Njegoša ne možemo razumjeti ako ga posmatramo izvan njegovog vremena

“Svaki čovjek mora da živi u vlastitom vremenu, ali ne bi trebalo da prekine svoju sposobnost da komunicira sa vrhovima minulih vremena”, kaže Gojko Božović, govoreći o Njegoševom djelu i njegovom mjestu u savremenosti. Upravo je takav pristup - razumijevanje pisca u istorijskom kontekstu, ali i prepoznavanje univerzalnih vrijednosti njegovog stvaralaštva - u središtu eseja “Istorija i hronika u Gorskom vijencu”, koji je Božović predstavio na nedavno održanim Danima Arhipelaga u Tivtu.

Povodom Njegoševog dana, praznika crnogorske kulture, sa Božovićem razgovaramo o tome kako danas čitamo Njegoša, zašto je njegovo djelo često predmet političkih instrumentalizacija, ali i o širem položaju književnosti u društvu koje sve više podređuje kulturu tržišnim i potrošačkim kriterijumima.

Gojko Božović (1972), pjesnik, esejista, književni kritičar i izdavač, osnivač je i glavni urednik izdavačke kuće “Arhipelag”, koja je tokom gotovo dvije decenije izgradila prepoznatljiv izdavački profil, posvećen savremenoj i klasičnoj književnosti, poeziji, esejistici, filozofiji i društvenoj teoriji.

Njegoš se danas često citira bez suštinskog razumijevanja, dok je “Gorski vijenac” podložan različitim političkim interpretacijama. Govoreći o odnosu savremenog čovjeka prema Njegošu, Božović ukazuje na neophodnost razumijevanja istorijskog vremena u kojem je njegovo djelo nastalo, ali i na njegovu trajnu književnu i misaonu vrijednost.

U Crnoj Gori se 13. novembar obilježava kao državni praznik - Njegošev dan. Vi ste dosta svog angažmana posvetili analizi Njegoševog djela. Kako iz tog ugla gledate na činjenicu da su u našim društvima na Balkanu danas neka njegova djela, pogotovo “Gorski vijenac”, podložna najprizemnijoj mogućoj političkoj manipulaciji?

Da, to je nesumnjivo. Njegoševo djelo, a posebno “Gorski vijenac”, velika je sinteza najrazličitijih tokova i uticaja koji su dopirali do jedne vrlo kompleksne i senzibilne ličnosti prve polovine 19. vijeka.

U savremenom kontekstu često vidimo da se Njegoš citira rutinski, bez suštinskog razumijevanja, uz lakonsko oslanjanje na jednog nespornog prethodnika. Citiraju ga različiti ljudi, od onih koji pripadaju književnosti do onih koji pripadaju politici. Tu nije riječ o dijalogu sa Njegošem ili prožimanju sa Njegošem, nego o rutinskom odnosu prema nečemu što je nesporno i iz čega treba crpsti autoritet za vlastito mišljenje.

S druge strane, Njegoš se ponekad doživljava kao pisac i mislilac koji se ne uklapa u savremene društvene i političke tokove, pa ga treba držati po strani, kao muzejski artefakt koji ne treba suviše izlagati u savremenom trenutku. Ni tu, dakle, ne postoji dijalog sa onim što Njegoš jeste i što je suština njegovog djela.

Postoji i tok koji Njegoša tretira kao pisca koji se ne uklapa u savremene tokove političke korektnosti. To je klasični problem tumačenja starih istorijskih, političkih, društvenih i kulturnih odnosa iz ugla savremene politike i političkih interesa. To je zapravo sudaranje dvije realnosti, dva vremenska horizonta.

Kao što je pogrešno savremena mjerila nametati prvoj polovini 19. vijeka ili bilo kojem trenutku prošlosti, tako je pogrešno i horizontom nekog minulog vremena bukvalno premještati i ponavljati ono što je pripadalo tom vremenu u savremenom trenutku. Ni jedno ni drugo nije moguće, jer se okolnosti mijenjaju, kao i tokovi politike, kulture, tehnologije, komunikacije i senzibiliteta.

