Otkad je dobila sina Joakima, mlada glumica iz Srbije Jana Milosavljević, drugačije gleda na svijet i život. U razgovoru za “Magazin” podsjeća da postajemo sve manje empatični, plemeniti, a samim tim i srećni i ističe da čovjek jedino može postati bolji ukoliko voli i brine o ljudima oko sebe. Milosavljević, koja je kćerka poznatog muzičara Nenada Milosavljevića, Neše Galije, od malih nogu je u glumačkim vodama, a pamtimo je po ulozi male Zone u filmu “Zona Zamfirova” reditelja Zdravka Šotre. Nedavno je u Podgorici gostovala sa predstavom “Plastelin” Beogradskog dramskog pozorišta i tim povodom je govorila za “Magazin”.
Razmišljajući o predstavi i mladima koji su u fokusu tog komada, ali i tema serije “Generacija Z” u kojoj igra, ona komentariše današnje društvo, okolnosti u kojima živimo, ističući da joj je motiv za sve što radi dvoipogodišnji sin zbog kojeg se trudi da bude bolji čovjek. Za Magazin otkriva i kako je došlo do uloge male Zone i prisjeća se da se tokom odrastanja susretala sa dosta zabrana zbog kojih je danas roditeljima zahvalna.
Nedavno si gostovala u Podgorici sa predstavom “Plastelin”. O čemu govori Vaša adaptacija drame Vasilija Sigareva, kako ti doživljavaš predstavu?
Predstava na neki način govori o tome koliko je sistem zapravo truo, jer institucije koje bi trebalo da štite djecu, pomognu njihovom razvitku i nađu im se na nekom putu ka zrelosti, zapravo zakazuju i ponašaju se nasilnički, a ne kao oni koji bi trebalo da štite. Možda je ovo pesimistično gledanje i mi smo svjesni da nije sve tako crno... Na prvim probama smo postavili pitanje “Zbog čega bi se jedno dijete ubilo” i vođeni tim putem smo otkrivali šta je to što dovede do jednog takvog, tragičnog ishoda i počeli smo da pričamo priču o tome šta se desi sa djetetom koje nema zaštitnike. Prvo počinje sa nasiljem u porodici, pa čak i u vidu napuštanja djeteta, zatim je pitanje šta se sa tim djetetom desi u školi... Desi se suprotno, jer umjesto da takvo dijete sistem prigrli i pomogne mu, sistem ga još više sputava i u njemu pronalazi figuru za iskaljivanje frustracija. Ovo je priča o tome koliko nam je malo potrebno da budemo ljudi, a koliko često to nijesmo. Priča je univerzalna i uvijek aktuelna, a govori o ljudskosti. Važno je da se zapitamo koliko smo se odvojili od empatije i ljubavi, svega što je u nama plemenito, a koliko smo se prepustili niskim strastima i onome što je loše... A lako je biti i dobar, plemenit i pun ljubavi. Sad se razvija neki novi životni pravac koji naglašava: “Voli sebe. Posveti se sebi. Radi na sebi” i sve je samo okrenuto “ka sebi”, što mislim da je pogrešno na neki način. Odvojili smo se od vjere i religije u najčistijem i najpozitivnijem smislu. Vjera nas uči da volimo drugog, da dajemo drugome i to je zapravo pravi način na koji mi radimo na sebi, jer tada najviše postajemo plemeniti i bivamo bolji ljudi. Kada je čovjek usmjeren samo ka sebi on ne može nigdje stići, a mi smo tu neku ljubav ka drugome potpuno zanemarili jer je danas sve takvo - brzo, brzo se živi, svi smo isfrustrirani, opterećeni golom egzistencijom. Djeca se vaspitavaju da budu najbolja, da imaju sve petice, da ništa nije važno osim uspjeha, ne dovodi se u pitanje kako se do tog uspjeha dolazi, da li se neko gazi, potcjenjuje, da li se otima, čine nedjela... To su sve presije i pritisci koji stvaraju isfrustrirane ljude koji kasnije u životu moraju da daju gomilu novca na neke sesije, terapije, a suštinski je veoma lako - poenta je pronaći ljubav, a ljubav je davanje, ne uzimanje.
Zbog čega je to sve tako danas i da li nas ta ljubav prema sebi nekada vodi ka sebičluku?
