njegov krš nije bio samo pejzaž, već istorijska i duhovna okolnost. Provincija nije samo udaljenost od velikih gradova. Ona je stanje svijesti u kojem neposredni interes nadjačava opšte dobro, u kojem se autoritet znanja teško priznaje, a lična volja smatra važnijom od zajedničkog pravila.

I tu dolazimo do pitanja koje Njegoševa prepiska postavlja nama, gotovo dva vijeka kasnije: koliko smo se, zapravo, udaljili od svijeta o kojem je on pisao?

Materijalno, neuporedivo mnogo. Danas smo sitiji, bolje obučeni, stanujemo u uređenijim kućama, imamo škole, univerzitete, institucije, tehnologiju i sve ono što je Njegošu bilo nedostupno. Ali materijalni napredak nije isto što i duhovno sazrijevanje. Pitanje je jesmo li naučili da poštujemo znanje, zakon, javni interes, različitost i dostojanstvo drugog čovjeka. Jesmo li izašli iz svijesti u kojoj se zajedničko dobro podređuje ličnom interesu, u kojoj se institucije doživljavaju kao prepreka, a ne kao okvir zajedničkog života, i u kojoj se politička moć često smatra dovoljnim opravdanjem za samovolju.

Ne tvrdim da smo ostali isti kao u Njegoševo vrijeme. Ali neke duhovne navike pokazale su zapanjujuću otpornost. Plemenska samovolja promijenila je odjeću i oružje; danas se pojavljuje u partijskom, interesnom i institucionalnom obliku. Nekada se zakon izbjegavao zbog plemenskog prvenstva, danas zbog političke pripadnosti, veze ili moći. Nekada se junaštvom prikrivala nesposobnost za zajednički život, danas se velikim nacionalnim riječima nerijetko prikriva odsustvo elementarne građanske odgovornosti.

Najveća ironija je, međutim, u našem odnosu prema samom Njegošu. Čovjek koji je čitavog života pokušavao da se uzdigne iznad ograničenja svoje sredine danas je često zarobljen u našim najskučenijim interpretacijama. Njegovo djelo se istrže iz cjeline, njegovi stihovi pretvaraju u političke parole, a njegovo ime u simbol koji se poteže kada zatreba potvrda unaprijed donesenog stava. Od mislioca koji je otvarao najteža pitanja o ljudskoj prirodi, slobodi, zlu, pravdi i odgovornosti pravimo autoritet koji navodno daje gotove odgovore na sve naše savremene sporove.

To nije čitanje Njegoša. To je njegovo prisvajanje.

Njegoš nije pisao da bismo se njegovim imenom zaklanjali od vlastite nedoraslosti. Njegovo djelo nije nastalo da bi bilo dekoracija političkih skupova, niti zbirka stihova iz kojih svako može izdvojiti ono što mu u datom trenutku odgovara. Njegova veličina je upravo u tome što se opire pojednostavljivanju. Njegov svijet je pun protivrječnosti, moralnih dilema i pitanja koja ne dopuštaju komotna tumačenja. Čitati ga znači pristati na intelektualni napor, a ne pronaći još jedan argument za sopstvenu isključivost.

Zato je i nedavna epizoda sa nazivom gradskog bazena u Kotoru mnogo više od lokalnog spora o imenovanju sportskog objekta. Nakon političkih i međudržavnih pritisaka, Vlada je odlučila da bazen nazove po Petru II Petroviću Njegošu. Samo dan kasnije, predsjednik Opštine Kotor zatražio je da se naziv promijeni u “Zimski bazen Kotor”, obrazlažući to potrebom da se zatvori pitanje koje je opteretilo odnose sa Hrvatskom i moglo uticati na evropski put Crne Gore.

Ne ulazeći u sve istorijske i političke okolnosti prethodnog spora, ostaje činjenica da je Njegoševo ime u toj epizodi postalo dio političkog rješenja, a zatim i predmet nove dnevno-političke zloupotrebe. Njegovo ime je ponuđeno kao zamjena, da bi se potom od te zamjene odustalo. Tako se kulturno nasljeđe, umjesto da bude predmet odgovornog odnosa i trajnog poštovanja, našlo u prostoru političkog cjenkanja.

Iako je to bio ustupak pred pritiskom, problem je mnogo veći od jednog bazena. Problem je u spremnosti da se, radi zatvaranja politički neprijatnog pitanja, posegne za imenom najvećeg nacionalnog pjesnika kao za pogodnim simboličkim rješenjem. Njegoš nije valuta za diplomatsko potkusurivanje, niti njegovo ime može biti kompenzacija za političku nelagodu. Njegovo djelo ne može služiti kao zamjenski argument onda kada nedostaju principijelnost, jasna politika i sposobnost da se vlastite odluke brane ili odgovorno preispitaju.

Nije sporno da se nazivi javnih objekata mijenjaju. Sporno je kada se kulturni autoritet koristi bez razumijevanja njegove težine, kada se ime velikog pjesnika uvodi u politički spor kao zgodan izlaz, a zatim se od njega odustaje čim se pokaže da ni takav simbolički ustupak ne zatvara sve otvorene račune.

I tu se vraćamo pismu iz Varšave 1837. Gotovo dva vijeka kasnije, više ne moramo da krečimo kuće da bismo pokazali da pripadamo Evropi. Ali još nijesmo sigurni da smo izgradili ono zbog čega se Evropi ka kojoj užurbano hitamo uopšte pripada: svijest o odgovornosti, poštovanju institucija, znanju, principima, odricanju od pljačke i hajdučije i javnom dostojanstvu.

Njegoš je iz krša gledao u zvijezde. Njegov pogled nije bio zarobljen prostorom u kojem je živio, iako mu je život bio njime gotovo potpuno određen. Mi danas imamo mogućnosti o kojima on nije mogao ni sanjati, ali se i dalje često ponašamo kao da je neposredni interes najveći domet našeg mišljenja, a politička, i kroz nju lična korist, najviši oblik mudrosti.

Možda je najveća nepravda koju mu činimo upravo u tome što ga neprestano slavimo, a rijetko pokušavamo da dosegnemo visinu pitanja koja je postavljao. Njegoševa tragedija bila je u tome što je njegov duh uveliko nadilazio svijet u kojem je morao da živi. Naša je tragedija što, poslije gotovo dva vijeka materijalnog i istorijskog iskustva, ostajemo duhovno na istom mjestu.

Jer Njegoš nije ostavio za sobom samo stihove kojima ćemo se zaklinjati i isprazno i bez razumijevanja ih citirati. Ostavio nam je mjeru prema kojoj bismo morali da provjeravamo sebe. A toj mjeri, čini se, još nijesmo dorasli.