Svaki čovjek mora da živi u vlastitom vremenu, ali ne bi trebalo da prekine svoju sposobnost da komunicira sa vrhovima minulih vremena. U tom kontekstu, Njegoševo djelo i ono koje je više istorijski usmjereno, i ono koje je više metafizički usmjereno, i ono koje sadrži genijalnu inovativnost i ironiju koja pokazuje kraj i slom jednog herojskog koncepta - otvara različite mogućnosti. One su živo prisutne i samo od nas zavisi da li ih danas razumijemo. Ako ih razumijemo, prihvatićemo ih, a ako ih ne prihvatamo, to najvjerovatnije znači da ih nijesmo razumjeli.

Vaša izdavačka kuća “Arhipelag” dogodine će proslaviti 20. godišnjicu. Važi za jednog od najprofilisanijih izdavača kvalitetne domaće i prevedene književnosti, istoriografije i filozofije, koje možda nijesu toliko popularne u današnjem merkantilističkom društvu. Kako uspijevate da pomirite umjetnički i komercijalni efekat, odnosno da ne propadnete izdajući tako dobre knjige?

To nije uvijek lako i to je izazov posebne vrste. Izdavaštvo je, sa mog stanovišta, lijep posao zato što u sebi može da pomiri dvije na prvi pogled potpuno nepovezive stvarnosti.

Jedno je to da je izdavaštvo izraz visoke kulture koja mu daje kriterijume, standarde i vrijednosti, pomaže mu da izgradi čvrsta uvjerenja. Druga dimenzija je tržište. Izdavaštvo se nalazi na tržištu i na njemu treba da provjerava svoje vrijednosti i kriterijume, da ih zastupa kako bi za svoje knjige steklo što širi krug čitalaca.

Nijesu sva vremena jednako naklonjena kvalitetnim knjigama i pojedinim žanrovima. Postojala su vremena u kojima je poezija bila kraljica svih kulturnih i društvenih disciplina, a mi danas živimo u vremenu u kojem je praktično na rubu interesovanja. Gledano strogo ekonomskim kriterijumima, ona teško nalazi prostor u savremenom izdavaštvu. Ali znamo koliko je važna za savremenu kulturu i čitaoca, pa odgovoran izdavač ne može da propusti da objavi barem nekoliko knjiga poezije godišnje.

To nije lako pomiriti. Veza između visoke kulture i tržišta, na kojoj je evropsko izdavaštvo izgrađivano tokom moderne evropske istorije, u savremenom trenutku faktički je potpuno raskinuta. Ne samo kod nas. Pogledajte evropske zemlje i izdavaštvo: najveći broj savremenih izdavača orijentisan je samo na tržište i njegove zahtjeve, odnosno na duh potrošačke civilizacije koja sve mjeri ekonomskim rezultatima, brojevima i tiražima.

Kako se u toj situaciji boriti da zaštitite ono što je, po meni, osnovna misija izdavaštva – popularisanje dobre književnosti i, uopšte, prosvjetiteljske uloge knjige?

Mi smo uporni izdavači. Kada smo prije skoro 20 godina definisali svoj izdavački program, od njega nijesmo odustajali i mislim da smo time stvorili povjerenje kod čitalaca. Neke druge teme i sadržaji sigurno imaju više čitalaca u datom trenutku, ali se trendovi mijenjaju i čitaoci jure za njima.

Nijesmo odustajali od svog koncepta i time smo stekli povjerenje značajnog broja čitalaca koji unaprijed znaju šta mogu da očekuju od nas. Nijesmo pokušavali da izađemo iz okvira izdavačkog programa radi kratkoročnog uspjeha koji bi dugoročno značio iznevjeravanje interesa naših čitalaca.

Međutim, mi smo i tržišni izdavači. To možda djeluje paradoksalno jer organizujemo Beogradski festival evropske književnosti, objavljujemo poeziju, esejistiku, filozofiju i društvenu teoriju, žanrove koji nijesu naročito tržišni.

Opstajali smo na tržištu uviđajući njegove zakonitosti i ograničenja, ali nijesmo željeli da prihvatimo sve njegove zahtjeve. Željeli smo da na tržištu provjeravamo svoje ideje i da, osim objavljivanja knjiga, stvaramo njihovu javnu poziciju. Koristili smo marketinške strategije, društvene mreže i sarađivali sa medijima koji su otvoreni za savremenu kulturu.