Svijet je tako skrojen. Svako bi možda mogao da nađe neki svoj mikrokosmos u kojem vladaju njegova pravila. Kad je čovjek oslobođen onih pogrešnih ambicija, niskih pobuda i potreba da bude bolji, čim se čovjek oslobodi tog tereta i kad se prepusti volji, želji i ljubavi prema onome što radi, prema životu - lakše je. Sa druge strane, posmatram i ljude koji ipak nemaju šanse. To su ljudi koji su svojim rođenjem u određenom socijalnom miljeu osuđeni i kvote za njih su niske. Ja mogu ovo i njima da pričam, ali to su stvari na koje je nemoguće uticati i to je najgore od svega. Ali (!), tu se javlja i činjenica da bi drugi ljudi, koji mogu, imaju i rođeni su u drugačijim okolnostima, žive drugačije, oni bi mogli i trebalo bi da pomognu, da se povuku neki konci da se što više ljudi usreći. Ti ljudi treba da posmatraju svijet oko sebe, da shvate da postoje ljudi kojima je potrebna pomoć, ljudi kojima je potrebno vrlo malo da bi našli svoje “mjesto pod suncem”. To je empatija koja uzvraća i ljubavlju prema sebi. Kad ti pomogneš nekome, nije potrebna nikakva satisfakcija osim da si zadovoljan zbog svog postupka.
U “Plastelinu” je prikazana sudbina dječaka Maksima koji se “izdvaja” zbog toga što je rođen u uslovima koji njemu nijesu naklonjeni, a i on sam se izdvaja prema svojim afinitetima, pravičnosti, ljubavi prema vajanju. Da li je to možda problem?
U našem društvu je toliko utemeljen strah od drugačijeg, od “iskakanja”. Kada je nekome glava iznad ostalih lakše je posjeći mu glavu nego učiniti da drugi pogledaju gore i sami prošire svoje vidike. A nikome nije dobro u tome. Mi živimo onako kako živimo samo zbog toga što ćutimo i mirimo se sa stvarima koje zapravo možemo da promijenimo, ja u to vjerujem. Sad trenutno se dešava nešto fantastično kod vas u Crnoj Gori - ljudi su se ujedinili iz najljepših pobuda i namjera. To je energija i snaga koja se prenosi i obuzima mnoge i mnogo dalje. Ja osjećam tu njihovu snagu i energiju iako pratim dešavanja samo putem medija, interneta...
Igraš i u seriji “Generacija Z” koja donosi priču o mladima, o tinejdžerima, a takve serije nijesu toliko česte kod nas.
Da, a za razliku od “Plastelina” ta serija nije društveno-angažovana. To je priča o tinejdžerima, napravljena za starije osnovce. Ne može samo umjetnost da bude prostor za bavljenje mladim ljudima. To može samo da bude podsticaj da se ljudima prikaže svijet kakav jeste, kakav bismo voljeli da bude, ili gori od onog u kakvom živimo, a sve to da bismo probudili neku akciju da bi se nešto promijenilo. Vjerujem da je tako svuda u svijetu, ali apsolutno mogu da lokalizujem zato što znam kako je ovdje kod nas, na našim prostorima, a tako je da djeluje kao da nema budućnosti. Malo mi je pesimističan stav o svemu ovome, pa bježim u ono što sam ja sebi izgradila, tu su kvalitetni ljudi kojima sam se okružila, lijepe stvari koje radim... Imam sina od dvije i po godine i nekada ne znam šta da radim, a jedino što mi preostaje jeste da on kroz moj primjer shvati neke stvari, iako sam i sama u procesu shvatanja.
I to promišljanje, shvatanje, rekla bih da je nekada dovoljno da ljudi razviju određenu zdravu svijest...
Ljudi su anastezirani. Niko se ni za šta ne pita, niko ne analizira. Konzumira se ono što je već servirano i nema procesa dolaska do ličnog stava. Tada bilo ko može da kaže bilo šta, ti ćeš povjerovati, a onda se vrtimo u krug i zbog toga nam je tako kako jeste.
Smatraš li da svojim poslom i primjerom možeš ili imaš obavezu da utičeš na neke stvari, neke ljude?