Nije bilo lako. Nikada nijesmo bili najkomercijalniji izdavač. Da nijesmo objavljivali poeziju, knjige moderne i klasične srpske i evropske književnosti ili esejistiku, vjerovatno bismo imali bolje izvještaje o prodaji i bolje završne račune. Ali ja sam zadovoljan.

Da li biste tako iznevjerili svoju osnovnu misiju?

Mislim da bismo odustali od svog osnovnog koncepta i razočarali neke čitaoce, koliko god ponekad djelovalo da su rijetki. Izdavač ne može i ne treba da objavljuje sve knjige i sve vrste knjiga. On treba da doprinosi raznovrsnosti tržišta knjiga.

Tržište knjiga i ponuda u knjižarama ne smiju se svesti na samo jednu vrstu knjiga, jedan standard, jedan kriterijum vrijednosti, jedan ton ili jednu boju, jer su čitaoci različiti. U društvu kao što je Srbija ima dovoljno čitalaca za sve vrste knjiga, ali te knjige im treba ponuditi. Trudili smo se da ne suzimo ponudu.

Danas ponuda u knjižarama sve više liči na ponudu knjiga na aerodromima: deset klasika i deset najpopularnijih savremenih književnih blokbastera. To može da donese dobar komercijalni rezultat, ali u smislu izdavaštva i kulturne misije nije dobro. Potrošački trendovi dolaze i prolaze, a kultura bi trebalo da bude ono što nas oplemenjuje, povezuje, podstiče na kritičko mišljenje i od nas čini zajednicu ljudi koji razmišljaju i mogu da razgovaraju čak i kada se ne slažu.

S obzirom na to kakvo je današnje moderno konzumerističko društvo i koliko je, generalno, intelektualnost u prosjeku opala, da li svoju ulogu vidite kao neku vrstu Galileja koji neće da odustane, nego uporno ponavlja – e pur si muove?

Mislim da čovjek ne bi trebalo da odustaje od stvari u koje vjeruje, jer ako od njih odustane, u šta će onda vjerovati? Čovjeka moraju da pokreću neki uvidi, strasti i planovi.

Mogu ga pokretati interesi, ali sve to - interesi, strasti, planovi, uvjerenja i vrijednosti - treba da bude saobraženo ne samo duhu jednog čovjeka nego i onome što on vidi kao najbolje društvene interese.

Ponekad je najlakše odustati. Ljudi u teškim prilikama odustaju od onoga u šta su vjerovali jer im se čini da su okolnosti ograničavajući faktori kojima ne mogu odoljeti. Ali sva vremena, čak i ona za koja nam se čini da nikada neće proći, prije ili kasnije prođu, a neke vrijednosti ostaju.

Ako ostanemo na strani tih vrijednosti, možemo duže da trajemo. To mi djeluje kao ključni zavjet kulture: trajanje, upornost i istrajnost.

Kultura ne smije da se zatvori u uske horizonte jednog društvenog ili političkog trenutka, niti da bude impresionirana nečijom političkom moći ili društvenim tokovima. Sada je na sceni potrošačka civilizacija, ali ne možemo svoje najbolje kulturne ciljeve podrediti konzumerizmu koji će trajati određeno vrijeme, nakon čega će doći neki drugi društveni tokovi.

Kultura upravo svoj smisao nalazi u trajanju. Bez kulture kao trajanja ni društva nijesu trajna, odnosno nemaju stabilnu logiku razvoja. A to je društvima, prije ili kasnije, najpotrebnije.

Dobra književnost je nešto što definitivno nikada neće izaći iz mode?

Ja sam u to uvjeren. Postoje različite mode, trendovi i očekivanja. Knjige koje su danas najčitanije prije deset, dvadeset ili trideset godina ne bi imale nikakvu šansu, ni među kulturno-književno probirljivim čitaocima ni na tadašnjim tržištima knjiga. To se mijenja i prolazi.

Živimo u vremenu koje je romanocentrično, jer najveći broj čitalaca očekuje roman kao preovlađujuću književnu formu. Ali postojala su vremena u kojima roman nije bio toliko cijenjen kao danas. Postojala su vremena u kojima su poezija i priča bile dominantne. To su vitalno važni književni žanrovi, uz sve priznavanje značaja romana.

Roman se ne može razviti ako se ne razvijaju bazične forme književnosti, kao što su poezija i priča. U čitalačkom iskustvu prethodnih generacija možemo se sjetiti pisaca bez kojih se nije mogla zamisliti književnost, čitanke, knjižare i ukus čitalaca. A već u sljedećoj generaciji tih pisaca uopšte nije bilo. Mijenjali su se horizont očekivanja, teme i senzibilitet čitalaca, a ponekad su pisci potpuno nestajali iz kulturne pažnje.

Postoje, međutim, pisci koji su uvijek prisutni i knjige koje su uvijek cijenjene, iako često nijesu čitane. Više puta sam govorio da je u svom vremenu Andrić bio manje čitan od Mir-Jam. Ali ovo vrijeme znalo je i mjeru Mir-Jam i mjeru Andrića. Ljudi čitaju prema svom izboru i izbor knjiga treba da bude potpuno slobodan.

Protivnik sam svakog dirigovanog izbora, svake vrste cenzure i crnih lista. Ljudi treba da čitaju prema svojim saznanjima, potrebama, ukusu, stavovima i senzibilitetu, ali informacije treba da im budu dostupne. Treba da imaju dostupne i Andrića i Mir-Jam. Ako je to postignuto, ljudi će birati i, kako god da izaberu, ja sam sa tim miran.

Problem je dirigovani izbor, bilo da je politički, marketinški ili uslovljen dominantnim trendovima koji mogu da sklone sa horizonta čitavu paletu razlika u književnosti.

Književnost je prije svega glas razlike. Ako se svodi na nekoliko tema koje su politički, društveno ili komercijalno prihvatljive, dok sve druge moraju biti po strani, to siromaši savremenu književnost, kulturu i čitaoca.

Čovjek koji će postati čitalac danas pred sobom ima mnogo više sadržaja i medija uz koje može da provodi slobodno vrijeme nego prije trideset ili četrdeset godina. Ali veći broj medija ne znači da je čovjek obavješteniji, kritički inspirisaniji ili da bolje razumije društvene, političke i kulturne tokove svoga vremena. Dobar dio tih medija služi prodoru beskrajne zabave u naše živote i udaljava nas od ključnih društvenih i političkih tokova.

Je li to svjesno i namjerno zaglupljivanje ljudi?

Rekao bih da jeste, jer je lakše manipulisati, vladati i upravljati ljudima koji nijesu informisani i kulturno utemeljeni. Vrhunska književnost, literatura iz oblasti humanistike i beletristike, kulturno nas utemeljuje i daje nam društvenu i političku snagu koju bez toga ne bismo imali.

Da li dobra književnost kod čitalaca razvija kritičku misao?

Naravno. Ne može se manipulisati čovjekom koji čita knjige, njemu je sve jasno. On možda ne može u svakom trenutku da promijeni društvo u kojem živi, ali će razumjeti šta se u tom društvu događa. Ako razumijete, već ste postigli jako mnogo.

Vrhunska književnost, koliko god da je maštovita ili utemeljena u dokumentarnosti, hroničnosti i istoričnosti, razvija naša društvena čula. Čitajući književnost, nalazimo se na polju najslobodnijeg i najotvorenijeg medija modernog vremena.

Ni u jednom drugom mediju, politici, društvenim raspravama, klasičnim i modernim medijima, društvenim mrežama ili digitalnim svjetovima, nemate tako otvoreno polje slobode u kojem vidite različite ljudske sudbine i teme i u kojem se postavljaju najsmjelija pitanja. Kao čitalac, kao čovjek koji učestvuje u toj drami, možete da pružite svoj odgovor i dođete do saznanja koja vam u drugim iskustvima i diskursima ostaju zatvorena.

Književnost izoštrava naša kritička čula, podiže naša očekivanja i zahtjeve od društva u kojem živimo. Razvijajući naš estetički duh, nesumnjivo utiče i na naše etičko opredjeljenje. To su važni razlozi za izbor knjiga i naše opredjeljenje za literaturu.

A može li vještačka inteligencija biti bolji pisac od živog pisca?

Mislim da ne može. Vještačka inteligencija nesumnjivo će zamjenjivati, i već zamjenjuje, čitav niz praktičnih poslova. Tu se otvara dalekosežno pitanje. Kada nastupi ekonomska, društvena ili politička kriza, gube se radna mjesta, ali ona se prije ili kasnije mogu obnoviti. Radna mjesta izgubljena zbog tehnoloških unapređenja neobnovljiva su. Ona se nikada ne obnove.

Ima li algoritma za jednog novog Šekspira, novog Njegoša?

Nema, duboko sam uvjeren da nema. Vještačka inteligencija može da operiše bazama podataka, ponovljivim procesima i situacijama, ali ljudska kreativnost i stvaralaštvo su neponovljivi.

Kreativnost nije ponavljanje obrazaca niti oponašanje vrhunskih pisaca. Niko neće postati Šekspir tako što će ga oponašati. Morate da napustite Šekspirovu matricu da biste pokušali da postanete Šekspir, ako je to uopšte moguće. Ne možete biti Njegoš tako što ćete pisati kao Njegoš, nego morate da napustite Njegoševu matricu, a da imate njegoševsku misiju.

Vještačka inteligencija može da oponaša, ali ne može da stvara nove vrijednosti. Nove vrijednosti u književnosti, umjetnosti i nauci stvaraju se iskoračenjem iz pravila. Vrhunska umjetnost je uvijek prekršaj protiv pravila, protiv naslijeđenih pravila tradicije, kanona i osvojenih vrijednosti.

Da biste pomjerili stvari u literaturi, morate da iskoračite iz zadatog horizonta vrijednosti, a to vještačka inteligencija ne može. Ona na osnovu dostupnih baza književnih tekstova može da stvori tekst koji oponaša postojeće, ali to nije nova vrijednost. To je kombinatoričko operisanje postojećim sadržajima.

Može li AI čovjeka zapravo lišiti njegove suštine?

Tu se otvara jedna opasnost. U ovom trenutku možemo reći da vještačka inteligencija neće uspjeti da prodre u suštinu stvaranja, u prekoračenje pravila i stvaranje novih vrijednosti. Ali možemo da zamislimo da masovna upotreba vještačke inteligencije u različitim segmentima ljudskog života navikne ogroman broj ljudi na njene relativno niske standarde. Tada bi se ljudi zadovoljili ne osvajanjem novih vrijednosti i sadržaja, ne stvaranjem novih kreativnih djela, nego oponašanjem. To bi bila jedna vrsta masovne korupcije.

Jedan od smrtnih grijehova jeste ljenost. Stvaranje je veliki rad i veliki posao. Ako neko radi umjesto vas, prihvatićete to kada je riječ o finansijskom knjigovodstvu, reviziji ili pretraživanju baza podataka. Možda će ljudi u jednom trenutku početi da prihvataju isto i kada je riječ o umjetnosti. To neće biti vrhunska umjetnost, nego niži standard.

Ako taj niži standard bude masovno prihvaćen, onda više nije pitanje može li vještačka inteligencija biti kreativna, nego hoće li ljudi odustati od zahtjeva za kreativnom umjetnošću u korist masovno dostupnog sadržaja.

Već sada vidimo da je ogroman broj čitalaca prihvatio komercijalnu književnost, potiskujući u svom iskustvu i ukusu vrhunsku umjetnost. Autorski film, u kojem je umjetnost nesumnjivo dominantna, nije najgledaniji. Postoje blokbasteri za koje bi bilo teško utvrditi neku umjetničku vrijednost, a koji imaju milionsku gledanost.

To pokazuje da nije nemoguća budućnost u kojoj ljudi, zbog masovne upotrebe vještačke inteligencije u drugim oblastima, počinju da je prihvataju kao osnovni standard svog iskustva. Onda je prihvataju i u umjetnosti i književnosti, ne očekujući posebne prodore, nego samo da zadovolji njihovu potrebu za određenom vrstom sadržaja.

To bi bilo užasavajuće i moglo bi biti dio jedne nepovoljne slike budućnosti. Jedan sociolog je nedavno rekao da se naša generacija, za razliku od prethodnih koje su se radovale budućnosti i imale vedra očekivanja, plaši budućnosti zbog klimatskih promjena, migracija, političke neizvjesnosti, nuklearnih ratova i pandemija.