Ja samo želim da vjerujem. Ne mislim da imam neku konkretnu moć kao pojedinac, ali vjerujem da možemo da (se) mijenjamo. Trenutno radim predstavu sa jednim velikim glumcem, Ozrenom Grabarićem, ima tu još fantastičnih ljudi, naravno, svako na svoj način. Ali, on je meni primjer na koga se ugledam. On dođe na probe i ne ode prvo u bife već ode pravo na scenu da se pripremi, zagrije za probu i takvim svojim ponašanjem on, meni makar, postavlja neku ljestvicu ispod koje je mene sram da idem. Ako ne mogu da dostignem ttakav nivo, onda makar pokušavam, on je jedan od mnogo ljudi koji tako djeluju na mene. Shvatila sam da sam se u posljednje vrijeme, a pogotovo otkad sam postala majka, okružila ljudima koji su mnogo bolji od mene i koji mi daju motivaciju da i sama rastem. Imam divne prijatelje i takve stvari mi se onda još više i dešavaju, upoznajem ljude koji me čine boljom. Privlačiš ono što ti treba, što te hrani. Ne tvrdim da je sve idealno kod mene, ali se trudim da bude što bolje, iako mi ne uspijeva često. Razlika je u tome što sam sad motivisana neuporedivo više u odnosu na ranije, zbog Joakima (sina). Sve mi se promijenilo. Znala sam da hoće, ali nijesam razumjela kako. Svi su mi govorili da će sve da mi se promijeni kad postanem majka, ali to je neprepričljivo, to se samo shvati i osjeti. To mene motiviše. On je moj pokretač za dobre stvari. Recimo, ne vrijedi nekad da ja bilo šta govorim. On trenutno prolazi kroz fazu kada govori samo: “Moje, moje”, uzima, ne želi da dijeli i ja kada mu govorim nešto on to ne registruje, ali kada vidi kako se ja ponašam onda shvati i prima to znanje. Tako djeca oplemenjuju. Iz te ljubavi, nenormalne, ogromne, nevjerovatne, ti poboljšavaš sebe, da bi tvoje dijete sjutra bilo dobar čovjek, pošten čovjek, srećan čovjek.
Sa druge strane, razmišljaš li o tome kakvo nam je okruženje, kakve okolnosti ostavljamo ili gradimo djeci?
Često razmišljam o tome. To pitanje me tjera da mi on uvijek bude u fokusu. Kada roditelji djecu ispuste i prepuste njima samima, naravno ne iz loše namjere, dešavaju se neke stvari čije posljedice mogu biti loše. Sve manje i manje vremena provodimo jedni sa drugima, a sve više jurimo za egzistencijom. Ipak, koje god da je vrijeme, a ovo nije najgore jer je bivalo i mnogo gorih, važno je samo da uvijek budeš fokusiran, da postaviš granice, da se te granice znaju. Primjera radi, kad je izlazak u grad u pitanju. Dijete tinejdžer ne treba da ostaje do tri ujutru u gradu. Poslije dva sata ujutru, a tek kasnije, uvijek se događaju neke gluposti. I ja tek sad razumijem moje roditelje. Meni tata na primjer nikada nije dozvoljavao da prespavam kod drugarice. U osmom razredu sam smjela da ostanem do 10 ili 10.30 časova vani, a svi su tada mogli da ostanu do ponoći i užasno sam se osjećala što baš ja moram da idem kući. Sada to u potpunosti shvatam. Pretpostavljam da će i moj sin reagovati kao i ja kada se susretne sa ograničenjima, ali se nadam da će kasnije umjeti to da cijeni, kao što ja danas cijenim i razumijem.
Tvoja prva uloga je u filmu “Zona Zamfirova” gdje si igrala malu Zone. Relativno si rano ušla u svijet glume, kako sada gledaš na to?
Da, to će me izgleda pratiti do kraja života i iskreno se nadam da će doći neka uloga koja će to da zasijeni i da neću do kraja života biti “mala Zone”. (smijeh) Sumanuta je priča kako je došlo do toga. Ja sam kao klinka krenula na glumu kada su naši porodični prijatelji Neša i Sneža Nenadović otvorili prvu školu glume u koju sam i ja krenula. U jednom trenutku je moj otac krenuo da radi muziku za film “Zona Zamdirova”. Inače, moji su razvedeni, ali živimo na 10-15 minuta razdaljine i tako me je jednog dana tata zvao pun entuzijazma i kaže: “Ajde dođi da upoznaš jednu glumicu, baš ličiš na nju”. Ja sam svakako već bila napolju i trkom sam pošla. Tada sam upoznala Katarinu Radivojević. Sjećam se da je i ona govorila kako ličim na nju. Prethodno je Ana Franić dobila ili bila planiralna za ulogu male Zone, ali je onda Katarina Radivojević predložila mene Šotri, jer smo ličile i jer sam bila u tim godinama. Tako je počelo. Moj tata je bio protiv toga i nekako se sve dogodilo pomalo iza njegovih leđa. I to sad razumijem. Na primjer, nakon tog filma sam imala neke ponude za bavljenje manekenstvom, što moji roditelji nijesu dozvolili i veoma sam im zahvalna na tome jer su mi omogućili djetinjstvo kakvo svako dijete treba da ima. Kada je drugačije onda se ranije i sazri, kreneš da radiš, a dijete si, i zaista sam im zahvalna što su mi sačuvali djetinjstvo koje mi je bilo predivno. Nakon toga sam radila, upisala Akademiju i godinama ništa nijesam radila jer nam je bilo zabranjeno.
Zašto zabranjeno?
Pa tako nam je bilo do četvrte godine. Tokom prve tri godine Akademije glumac se formira, a kada radi dolazi do uticaja sa raznih strana. Izuzetno su važne te prve tri godine za glumce. U kakvim god da si odnosima sa svojim profesorom uvijek ga voliš do kraja života, zato što on bukvalno utiče na tebe, usađuje ti glumačko vaspitanje, odgovornost, etiku, a to je izuzetno važno, da ne pričam o profesionalnosti. To doduše zavisi od profesora, ali naša profesorka Jasna Đuričić je to zagovarala na svakoj svojoj klasi i ja mislim da je to dobra stvar. Smatram da će posao glumce svakako sačekati, kad tad... Kao kad se kali čelik - neophodna je dobra baza i dobar temelj na osnovu kojih se gradiš kasnije.
Kakvi su tvoji planovi za dalje, šta bi voljela da poručiš čitaocima?
Ja ne solim nikome pamet i ne planiram, jer ne volim ni da meni neko tako pristupa, bez obzira što sam mlada. Uvijek ću saslušati savjete, ali ih neću uvijek poslušati, jer mislim da čovjek treba da uradi onako kako osjeća da je najbolje.
Što se planova tiče - u BDP-u se rade fantastični komadi sa sjajnim rediteljima. Ansambl je osvježen. Ja trenutno radim “Ružne, prljave, zle” sa Lenkom Udovički, a zatim me čeka Brehtov ”Bal” u režiji Dijega de Bree. Pored toga sjajni reditelji su tu i ko god dođe da pogleda bilo koju od predstava, zaista vrijedi. Vrijedi pratiti pozorište.
Ne volim da peglam i ne peglam, ali zato stalno kuvam, jer volim
Mlada si majka, mlada žena, glumica, a kako postižeš da sve to uskladiš?
Pa lako, vjerovatno zato što sam mlada. (smijeh) Doduše, ja imam 29 godina, dijete sam rodila sa 26, nije ni kao da je to prerano. Moji, iako su veoma srećni, bojali su se za mene, kako ću sve to da izdržim, jer je potrebno mnogo energije, ali nekako sve postižem, imam lakoću i voljela bih da je nikada ne izgubim. Udobno nam je i dobro nam je. Moj sin je uvijek nasmijan i po tome znam da je sve dobro, on je moje mjerilo. Sigurno ću negdje pogriješiti, to sam shvatila i pomirila se sa tim tokom trudnoće, ali se moram potruditi da ga uputim najbolje što mogu da bi bio dobar i čestit čovjek, a onda ću u jednom trenutku morati i da mu dozvolim da sam bije svoje bitke i sa svijetom i sa sobom, pa i sa mnom. Nije lako, ne mogu ga sačuvati od svega, pa ni od sebe, ali mislim da idemo u dobrom smjeru. Dajem mu puno ljubavi, a po mojim mjerilima to mi je veoma važno, on je radostan dječak koji ne nosi iste čarape, uvijek nosi različite i zbog toga je srećan. Stalno je flekav, sve želi da proba, da pipne i to je meni okej, to je djetinjstvo i to su male stvari koje nam izazivaju osmjeh. Ja ne volim da peglam i ne peglam, jer mi je dosadno i besmisleno, ali zato kuvam svaki dan jer to volim i u tome uživam - tako želim i da živim. To su sitnice koje mi olakšavaju i čine život ljepšim.
Novinari te često pitaju o privatnom životu, da li ti to predstavlja pritisak ?
Nekada izađu neke potpuno banalne i glupe vijesti, ali se ne nerviram. Uostalom, i ja sama nekada ispričam nešto a da ne razmišljam o načinu na koji se to može interpretirati ili o posljedicama toga. Svakog čuda tri dana dosta, pa i to prođe, tako da se ne opterećujem mnogo. Ja sam na početku karijere i još uvijek mogu da se sačuvam, posebno jer radim najviše u pozorištu.
Bonus video:
